Načeta monotonija velegrada

Galerije naše prijestolnice i ove su godine odspavale ljetni san, s velikim izložbama na budnoj straži (Slavonija, Godišnja izložba HDLU-a). Nekoliko galerijskih događanja u srpnju razbilo je monotoniju grada koji se sunčao lijeno poput krokodila ležeći na močvarnom savskom tlu. Njih ćemo navesti u ovome kratkom pregledu.

U Galeriji Kristofor Stanković u Gradskoj vijećnici predstavila se Ružica Klaričić djelima koja se sastoje od aplikacije dragog i poludragog kamenja na plohu zrcala. Vrlo estetizirana, puna asimetričnih krivulja, ta ostvarenja dobila bi najpravedniju ocjenu kad bi ih se gledalo kao primijenjenu umjetnost. Njezina ogledala s aplikacijama djeluju ponekad možda odveć dekorativno, ali inovativnost u ideji, kao i, doduše ne uvijek dokraja poštovana, umjerenost ornamenata i primjene dragog kamenja, zovu da ih se ozbiljno razmotri u već rečenom kontekstu dizajna.

Anita Sulimanović, CITY

Izložbom City u Galeriji Bačva paviljona HDLU-a predstavila nam se Anita Sulimanović. Umjetnica je postavila site specific instalaciju u kojoj je poslagala petnaestak kućica za pse pronađene po predgrađu Zagreba u mali gradić. Kućice su osvijetljene iznutra, a jedna od njih je obješena te visi ponad drugih. Instalacija bi nam trebala prenijeti poruku o bijednu životu sirotinje, koja živi doslovce poput pasa u kućicama. Političko–socijalna poruka u skulpturalnoj odnosno ambijentalnoj interpretaciji (ljudskih) nastambi vrlo je aktualna u suvremenoj umjetnosti. Intimnost koju predstavlja kuća ili stambeno naselje te dio identiteta koji oni posjeduju za njihove stanovnike bili su motivacija za rad Rachel Whiteread Kuća iz 1993, kada je britanska umjetnica u londonskoj četvrti Bow izlila kuću u cementu, u punoj veličini. Hiperrealizam u proporcijama i detaljima naglašava neočekivanost punine cementa tamo gdje se očekuju praznine i prohodnost, što je uzrokovalo određenu tjeskobu promatrača. Poanta ovog djela (uništena sljedeće godine nakon izlijevanja) bila je angažirati sve osjećaje strepnje koji proizlaze iz spomenute forme te ih usmjeriti sadržaju skulpture: kući kao prosječnom ljudskom skloništu koja ipak čovjeka ne može zakloniti od njegove egzistencijalne tjeskobe. Sljedeći primjer predstavljen je 2007. na Venecijanskom bijenalu, a riječ je o modelima brazilskih favella, sirotinjskih četvrti koje su izradila djeca u sklopu projekta Morrinho (brdašce) iz iste zemlje. Kućice su figurirale kao s jedne strane simpatične dječje igračke s autićima i lutkicama, a s druge kao strašno svjedočanstvo o uvjetima u kojima neka djeca moraju odrastati. Rad Sulimanićeve u sebi sadrži i tjeskobu londonske Kuće, naglašenu svjetlima unutar psećih kućica koja rasvjetljuju ambijent, i (već prije u tekstu spomenutu) sumornu socijalnu notu brazilskoga Brdašca. Međutim, rad ne bi bio kvalitetan kada bi se iscrpio samo u socijalnim ili bilo kakvim drugim tumačenjima – on je i estetski zanimljiv. Ponajprije, jako zabavljaju oblici, odnosno različitost koju te kućice posjeduju. One djeluju improvizirano i kreativno, načinjene od boljeg i lošijeg materijala, kao da je riječ o pravim kućama. Još jednom treba istaknuti da kućice nisu načinjene specifično za izložbu, nego su pronađene i postavljene u određenom rasporedu. Dojmu minijaturnoga grada pridaje i taj njihov postav koji simulira ulice i jedna kućica koja visi kao da je na brežuljku. Slaganje tih predmeta izražava kompoziciju koja iako ne ispunjava u potpunosti kružni prostor Bačve u njoj djeluje potpuno skladno, o čemu se moglo posvjedočiti kad se postav gledao odozgora, iz PM-a. Druga vizualna fascinacija dolazila je od osvjetljenja koje je dolazilo iz unutrašnjosti objekata te na taj način sugeriralo intimnost i poseban ugođaj umanjenoga naselja noću, u kojemu se život odvija u unutrašnjosti malih nastambi.

U Društvu arhitekata cijelo ljeto mogli smo vidjeti vrlo smion, ali nedovršen pokušaj tematske izložbe pod naslovom Ljudsko mjerilo Golog otoka. Izložba komemorira šezdesetu obljetnicu otvaranja radnog logora na Golom otoku, a sastoji se od enformelističkih slika slikara i grafičkog dizajnera Alfreda Pala, nastalih između šezdesetih i osamdesetih, koje tematiziraju njegovo iskustvo tog logora. Na izložbi se osim toga prikazuju dokumentarni filmovi, a izložen je i projekt Goli otok Studija Up. Sve to je zamišljeno vrlo zanimljivo, postav ima i edukativne panoe, imena logoraša otisnuta na jednom zidu, kao i nekoliko nadasve zanimljivih fotografija logoraških aktivnosti, među kojima pozornost najviše plijeni ona koja prikazuje koreografiju gdje su zatvorenici formirali veliku petokraku zvijezdu. Kao zagovornik projekta Goli otok tekst Leonide Kovač predlaže otvaranje muzeja socijalističkoga realizma na mjestu bivšega logora. No za jednu tako zanimljivu povijesnu temu ipak je trebalo malo dulje proučavati građu, obogatiti postav, ako već ne umjetničkim djelima koja poput Palovih slika tematiziraju to razdoblje, onda barem s više arhivskih fotografija. Zaista velika greška napravljena je kada se, tko zna zašto, odlučilo ne izlagati same slike, nego njihove fotografije u mjerilu 1:1. Muzej socijalističkoga realizma može biti sjajna ideja pogotovo ako bude izveden kako Kovačeva predlaže u svom tekstu: kao sučeljavanje utopijske projekcije i realnosti. Povorke, sletovi, službena socrealistička umjetnost cijela su neotkrivena zemlja za proučavanje kao zanimljive kulturne ili umjetničke prakse. No s obzirom na ekonomsku krizu, čini se da će taj projekt morati pričekati, a s obzirom na njegovo predstavljanje u Društvu arhitekata, možda je to bolje za njega, jer on ne zahtijeva samo lijepo dizajnirane panoe i zidove već znatno više povijesnog i arhivskog istraživanja nego što se vidi iz izložbe.