Napokon čisti jazz

Grad Lepoglava u svijesti je naših ljudi najpoznatiji po kaznionici, a nažalost manje po svjetski poznatoj čipki, pavlinima, Ivanu Rangeru, prelijepoj crkvi spomeniku nulte kategorije koju je komunistički režim držao zatvorenom punih 26 godina, te okolnim mjestima kao rasadnikom izvrsnih limenih puhača školovanih mahom u glasovitoj varaždinskoj Glazbenoj školi. Uz to Lepoglava se u posljednjih pet godina, s približno sedam tisuća stanovnika, svrstala i među na-še gradove koji se mogu pohvaliti i međunarodnim festivalom jazza. Ta se petodnevna smotra ove godine održala od 24. do 28. srpnja u dvorani novosagrađenog Turističkog i kulturnog centra, izgradnju kojeg je s milijun eura financirala Europska Unija.

Peti međunarodni ljetni jazz susret – Lepoglava 2009. (5th International Summer Jazz Meeting – Lepoglava 2009), relativno skromna, ali vrlo dobro koncipirana programa s po jednim koncertnim nastupom svake večeri te s jazz-seminarom za mlade glazbenike, pokazao je zrelu programsku profiliranost i ispravan pristup prezentaciji jazza bez ikakvih očijukanja s drugim izričajima, čemu već godinama ne mogu ili ne žele odoljeti naše brojne, napose one ljetne manifestacije koje se ne odriču termina jazz u nazivima svojih manifestacija, zavaravajući i iritirajući profilirano jazz-slušateljstvo.

Program je prve večeri lepoglavske ljetne jazz-smotre otvorio Zagrebački dixieland ansambl pod vodstvom klarinetista Željka Kovačevića. Riječ je o septetu tradicionalnoga jazza u kojem su se uz leadera, gitarista Zvonimira Majdaka i bubnjara Roberta Jambrušića, predstavili mladi glazbenici; trombonist Marin Ferketin, član Big banda HRT, tubist Jura Ruljić iz Simfonijskog orkestra HRT-a te nadareni trubač iz Garešnice Mario Bočić i tenor-saksofonist iz Bjelovara Zvonimir Bajević. Ansambl je bez većih pretenzija, ali više negoli korektno u dva seta izveo niz aranžmana s velikim brojem improviziranih korusa solista, u rasponu od starih tradicionalnih jazz-tema, preko standarda Dukea Ellingtona do bluesa. Pozdravljam činjenicu da je iskusni Kovačević, također član Big banda HRT, u sastav uzeo mlađe glazbenike, koji su pokazali velik smisao za jazz-tradiciju, što je najbolja moguća odskočna daska za dalje napredovanje u sviranju te glazbe.

Pod imenom Jazz Trio Ton, druge se večeri festivala predstavio kvartet (!?) vrlo nadarena, ali u nas slabije poznata tenor-saksofonista Vojkana Jocića, jednog od dvojice naših bivših studenata koji se mogu pohvaliti magistarskom titulom stečenom u Grazu. Jocić, zatvoren nekako u svojoj Koprivnici, svira u maniri postkoltrejnovskoga jazz-izričaja, i vrlo je sposoban i logičan kako melodijski tako i harmonijski improvizator, a takav mu je i repertoar. Jocić, koji svakako u nas zaslužuje više džezističke pozornosti, imao je u kvartetu izvrsnu ritam-sekciju vezanu uz zagrebačku jazz-scenu u sastavu: Elvis Penava, gitara, Goran Rukavina, kontrabas i Marko Lazarić, bubnjevi, koji su se u pojedinim izvedbama predstavili također i kao vrsni i vrlo inventivni solisti.

Iznenađenje je programa treće večeri bio nastup trubača i krilničara Vjerana Ježeka, nekad zagrebačkoga studenta, a danas prvoga trubača filharmonije u njemačkom Karlsruheu, koji potječe iz lepoglavskog kraja, a sada je i u funkciji umjetničkoga ravnatelja festivala. Od vremena kad je djelovao u Zagrebačkom dixielandu i Simfonijskom orkestru HRT, o njemu dugo nismo čuli, prometnuo se u inventivna instrumentalista s izrazitim smislom za fraziranje i dinamiku i u najbržim tempima, u kojima na trenutke podsjeća na Freddieja Hubbarda. U sastavu nazvanu Bon Voyage Jazz Quartet, međunarodnoga značaja i iskustva, Ježek je imao vrsnu ritam-sekciju na čelu s pijanistom Walterom Langom, kontrabasistom Martinom Djakonovskim i otkrićem, izvrsnim bubnjarem Guidom Mayem. U programu jazz-standarda kao što su My Funny Valentine, Bye Bye Blackbird, Body & Soul te nekih drugih, mjesto je našla i Ježekova skladba Virtual Dance. Uz sastav predstavila se i mlada Dubrovčanka Maja Grgić, otpjevavši samo uz glasovir Waltera Langa poznatu baladu Body & Soul te zahtjevnu temu Spain Chicka Coreje, potvrdivši tako da je, za razliku od nekih estradnih imena, na dobru džezističkom putu.

U Lepoglavi je dobro osmišljen i džezistički čist program koji je prema kraju rastao kulminiravši nastupom kvarteta jednog od najboljih europskih trubača i krilničara iz Münchena Duška Gojkovića. Njegove su kvalitete i međunarodna afirmacija i opet potvrđene ne samo programskom čistoćom i velikom profesionalnošću nego i bogatstvom ideja i u njegovoj 77. godini života izvrsnom kontrolom instrumenta. U opsežnu je dvosatnom programu sastavljenu od nekih bisera ere hard-bop-jazza, sjajno izvedenih balada i vlastitih originala, Gojković i ovaj put u najboljem mogućem svjetlu pred punim auditorijem demonstrirao pravi idiom jazza, okružen već spomenutim njemačkim pratiocima i solistima, Walterom Langom, Martinom Djakonovskim i Guidom Mayem. Maestralno izvedene skladbe Mellina i Wooda My One And Only Love, Dorhamov Lotus Blossom s izvrsnim solom bubnjara Maya, Bas Blues Paula Chambersa, ko-ji je izveo kontrabasist Djakonovski, standard Bye Bye Blackbird s majstorskom Gojkovićevom harmonijskom transformacijom te leaderovi originali, balada I’ll Close My Eyes i bossanova Inga posvećena supruzi, bile su samo dio kvalitetna i efektna programa lepoglavske ljetne jazz-smotre, koja je završila nas-tupom polaznika i mentora jazz-seminara za mlade organizirana u sklopu festivalskog programa s docentima sudionicima smotre, pokrovitelj koje je bio Grad Lepoglava.