Propitivanje umjetničkog smisla

Hrvoje Marko Peruzović, Ženski akt kao polazište za određivanje modula svijeta

Kada se san i java na slikama spajaju u nestvarnom krajoliku bez granice obzorja, prizori izgledaju kao da lebde. A kada još na njima prevladava bijela boja, nadrealizam je u likovnoj umjetnosti u zenitu. Upravo takvim vizijama izložbom akrilika na platnu tijekom kolovoza predstavlja se slikar Hrvoje Marko Peruzović (1971) u Galeriji Branislav Dešković u Bolu na otoku Braču. Umjetnik je diplomirao slikarstvo na zagrebačkoj ALU 1995. u klasi prof. Đure Sedera, otkada neprestano izlaže. Živi i radi u Bolu na otoku Braču. Izložba obuhvaća petnaestak slika manjeg i srednjeg formata nastalih tijekom protekle godine, na kojima, u smjeru prethodnih traganja za vlastitim umjetničkim smislom, slikar ispituje krajnje granice vizualnoga besmisla. I baš takav stav razvija u neprestanim prepletima stvarnog i nestvarnog dovodeći prikaz na rub apsurda.

I figurativno i apstraktno sudjeluje u oblikovanju slikareva umjetničkog svijeta, pa se geometrijske i organske arabeske izmjenjuju s prepoznatljivim motivima. U cjelini gledano, izložba je simbolična i misaona, te se slike mogu doživljavati pojedinačno, ali i u slijedu. Središnji motiv izložbe ženski je akt kao polazište za određivanje modula svijeta. Žena je mjera za razvoj oblika i spiralni rast od središta prema rubovima. Osim nadrealizma, to slikarstvo usvojilo je stilske odlike secesije u zavojitoj liniji i izduženim oblicima, a tematski se nadahnjuje i pop-artom koristeći se simbolima Disneyjevih junaka. Sveprisutni animalizam proteže se iz slike u sliku, a zastupljene su životinjske vrste od insekata do papkara.

Ništa na tim slikama ne naslućuje dalji razvoj oblika, već slijedeći zadatosti suvremene umjetnosti slikar iznenađuje, zbunjuje i umnožava motive. Na slikama možemo pratiti zlatice, sove, miševe, nosoroga u okrilju žene čije poveznice ne možemo naslutiti ni predvidjeti. Slikar također umrežuje tlocrte ranokršćanskih bazilika, ladanjskih vila i labirinata. Tu je spirala kao simbol sunca i Krista te putanja biološkog rasta koju materijalizira u sveprisutnim motivima stabla, bilježeći njezin ritam grananja do najsitnijih detalja, a prepoznajemo masline i smokve. Pogansko i kršćansko, stvarno i nestvarno, biološko i geometrijsko, lokalno i globalno, čini to slikarstvo prilagodljivim u vremenu i prostoru. Stvarano u izdvojenosti otoka, preuzelo je ponešto od njegove tjeskobnosti, misaonosti i introvertiranosti, ali se i otvorilo gradu i svijetu.

Tu su i svemirska tijela, Sunce, Mjesec i zvijezde, slutnje neba u obliku cepelina, vizije božanskog, natprirodnog i uzvišenog. Sudbinsko u kolopletu kozmičkih objekata upravlja nevidljivim silnicama držeći ih na pravilnoj razdaljini. Na anemičnim fondovima slikar upleće kolorističke mrlje u motive zamršena granja sredozemnih stabala, bogate krošnje, ali bez korijenja, što titraju energijom juga u viziji neobuzdane strasti sanjara. Umrežene grane stvaraju dojam mozga isprepletena žilicama pa misaonost prizora i njegova programirana potka nadilaze likovnu osnovu djela.

Motivi mu izlaze iz kadra ili dodiruju rubove formata stvarajući dojam klaustrofobičnosti, stiješnjenosti i skučenosti, ne poštuju zakonitosti gravitacije stvarajući dojam nesigurnosti, bez nakane za prizemljenjem. Služi se vertikalama i horizontalama, sugerirajući mir križa, čemu suprotstavlja dijagonalu, pokrenutost u prostoru unutar polja stvaralaštva. Unutar kruga smješta kukce na način Da Vincijeva čovjeka oko kojega se može opisati kružnica, a dijelove životinje prikazuje na način zlatnoga reza po kojemu se manji dio odnosi prema većemu kao veći prema cjelini.

Cjelovitost izložbe time je i fizički zaokružena, pa centrifugalne sile koje formiraju spiralu od rubova prema unutrašnjosti uvlače u središte kruga ideju o ishodištu svijeta.