Mogu li se sresti umjetnik i imbecil

Figurativno iznevjeravanje horizonta očekivanja u pravilu humorno ili ironijski preoznačava diskurz, pridajući mu nerijetko i sasvim suprotan smisao u odnosu na najavljeni pa izigrani. To se iznevjeravanje najčešće ostvaruje u riječi, sintagmi ili rečenici. Iako je retorika iznevjeravanja iznimno bogata i razvedena, ovom ću prigodom upozoriti na svega dvije njezine figure – kalambur i aprosdoketon.

ANTUN GUSTAV MATOŠ, AUTOR BROJNIH KALAMBURA

Ka-ka-pi-pi-talizam

Ne postoji potpuno suglasje u određenju kalambura. Gdjekad ga se shvaća kao lokalni oblik jezičnoga ludizma, a gdjekad kao sinonim čitavome području igranja riječima te se nerijetko govori o fonetskim i smisaonim kalamburima, o kalamburima zasnovanim na polisemiji i sl. Prema mojemu shvaćanju, kalambur je podvrsta igre riječima, točnije zvukovno povezivanje značenjski različitih jezičnih jedinica. Temelji se na homonimiji i homofoniji združenih jedinica. Uvijek sugerira postojanje dvostrukoga smisla iskaza. Nastaje ponavljanjem glasova ili slogova (kao u grafitu ka-ka pi-pi talizam), dodavanjem, izostavljanjem, premještanjem ili promjenom glasova ili slogova, rastavljanjem riječi i sl. Tjednik Feral Tribune brojne je naslove izgradio upravo na kalamburskim modifikacijama riječi koje su, pak, bile uporišta raznovrsnim aluzijama i ludičkim parafrazama. Npr:

Pipi druga čarapa

Sluzavac u Splitu

Umor na mozgu

Sunčani lihvar

Poncije pirat

Mrak iz interesa

Strujni udav

Igre na smeću

Trg ovci

Osobna imena i prezimena, poglavito u polemičkim kontekstima, omiljena su tema kalambura. Anonimni je novinar Riječkih novina davne 1914. ironično obznanio da se autor drame Legenda zove Krleža zato što mu je duša „kržljava”. Koju godinu prije, A. G. Matoš u polemičkome žaru T. Ujevića naziva Huljević i Pfujević, M. Ogrizovića Ogrizina, Arsena Wenzelidesa Aršin Kripelides, a pjesnika S. Parmačevića ustrajno – u više tekstova – gospođicom (ili primaljom) Spermačević. U francuskome jeziku, pak, efektno je kalamburski obrađeno prezime Rousseau:

un jeune homme roux et sot, mais non pas un Rousseau

(riđokos i glup mladić, a nije Rousseau)

Osjećajnost i sonornost

Kalamburom je moguće zvati i slučajeve inzistiranja na pojedinim zvukovnim kompleksima. Tako, primjerice, svi stihovi pjesme mogu biti povezani istom rimom. Upravo je to učinio A. G. Matoš u sonetu Lakrdijaš koji je u podnaslovu označio kao – karnevalski calembour :

Teško je kad imaš mnogo duha,

Još je teže kada nemaš kruha;

Teško sluhu kada je bez uha,

Teško uhu kada je bez sluha.

Teško onom koga muči muha,

Teže onom koga grize buha:

Teško biću kojemu se kuha

Vječan ručak – samo posna juha.

Teško onom koji poput puha

Vonja pored dame fina njuha!

Teško i onom što na rimu „ruha“

Mora sricat „ćuha“, „stuha“, „gluha“,

Svršivši sonet u počast potepuha,

Princa Karnevala, Petra Kerempuha.

I kao pojava i kao pojam, kalambur je francuskoga podrijetla (calembour). Njegova povijest počinje 1. listopada 1768. godine kada Denis Diderot u pismu Sophie Volland prvi put upotrebljava tu riječ. O etimologiji pojma postoje čak tri pretpostavke. Prema jednoj, izveden je iz prezimena Kahlenberg koje je pripadalo njemačkome ambasadoru u Parizu koji je loše govorio francuski i tako implicitno poticao dvorjane na raznovrsne igre riječima. Prema drugoj, u riječi kalambur spojeni su nizozemski glagol kallen (govoriti) i starofrancuska imenica bourde (greška, izmišljotina). Prema trećoj, korijeni kalambura kriju se u imenici calembredaine (prazno brbljanje). Među intelektualcima, ova figura ne uživa nepodijeljene simpatije. Njezini su veliki protivnici, među ostalim, Voltaire i Hugo. Književni povjesničar i teoretičar Gustave Lanson opisuje kalambur kao elementarni oblik iskazivanja osjećaja pomoću jezične sonornosti, oblik koji može približiti istinske umjetnike i imbecile. Ipak, sporna elementarnost, udružena s ludičkom sviješću, nerijetko je izvor duhovitih, neočekivanih i rafiniranih dosjetki. Jednu od njih kreirao je Yves Audouard kada je riječ complimenteur (onaj koji dijeli komplimente) supostavio izrazu complet menteur (potpuni lažac).

