Promašaj nadarena redatelja

Moličre je odjednom ponovno aktualan u hrvatskome kazališnom prostoru. Za djelima toga klasika svjetske komediografije posegnuo je Paolo Magelli, koji je na Velikome Brijunu postavio Don Juana, a Oliver Frljić svoje je viđenje Škrca praizvedeno 18. srpnja smjestio u riječko brodogradilište 3. maj, koje je time postalo novom ambijentalnom pozornicom Riječkih ljetnih noći. Tko poznaje teatarske poetike tih dvaju redatelja, odmah će zaključiti da im je klasični autor poslužio kao inicijalni predložak za dalje istraživanje vlastite poetike mijena, pri čemu važnu ulogu ima zahvat u složeno tkivo društvenoga i političkog aktualiteta hic et nunc. Ovdje ćemo se pozabaviti Frljićevim Škrcem s riječkim ansamblom.

Znano je da Frljićeve predstave gotovo redovito izazovu prilično žučne reakcije, osobito se to dogodilo nakon njegove interpretacije Bakhi u Splitu. Riječ je o političkoj provokaciji s dubokim umjetničkim opravdanjem. Bilo je stoga očekivano da će se slična stvar ponoviti i sa Škrcem. No kao osobi s autentičnim kazališnim nervom, Frljiću nije dovoljna predstava poslije predstave. On kreira i predstavu prije predstave. Zato je desetak dana prije izvedbe dao oblijepiti Rijeku plakatima na kojima je reproducirana službena fotka vlade premijera Ive Sanadera na početku njegova drugog mandata. Time je unaprijed dao do znanja tko je glavni junak njegove predstave te da Sanader postaje njegovom opsesijom. Što znači da je naš Harpagon danas Sanader? Harpagon je tiranski starac koji tlači svoju obitelj; Sanader bi, dakle, bio tiranin koji tlači najprije svoju Vladu, tj. obitelj, a onda i cijeli narod kao širu obitelj. Sve uzima, ništa ne daje, ustoličivši se poput nezamjenjiva samodršca.

U prohladnu srpanjsku večer publika se ukrcava na golemi transporter u prostoru brodogradilišta. Kad mastodontski stroj polako krene, na pobočnim zidovima prate nas videosnimke iz povijesti i života brodogradilišta i govori Ive Sanadera. Onda preuzima riječ majstorski tandem vizualnih instalacija, Dalibor Laginja – Deni Šesnić, koji su izvrsno izveli ideju kontrapunkta gruboga realiteta i iluzije. Iz utrobe divovske željezne konstrukcije, iz goleme daljine, poput kakva lutkarskog teatrina prema publici se približava i spušta iluzionistička barokna kutija s protagonistima komedije zbijenim u zbijenu gomilu. I tresne pred oči gledateljstva. Tako započinje suigra doslovnoga prostora s jakim konotacijama traumatičnog aktualnog društvenog konteksta – brodogradilište – s baroknom proizvodnjom iluzije koju predstavlja spomenuta kutija. To bi po Frljiću, koji uz režiju potpisuje i dramaturgiju predstave, bila dramaturška okosnica predstave. U tom je smislu Sandra Dekanić dobro osmislila i realizirala kostime kao spoj jednoga i drugoga.

Moličreu, kako i priliči dekonstrukcionizmu, prethodi žestok politički govor, posuđen od Brechtova najvjernijega nasljedatelja, Petera Weissa. Glumica u bijelom, Jelena Lopatić, za koju će se poslije ispostaviti da je Pudlica, kazuje otprilike da su oni glumci koji ne žele biti glumci, nego aktivni sudionici u igri društvene zbilje. Pa ipak, potom započinju groteskno izobličenu glumu po Moličreu. Figure su farsične, s hipertrofiranim falusima, podsjećaju na bourekovske groteskno-erotizirane spodobe. Kad čovjek dugo živi, asocijacije nužno odlaze u daleku prošlost. Prije tridesetak godina Tahir Mujičić i Igor Mrduljaš bili su pokrenuli svojevrsno teatarsko bludilište naglašene farsične spolnosti za koje je tekstove pisao, zamislite, neki Tahigo Mrmul. Dakako, sve ove asocijacije (kojima bi se mogle dodati i mnoge druge, osobito u lutkarskome kazalištu) nisu od bitnog značenja za Frljićevu predstavu. Nju valja prosuditi iz nje same, prema njezinim imanentnim vrijednostima.

Kazališno pokazana ideja svijeta u kojemu se svi međusobno ševe, pa je stoga logično potpuno lišen svake erotičnosti, mogla je biti potentna da se nije iscrpila u pukoj repetitivnosti. Frljić redatelj je, slijedeći Frljića dramaturga, previdio elementarno komedijsko pravilo. Ingeniozan geg do tri puta uspješno radi, četvrti put postane zamoran, a kad se ponovi peti put (i dalje, kao u onom vicu o pokliznuću na kori od banane) dosadan i, napokon, postaje besmislen. Problem je, naime, kronotopa. Vrijeme izvedbenoga čina nije vrijeme efektno ispričana vica ili na majici ispisane dosjetke koja je podigla prašinu jedan dan i iščezla u moru političkih evokacija i provokacija. Ili to, barem, ne bi smjelo biti. A Frljićev je Škrtac baš to. Htijenje da se pod svaku cijenu nadmaši provokativnost Bakhi rezultira neukusnim masturbiranjem Pudlice s hrvatskom zastavicom. Moguće je prihvatiti Frljićevu tvrdnju da je Škrtac u brodogradilištu „došao kao rezultat promišljanja kompleksnih odnosa ovog autora s vlašću“. Slagali se ili ne, u redu je i njegova transparentna ironizacija i karikiranje Sanaderove vlasti. Ali postoji granica između vlasti i nacije. Državna je zastava nacionalni simbol, a ne simbol trenutne vlasti. Ako je paljenje makete HNK Zagreb u predstavi Bakhe drastičan, pa čak u krajnjoj crti opravdan, izraz bunta protiv okoštalosti ustroja i funkcioniranja nacionalnoga kazališta kao paradigme nacionale kulture, uporaba je nacionalne zastave u gornjem kontekstu vulgarna i neprihvatljiva proizvoljna gesta. To je detalj koji uvelike vrijedi za cjelinu.

Zamisao da komedija može postati agens društvene promjene puka je utopija, i Frljić to zna. Zato je i završetak koji izvanjski igra na izazivanje aktualiteta (brodogradilište za kunu) također u biti (suvremeni) iluzionizam. Politički teatar koji to nije, osim po bočnim zahvatima pretjeravanja i neukusa izravnih aluzija.

U takvoj za njih nezahvalnoj situaciji glumci su se snašli kako su znali i umjeli. Alen Liverić u glavnoj ulozi Harpagona kretao se u rutiniranu obuhvatu profesionalno odrađena posla, u čemu su ga slijedili Jasmin Mekić (Cléante), Tanja Smoje (Elise), Damir Orlić (Valčre), Anastazija Balaž Lečić (Mariane), Olivera Baljak (Frosine), Alex Đaković (Jacques / La Flčche) i Elena Brumini (Simon). Iz tog okvira korektne profesionalnosti iskočila je Jelena Lopatić kao Pudlica. Već znamo da Jelena Lopatić može svojim tijelom učiniti što god hoće, a u ovoj je predstavi tom virtuozitetu dodala začudnu tužnu crtu osobe koja hoće sve, a ne može ništa.

Zaključno bi se moglo reći ovako. Ako i najveći redatelji imaju pravo na promašaj, ima i još mlad i nadaren Oliver Frljić.