Ljubav za zavičajno

Sasvim je logično započeti priču o nekome mjestu izlaganjem njegove povijesti jer priča o prošlosti pomaže shvatiti sadašnji identitet mjesta otkrivanjem svih onih slojeva što ga tijek vremena utiskuje u prostore i ljude.

No u slučaju otoka Hvara, i njegova administrativnoga središta, grada Hvara, morali bismo, ako bismo priču željeli započeti od samoga početka, posegnuti još u dublju prošlost, dalje od povijesti, u vrijeme kada se znanje o prošlome nije povjeravalo znanosti, već se čuvalo u pričama koje su na osobit način govorile o nepoznatom i čuvale sjećanja na pradavna zbivanja. Jasno, morali bismo posegnuti za mitom.

Tako, primjerice, u spjevu o Argonautima aleksandrijskoga pjesnika Apolonija Rođanina iz 3. stoljeća pr. Kr. spominje se Hvar. U epu nastalom prema mitskom predlošku saznajemo da je Medeja, nakon što je izdala oca pomogavši ljubavniku Jazonu da uspješno riješi pred njim postavljene zadatke, zajedno s njim i ostalim grčkim junacima pobjegla prema jugu pred osvetom svoga bijesnog brata Aspirta. Došavši do kraja zapadnoga toka Dunava (!), kako bi zadržala očevu potjeru, ona na otocima koji se nazivaju Mentorides namami rođenoga brata u zamku i ubije ga raskomadavši mu tijelo. Posada s grčkog broda Arga predvođena Medejom zatim nastavlja svoj bijeg, a put u rodni kraj vodi ih morem preko Isse, Diskelada, ubave Pitieje, te Korkire Melanie i Melite.

Ovaj niz toponima iz Apolonijeva spjeva otkriva nam da su se mitski Argonauti kući vraćali Jadranskim morem, a iza njihova grčkog naziva kriju se dobro nam znana mjesta: Vis, Brač, Korčula i Mljet te iza pomalo neuobičajena imena, Pitieja, i sam otok Hvar. (Pitieja bi prema Antunu Mayeru, hrvatskom lingvistu i ilirologu, značilo „pokriven šumom, šumovit“, a naziv je sačuvan u hvarskom toponimu Pitve.) Zanimljivo je da je Hvar kao mitski prostor bio prisutan u svijesti antičkoga čovjeka i davno prije no što je postao stvarnim, koloniziranim dijelom grčkoga svijeta.

Od Pharosa do Hvara

Grčka kolonizacija dogodila se pak 385/384. pr. Kr. kada su doseljenici s otoka Parosa na Hvaru osnovali koloniju Pharos, i tu završava mit i započinje zapisana povijest.

Grčki polis Pharos nalazio se na mjestu Staroga Grada, a na mjestu današnjega središta otoka, grada Hvara, u antici nije bilo urbanoga naselja. Kratko vrijeme vjerojatno se na njegovu mjestu nalazio polis Herakleja, no tijekom stoljeća ipak su prevladavali ruralni oblici življenja. Tek će se u razdoblju kasne antike (6-7. st.) ondje razviti gradsko naselje zahvaljujući dobru položaju hvarske luke, koja je imala veliku frekventnost. Ipak središte otoka i dalje ostaje Pharos, odnosno rimska Pharia, i to će ostati sve do dolaska Slavena i ulaska otoka u sastav hrvatske države u 11. stoljeću. Tek kada se središte hvarske biskupije (osnovane 1147) bude nakon mletačke okupacije otoka 1278. premjestilo iz Staroga Grada u Hvar, grad Hvar postaje otočnim središtem, što ostaje do danas.

Otok je svoju sudbinu od novovjekovlja do danas uglavnom dijelio sa sudbinom cijele Dalmacije. Tako Venecija vlada Hvarom do 1358, kada on postaje dijelom Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva, a neko je vrijeme i pod Dubrovnikom. Mleci pak opet osvajaju otok 1420. i on ostaje pod njihovom vlašću sve do 1797. i pada Republike Venecije. Austrijanci vladaju do dolaska Napoleona 1806, a od 1813. do 1918. Hvar je opet pod Habsburgovcima. Godine 1919. otok su zaposjeli Talijani, a njihova vlast trajala je do potpisivanja Rapalskog ugovora 1921, kada Hvar ulazi u sastav Hrvatske, odnosno Jugoslavije, čijim je dijelom, uz kraće razdoblje talijanske vlasti za Drugoga svjetskog rata, ostao do 1991. i osamostaljenja Republike Hrvatske.

