Najbolja predstava festivalskog ljeta

Ivo Vojnović (1857–1929) par excellence dubrovački je autor, zakasnjeli ili, da tako kažemo, po svojoj naravi, patetični romantičar, a po vokaciji naturalistički i simbolistički dramatičar čiji je gotovo cijeli opus okupljen oko jedne jedine teme (s ne tako brojnim varijacijama): gubitka državnosti, a potom i polagana, ali sigurna propadanja rodnoga grada. U njegovu slučaju gotovo da bi trebalo pisati Grada, s obzirom na to da je za njega Dubrovnik grad po antonomaziji – slično kao što je i Rim jedini i Urbs, i Urbe. I sam aristokrat (glasoviti conte), Vojnović tu sporu i neizbježnu dekadenciju promatra u prvome redu iz perspektive plemstva, ne idealizirajući toliko sumornu realnost te malobrojne društvene skupine, koliko njezinu slavnu prošlost, u kojoj je bila glavom naroda i perjanicom glasovite dubrovačke slobode.

Dubrovačka trilogija, praizvedena 1903, kojoj je jednočinka Na taraci završni dio, s radnjom koja se zbiva točno 1900, na prijelazu stoljeća i zamalo stotinu godina nakon sto je pobjednički Napoleonov general Marmont ukinuo Dubrovačku Republiku (1806/8), dramska je saga, elegija ili lamentacija o propasti zlatnoga doba, utjelovljena u svojim reprezentantima, za kojim dolazi kruto i vulgarno, željezno, koje nema sluha za čast, pompu ili etičke vrijednosti, već poznaje samo one materijalne. Nedvojbeno, riječ je o dobroj građi za dramu – premda su stajališta i pogledi koje ekspliciraju Vojnovićevi deprimirani i melankolični patriciji povijesno uglavnom jednostrani i neodrživi. Perditio tua, Israel, ex te, poznata je biblijska sentencija: tako su okretanje glave od suvremenosti, pozivanje na prava bez konkretne potkrepe, autistična zagledanost u prošlost i svoj mikrouniverzum, čak i više no tuđe nasilje, doveli do gubitka dubrovačke (vlasteoske) slobode, slično kao i venecijanske, deset godina prije. O realnoj naravi te slobode, kao i o sveobuhvatnoj vlasteoskoj brizi za puk, moglo bi se posebice raspravljati – no tomu ovdje nije mjesto. Uglavnom, po reakciji vlastele, Dubrovnik je sličniji Napulju negoli trgovačkoj Veneciji: kao što je dubrovačka elita odbila priznati austrijsku dominaciju, te se osudila na više-manje sjajnu izolaciju i odumiranje, tako su i zaslijepljeni napuljski plemići, odani svojim Burboncima, ujedinjenu Italiju smatrali pukom uzurpacijom kojoj će kad-tad doći kraj. Svaki dio Trilogije etapa je na silaznom putu aristokracije: u završnome dijelu, koji se doista i zbiva na terasi gospodskoga ljetnikovca, ona se izruguje slobodnim izborima koje provodi austrijska vlast, što priznaje čak i razne stranke, dok se u njihovo doba znalo tko je zauvijek gori, a tko oduvijek doli, te se suočava i s ekonomskim momentom svoje propasti, s novim ljudima kojima ništa nije sveto, koji bi sve prodali, a možda čak i radili da zarade za život. Tko je gospar, njemu je sve to odbojno, strano i mrsko, a pogotovo spoznaja da je jedan od tih vulgarnih homines novi čak i nezakoniti izdanak plemenitoga roda. U tome je moguće nazrijeti blagu aktualnost drame, paralelizam s današnjim vremenom – na čemu, na sreću, redatelj Josko Juvančić, stručnjak za Vojnovićev sumračni svijet, nije odveć ustrajavao.

Park Umjetničke škole, smješten u južnom povišenom dijelu staroga Dubrovnika, s panoramom gotovo cijela grada u pozadini, pokazao se upravo idealnim prizorištem Juvančićeve vizije koja je premijerno izvedena 7. kolovoza. Scenografske intervencije (Ivica Prlender) bile su minimalne i neupadljive; kostimi Ike Škomrlj i Diane Kosec Bourek više su pridonijeli stvaranju iluzije pogleda u zatvoreni svijet prijelaza stoljeća, gdje se staro nepovratno gasilo, a novo budilo. Kreiranju snovitoga ozračja nedvojbeno je obol dala i diskretna glazba Paole Dražić Zekić. Režija Joška Juvančića poštovala je autora, njegovu riječ i svjetonazor, baš kao i patetičnu poetiku kojom se služio – ne trudeći se da je radikalno reinterpretira, da joj odveć toga dade ili oduzme, već naprotiv, ulažući promišljene napore da umirući, krepuskolaran Vojnovićev artificijelni svijet učini danas prihvatljivim i danas razumljivim – izvan kakva teatarskoga muzeja. Tako je neponovljiv užitak bilo opet vidjeti zajedno na sceni korifeje hrvatskoga kazališta – kvintet sastavljen od Marije Kohn, Milke Podrug Kokotović, Pere Kvrgića, Miše Martinovića i Tonka Lonze, kojima su se skladno pridružili mlađi, među kojima valja posebno istaknuti Nikšu Butijera u ulozi Konavljanina Vuka, nezakonita i domalo nepoznata sina vlastelina i staroga gospara Lukše. Ne pretjerujući, gotovo diskretno, ali iznimno učinkovito, Butijer je tom liku (koji, u Vojnovića sumarno i pomalo plošno, zastupa cijelu jednu novu klasu), pridao autentičnu humanu dimenziju – potvrđujući staru biheviorističku tezu da čovjeka oblikuju okolina i odgoj – a ne geni.

Dramaturški možda najslabiji dio Vojnovićeve Trilogije, u kojemu je sve u slici i atmosferi, a gotovo ništa u napetosti zapleta, zahvaljujući glumcima i redatelju – prođe za trenutak, dobronamjerna gledatelja manje zamarajući Vojnovićevim usklicima i deklamacijama, a više ga nagoneći da se zamisli nad svijetom kakav je bio, kakav je možda mogao biti, i kakav jest. Kultno djelo prometnulo se, suprotno nekim očekivanjima, u vjerojatno najbolju predstavu ovogodišnjega prilično mršava festivalskoga ljeta duž cijele naše obale – od Brijuna do Dubrovnika.

Boris B. Hrovat