Rima kolo vodi

Druga figura koju na početku spomenuh – aprosdoketon (grč. ἀđńďóäüϰçôďí, neočekivano, iznenađujuće) zasniva se na iznevjeravanju smisla iskaza upotrebom posve neočekivanoga pojma, upravo suprotnog onome koji je pripremljen kontekstom. Primjere aprosdoketona najčešće nalazimo u posve kratkoj poetskoj dosjetci erotskoga sadržaja. Standardni oblici takva iskaza imaju uporište u usmenoj književnosti. To su osamostaljivi distisi bećaraca, gangi, rera ili ojkalica. Npr.

Što sam sinoć jednu uz tarabu

bosom nogom nagazio žabu.

P’jevac koku jurio po čičku:

„Stani koko da ti vidim oko!“

U oba distiha završni leksem drugoga stiha iznevjerava sasvim eksplicitnu erotsku logiku iskazivanja i pretvara lascivan napjev u doskočicu. Ova se dva primjera razlikuju po tome što je u prvom zadržano rimovanje krajeva stihova (što odgovara uobičajenoj strukturi bećarca), dok se u drugom primjeru smisaonome iznevjeravanju pridružilo i strukturno – umjesto rimovanja dvaju stihova nalazimo leoninsku rimu (glasovno podudaranje dvaju članaka drugoga stiha). Budući da je u drugom napjevu primateljevo očekivanje izigrano i smisaono i sintaktički, on je stilematičniji.

Za razliku od paradoksa koji nudi prividno proturječje (npr. Napad je najbolja obrana) koje se interpretacijom dokida i promeće u prigodnu poslovicu, aprosdoketon izigrava odabrani sintaktički i metrički obrazac, te tako podcrtava dvostruku igru. Iako se u poenti ne potvrđuje, lascivnost iskaza ne nestaje. Dapače, ona ostaje u primateljevoj svijesti i kao nijemi odjek udvaja realiziranu dosjetku. Zagrebačka klapa Trokul, sastavljena od studenata iz različitih krajeva pročula se, uz ostalo, pjesmom Greben čiji je tekst zasnovan na aprosdoketonu:

Dođi na morski greben

tamo ću da te jeeednom

tamo ću da te jeeednom

dragana poljubim ja

Ako mi došla ne bi

onda se sama jeeednom

onda se sama jeeednom

u moru okupaj ti

Dođi na morsku zvizdu

da ti pocipam piiisma

da ti pocipam piiisma

koja sam pisao ja

Dođi na morski štulac

da ti pokažem kuuuću

da ti pokažem kuuuću

di sam se rodio ja

Izašla morska zvizda

stradat će tvoja piiisma

stradat će tvoja piiisma

koja sam pisao ja.

Pjesmu zapravo čini pet katrena koji su oblikovani navlas isto, te bi se mogli pjevati (i čitati) kao samostalne poetske dosjetke. Svaki od katrena u prvome stihu otvara prostor opscenoj asocijativnosti koja se, pak, iznevjerava na kraju drugoga stiha. Za razliku od bećarca, gange, rere i ojkalice, ovdje se opscena asocijacija gradi i glasovnim podudaranjem (očekivanoga!) prvog sloga riječi koja bi se trebala rimovati sa završnom riječju prvoga stiha. Dapače, u izvedbi je ta igra dodatno pojačana inzistiranjem na tom slogu (greben/jeeednom, zvizdu/piiisma, štulac/kuuuću). Dakle, samo jedan slog mijenja sve – i smisao i sugerirani poetski obrazac. Naglasiti je da se u ovoj pjesmi aprosdoketonsko izigravanje rime i smisla ne događa na kraju nego usred ritmičke i smisaone cjeline, što dodatno humorizira tekst. Dapače, kako se ista struktura pet puta ponavlja, aprosdoketon već od druge strofe funkcionira kao maniristička figura – primatelj zna da će biti „prevaren“, samo čeka da vidi kako će se to dogoditi.

Erotska iznevjerica

Aprosdoketon je u klasičnoj retorici bio jedan od naziva za paradoks. Kasnije je manje-više iščeznuo iz upotrebe. Simeon ga karakterizira kao „napadno upotrebljavanje riječi i pojmova, slično oksimoronu“. U južnoslavenskoj filologiji aprosdoketon je kao zasebnu figuru temeljito opisao i „oživio“ Miloš Kovačević. Upravo ga je on proglasio specifičnim tipom iznevjerenoga očekivanja koji se pojavljuje u „erotskim iznevjericama“. Kovačević ustvrđuje da se „struktura cijele pjesme ... iscrpljuje u fokusiranju finalnog elementa, po pravilu tabuiziranog, opscenog, koji ... ne biva ekspliciran nego se umjesto njega neočekivano ostvaruje ničim nepredodređeni element“; pritom ta „eksplicirana nelascivna leksema po pravilu stoji u nekoj semantičkoj vezi s iznevjerenom opscenom leksemom“. Iako Kovačevićevo određenje vrijedi za većinu slučajeva, citirana pjesma Greben upućuje na to da aprosdoketonski element ne mora uvijek zauzimati finalnu poziciju.