Burna povijest otoka nametnula je Hvaru veliku odgovornost u očuvanju baštine i tradicije. Prošlost i danas živi i na otoku i u gradu, i vidljiva je u raznim kulturnim oblicima, od pučkih pasionskih procesija do bogatih pročelja renesansne i barokne arhitekture. Hvarski su intelektualci oduvijek posjedovali svijest o njegovanju nacionalnih kulturnih vrednota, a u njihovu očuvanju veliku ulogu u prošlosti i danas imao je Ogranak Matice hrvatske Hvar.

Djelovanje Matice hrvatske u Hvaru započinje 1881, kada je povjerenikom bio Josip Machiedo, obćinski tajnik. Izvješće iz iste godine bilježi desetak članova, a njezina je temeljna ondašnja djelatnost bila obrana hrvatskih nacionalnih i kulturnih interesa u okviru odnosa narodnjaštvo – autonomaštvo druge polovice 19. stoljeća.

Nakon osamostaljenja Hrvatske na inicijativu Krune Peronje u proljeće 1991. osnovan je Ogranak Matice hrvatske Hvar, a prvo predsjedništvo činili su Tin Kolumbić, predsjednik, msgr. Josip Šantić, dopredsjednik, i Sergio Bracanović, tajnik.

Sadašnji predsjednik Kuzma Kovačić o ulozi Ogranka kaže: „Djelatnost Ogranka u gradu ključna je za kulturni život mjesta. Ogranak je pokretač kulturnih zbivanja, ali ne i jedini i isključivi pokretač, nego se umrežuje s kulturno-umjetničkom djelatnošću ostalih ustanova, primjerice s Muzejom hvarske baštine, Hvarskim pučkim kazalištem, Folklornim društvom Šaltin, udrugom Pjover te Književnim krugom u Splitu. Djelatnost je u cjelini usmjerena na čuvanje kulturnih vrednota i hrvatskoga identiteta.“

U ratu i miru

Aktivnosti Ogranka u proteklih osamnaest godina mnogobrojne su. U vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku Ogranak je aktivnost usmjeravao ne samo na održavanje kulturnih manifestacija već i na izravnu pomoć žrtvama rata. Organizirana su prikupljanja odjeće, obuće i novca, slani su apeli stranim uglednicima, koji su niz godina ljetovali na Hvaru kako bi se svijetu obznanila istina o ratnim strahotama u Hrvatskoj. Matičari su karitativnu djelatnost nastavili do mirne reintegracije, jer je upravo na Hvaru privremeni dom našao velik broj izbjeglica i prognanika.

Mirnija vremena omogućila su da Ogranak razvije bogatu kulturno-umjetničku djelatnost. Kuzma Kovačić kaže: „U prvim godinama nakon osnutka Ogranak je uglavnom djelovao organizirajući predavanja, koncerte i izložbe, dok se u posljednje vrijeme sve više okreće izdavanju knjiga jer je pisana riječ ono što ostaje budućim naraštajima kao dokument o našem vremenu.“

Posljednje u nizu izdanja jest knjiga Zavičajni album Davora Domančića, dugogodišnjega matičara i dopredsjednika Ogranka, a predstavljena je 17. kolovoza u prepunoj hvarskoj Gradskoj loži. Naslov zbornika radova znamenita arheologa dobro ilustrira jasnu izdavačku koncepciju: tiskanje djela koja se bave lokalnom baštinom ili predstavljaju domaće književnike. Dosad je Ogranak objavio šest knjiga (u posljednje četiri godine!), a među njima posebice valja izdvojiti zbornik radova Hvarsko kazalište, urednika Nikše Petrića iz 2005, knjigu posvećenu jedinstvenom hrvatskom spomeniku kulture, Hvarskom pučkom kazalištu, čija je zgrada podignuta 1612. Hvarsko kazalište donijelo je glavnome uredniku Zlatnu povelju Matice hrvatske, a ogranak u Hvaru dobio je godišnju nagradu Matice hrvatske Ivan Kukuljević Sakcinski za najbolje djelo objavljeno u ograncima.

