Medijska kultura u doba vulgarnih medija

„Zapravo je prilično paradoksalan podatak da je u vrijeme kad mediji kao nikad prije utječu na našu svakodnevicu i u znatnoj mjeri oblikuju naše živote medijska kultura upadljivo zapostavljena u školskim programima i nastavnim procesima. Da u doba kad nas podjednako ‘stari’ mediji kakvi su novine, film i televizija, kao i novi poput interneta doslovce iz minute u minutu bombardiraju mnoštvom manje ili više važnih informacija, često i potpunih besmislica, kada je dvosmjerna i višeznačna interakcija medija i javnosti izražena kao nikad prije, te kada su nam važna ostvarenja nacionalne filmske baštine ponekad dostupna samo jednim pokretom miša, da se u takvu vremenu sustavnijem i temeljitijem obrazovanju o medijskoj kulturi i filmu posvećuje tako malo pozornosti.“

Riječi kojima mi se nakon poslijepodnevnog programa antologijskih dokumentarnih filmova Krste Papića obratila jedna vrijedna polaznica ovogodišnje, jedanaeste, Škole medijske kulture, projekta u organizaciji Hrvatskoga filmskog saveza, jasno govore izravno o dvjema, a posredno i o više činjenica. Od izravnih jedna je negativna, ona o kultur(al)no, društveno i civilizacijski sasvim neprimjerenoj zapostavljenosti i zanemarenosti problematike medijske kulture u domaćem školstvu. Druga je pak vrlo pozitivna, jer svjedoči o opravdanosti, potrebi i štoviše nužnosti postojanja i opstanka projek(a)ta poput Škole koja od jubilarnoga prošlogodišnjeg izdanja nosi ime svoga ključnog utemeljitelja, nažalost pokojnoga glasovitog filmologa i nenadmašna pedagoga Ante Peterlića. Posredne činjenice o kojima govori razmišljanje jedne angažirane, ali i zabrinute polaznice tiču se, dakako, svakidašnje jadikovke o tromosti i neažurnosti domaćega školstva, u čijim zastarjelim nastavnim programima nema praktički nimalo sluha za strelovito brze promjene koje danomice pratimo u medijima i društvu u cjelini, ali i sumornoga detalja da današnji školarci nemaju priliku nigdje pogledati klasična djela sedme umjetnosti, prvenstveno iz domaće, ali i svjetske filmske baštine. Naime, dok su klasici poput Fellinijeva Osam i pol, Wilderova Bulevara sumraka ili Detektivske priče Williama Wylera, naslova prikazanih i detaljnije obrađenih na nedavno završenoj Školi, dijelom i dostupna na DVD-u i(li) internetu, to se nažalost ne može reći i za minuciozno interpretiran Rondo Zvonimira Berkovića, a o drugim krucijalnim djelima hrvatske kinematografije, kao i o najbitnijim dokumentarcima spomenutog Papića i dvama filmskim programima također predstavljena Petra Krelje da se i ne govori. Točnije, u spomenutim bi se slučajevima, ali svakako ne samo u njima jer je problem blago rečeno maćehinskog odnosa prema tuzemnoj kulturi neusporedivo složeniji, dublji i trajniji, a tiče se nemara, neznanja, neupućenosti, površnosti i voluntarizma onih koji bi o tome morali skrbiti, moglo govoriti i o pravom kulturocidu, o upropaštavanju i zatiranju hrvatske kulturne baštine. Upravo iz tih razloga, kao i onih obrazovno-pedagoške te kulturno-prosvjetiteljske naravi, projekt kakav je Škola medijske kulture Dr. Ante Peterlić iznimno je dragocjen jer nudi hvalevrijednu mogućnost dopunskog obrazovanja i usavršavanja te stjecanje znanja koja će ponajprije nastavnicima hrvatskog jezika i dodatne izobrazbe, voditeljima filmskih i videoklubova i udruga, ali i svima zainteresiranima, omogućiti temeljitiju i stručniju poduku o osnovama medijske teorije i filmskog jezika, o intermedijskim vezama, temeljnim filmskim vrstama itd.

U doba kad se kultura u svim medijima sustavno zatire, odnosno u vrijeme u kojem se sintagma medijska kultura upravo zbog uznapredovale (mas)medijske nekulture, primitivizma i nekultiviranosti doima prilično utopijski, mogućnost rada na sebi i vlastitom ne samo strukovnom usavršavanju doista je vrijedan dobitak, svojevrsna dodatna vrijednost odnosno duhovna ili mentalna proteza za spretnije snalaženje u opet ne samo profesionalnom životu. Plastičan primjer za ilustraciju rečenog bila je i jedna od prošlogodišnjih polaznica Škole, djelatnica marketinškog odjela hrvatskog predstavništva Coca-Cole, po godinama i osobito po duhu mlada žena koja se u svom poslu vodi dominantno zapadnjačkim, da ne kažem američkim pravilima igre. Skeptična zbog činjenice da je u hrvatskom društvu cjeloživotno obrazovanje obično tek misaona imenica, te da se i fakultetski educirani pojedinci nakon stjecanja diplome zadovoljavaju pronalaženjem sve nesigurnijeg posla i odrađivanjem staža do mirovine, istovremeno vjerujući da će njihove možebitne egzistencijalne probleme umjesto njih samih rješavati socijalni mehanizmi društva, rečena je polaznica isprva bila pomalo nepovjerljiva prema programu i sadržajima koje Škola nudi. Ipak, već drugog ili trećeg dana njezina trajanja izrazila je svoje zadovoljstvo, štoviše gotovo i oduševljenje viđenim i doživljenim. Iznimno ju je ugodno iznenadilo sadržajno bogatstvo Škole koje polaznicima omogućava da u studiozno pripremljenim predavanjima, na aktivno vođenim radionicama i projekcijama vrhunskih filmskih naslova popraćenih intrigantnim komentarima i inventivnim tumačenjima, točno 16 sati dnevno, od 8 ujutro do ponoći, produbljuju i usavršavaju svoja znanja o odabranim temama. Ili pak da, poput spomenute polaznice koja je iz Škole naposljetku otišla oboružana iznimno pozitivnim iskustvom i tucetom stručnih knjiga, u sebi otkrivaju dotad zatomljene sklonosti prema temeljitijem i analitičkijem bavljenju medijima. Više od toga bilo bi već nepristojno očekivati.