I Hvarsko kazalište i nedavno predstavljen Zavičajni album objavljeni su u suradnji s Književnim krugom u Splitu, što je uistinu svijetao primjer suradnje srodnih ustanova na širem lokalnom području.

Plejada gostiju

Gotovo je nemoguće pobrojati sve ostale aktivnosti Ogranka. One su u načelu zbog veće dinamike mjesta intenzivnije ljeti, ali se i zimi organiziraju predavanja, koncerti, izložbe i predstavljanja knjiga, usmjeravajući kulturni život grada. Vrijedi izdvojiti niz eminentnih hrvatskih znanstvenika i književnika, poput Nenada Cambija, Igora Zidića, Mladena Machieda, Miroslava Radmana, fra Bernardina Škunce, Marina Zaninovića, Nikice Kolumbića, Slobodana Prosperova Novaka i mnogih drugih, koji su kao predavači gostovali u hvarskoj Gradskoj loži.

Bogata aktivnost Ogranka donekle je praćena i brojem članova. Naime, prema riječima Sergia Bracanovića, sadašnjega dopredsjednika, njih ima osamdeset, ali je u rad Ogranka uključeno njih tek četrdesetak, a otprilike isto toliko plaća ih članarinu – što je podatak karakterističan i za druge ogranke. Svojevrstan je problem i nezainteresiranost mladih za uključivanje u djelatnosti Matice hrvatske. Njega se pak nastoji riješiti intenzivnijom suradnjom s hvarskom srednjom školom i izradom radnih shema pomoću kojih bi mladi prepoznali vlastiti interes u radu Matice.

O suradnji s Gradskim poglavarstvom Sergio Bracanović kaže: „Suradnja je uspješna i konstruktivna. Ponajprije obzirom na činjenicu da se Ogranku uredno doznačuju sredstva iz proračuna Grada, dakako sukladno mogućnostima, što iznosi godišnje oko 30.000 kuna, što nije dostatno za sve planirane projekte.“ U inače vrlo dobroj suradnji postoji i jedna bolna točka, a to je nedostatak prikladna prostora za rad. „Ogranku su dodijeljene na korištenje dvije prostorije u palači Vukašinović Doimi. Kada se spomene kako Ogranak ima dvije prostorije u reprezentativnoj baroknoj palači, onda to sjajno zvuči, no druga strana medalje otkriva katastrofalno stanje spomenutih prostorija. Pritom bi gradske vlasti mogle pokazati više sluha bilo za sanaciju prostorija, bilo pak za dodjelu novog prostora, koji bi bio adekvatan za djelatnost Matice hrvatske u Hvaru“, zaključuje Bracanović.

Planova za budućnost ne nedostaje. Izuzev već uobičajenih aktivnosti, organiziranja tribina i predavanja, Ogranak planira nastaviti s intenzivnom izdavačkom djelatnošću. U pripremi su knjige Tonka Maroevića i Nikše Petrića, a s posebnim zanimanjem može se iščekivati i prijevod na engleski jezik spomenutoga Hvarskog kazališta. Od planiranih projekata pozornost pobuđuje i izrada poprsja među Hrvatima slabo poznata povjesničara i pisca Ivana Franje Bjundovića (1573–1645), rodom Hvaranina, a u svoje vrijeme iznimno cijenjena diplomata i autora važne povijesti engleskih građanskih ratova. Planira se i izrada poprsja Grgura Bučića (1829–1911), prirodoslovca i voditelja hvarske meteorološke postaje, najstarije takve postaje u Hrvatskoj, osnovane 1858.

Sva buduća nastojanja Ogranka otkrivaju jasnu težnju da se očuva tradicija nastajala stoljećima. Sasvim razumljivo, jer je grad Hvar, kao i otok, dao mnoge velikane koji su ispisivali stranice hrvatske kulturne povijesti. Od renesansnih književnika Hanibala Lucića, Petra Hektorovića i Mikše Pelegrinovića do Grge Novaka i Kuzme Kovačića te mnogih drugih znamenitih suvremenika nastajala je riznica koja u malome ilustrira sve bogatstvo i slojevitost hrvatskoga kulturnog identiteta. A ljubav prema baštini i vrednotama zavičaja zasigurno je najbolji jamac da će se ona prenijeti budućim naraštajima, koji će je nastaviti puniti.