Kvaliteta, irelevantna kategorija

Kao i drugi veliki ljetni festival, onaj u Dubrovniku, i Splitsko ljeto trudilo se ove godine biti što više lokalno i potpuno nevidljivo. Poučen iskustvom prošlogodišnjih Bakha i javnog skandala koje su izazvale festival je u široku luku odlučio izbjeći bilo kakvu umjetničku provokaciju i zadržati se u sigurnim vodama Ribarskih svađa i suvremene engleske drame (Moje dijete), lišavajući se bilo čega što bi moglo mirisati na kreativnu provokaciju, pogotovo onu političkog predznaka. Ukratko, Ljeto je odlučilo i uspješno ostalo daleko od bilo kakva komentiranja naše burne svakodnevice, u čemu je pomogao i izbor gostujućih predstava, klasika pučkoga teatra.

Repertoar je bio slučajan i stihijski, jer zaista bi bilo teško naći zajednički naziv za dvije dramske premijere i šest gostovanja, za Goldonija, Bartletta, Pandurova Kaligulu, Sokolovićev CABAres, CABArei ili Cinca i Marinka. Koncepcija za svakoga ponešto najbolje odražava umjetničku neinventivnost, a repriza nije ni bilo, što najbolje svjedoči o tome koliko su prošlogodišnja ljeta bila uspješna.

Na kraju Ljeta putem medija iz HNK su nam poručili o senzacionalnom porastu posjećenosti, koja da je znatno nadmašila prethodne godine, jer je popunjenost gledališta bila 82 posto. Zbunjuje činjenica da su i prethodnih godina iz HNK javnost obavještavali o iznimno dobru posjetu, da bismo, eto, ovo ljeto saznali da ta prošla i nisu bila baš tako uspješna. Možda je u popunjavanju gledališta ove godine pomogao Goran Karan, sa svojim koncertom Romanca pod zvizdama uvršten u službeni program Splitskog ljeta, pa bismo sljedećih godina mogli očekivati još estrade, kad već ne postoji inventivan repertoar.

Moje dijete Mikea Bartletta tekst je praizveden u londonskom Royal Courtu prije dvije godine, čime Nenni Delmestre nastavlja na našim scenama režirati suvremene inozemne komade donoseći novosti iz stranih dramaturgija. Slabost je te drame što o ozbiljnom problemu manipulacije djetetom u sukobu rastavljenih roditelja ne progovara dramski relevantno. Drama otvara ozbiljne probleme, jer je osim manipulacije djetetom ovdje otvoren i drugi, možda još ozbiljniji etički problem: činjenica da živimo u društvu koje je biti zamijenilo za imati, pa se uspostavljaju vrijednosni kriteriji po kojima su oni uspješniji, koji bolje zarađuju, navodno i bolji ljudi. No Bartlett nema dovoljno dramskog iskustva da iz toga napravi suvremenu tragediju pa je drama puna općih mjesta i bez prave snage.

Nenni Delmestre realizirala je korektno predstavu, nema u njoj velikih uspona ni napetosti, ali ne može se reći ni da je promašila, iz teksta je izvukla dovoljno za dobru komornu produkciju. Poteškoća je predstave i repertoarna nepromišljenost: to sigurno nije produkcija za ambijentalni festival, pa bi sigurno bila uspješnija da je igrana na komornoj sceni HNK u sezoni nego u podrumima Dioklecijanove palače. Ovako, ostala je visjeti u krivom festivalskom kontekstu.

I glumački predstava je ostala u okvirima korektnosti. Trpimir Jurkić u ulozi oca gubitnika koji iz očaja otima vlastito dijete napravio je još jednu vrlo dobru ulogu na koje smo od njega i navikli, Ante Čedo Martinić i Snježana Sinovčić Šiškov dobri su u svojim ponešto tipski napisanim rolama, Biserka Ipša sigurna u ulozi nepokretne bake, dok je Nives Ivanković u glavnoj ulozi nedostajalo malo glumačke decentnosti i mjere. Najbolje što se dogodilo u ovoj predstavi jest pojava mladoga glumca sa splitske Akademije Marka Petrića u ulozi djeteta. Uvijek je teško igrati dijete, ali Marko Petrić to je napravio s mjerom, pokazavši obilje glumačkoga dara, ali i sigurnosti. U situaciji u kojoj je splitski glumački ansambl prorijeđen smrću nekoliko glumaca posljednjih godina i odlaskom drugih, mlađih, u Zagreb, najava da bi uskoro ansambl mogao dobiti kvalitetna pojačanja s Akademije jako je dobra vijest!

O Ribarskim svađama, drugoj premijeri Ljeta, možete čitati na drugom mjestu u Vijencu, a gostujući program bio je podjednako stilski šaren kao i premijerni i prošao je u dominaciji pučkih uspješnica. Bez obzira što je Sokolovićev CABAres, CABArei u Splitu odigran već bezbroj puta, a ni Vukmiričin Mr. Single nije novoga datuma, te su dvije predstave bile – dramski vrhunac festivala. Cinco i Marinko Vedrana Mlikote i Danka Ljuštine, u režiji Cinca i Marinka, i histrionska Legenda o svetom Muhli ili al su je(b)li stari vlaji u režiji Zorana Mužića zorno su dokazale vitalnost pučkog teatra i sklonost ljetne publike takvim naslovima. Ali i više od toga pokazale su koliko je Matišić, čak i svojim starijim tekstovima, aktualan u našoj društvenoj situaciji.

U kontekst ljetnoga festivala, smješteni na pozornicu HNK, zalutali su Glasi iz planina Renea Medvešeka, a pogotovo Pandurov Kaligula zasnovan na Camusu. I dok Medevešekovo reducirano i u efektima skromno istraživanje baštine sa studentima ima kazališnoga smisla, pretencioznost, spektakularnost koja je sama sebi svrha i samodopadnost Kaligule posve su nepodnošljivi. Matišićeve produkcije, u odnosu na ovakvu vizualnu i misaonu pretencioznost, doimaju se, paradoksalno, bitno suvremenijima i aktualnijima.

Tako je Splitsko ljeto prošlo tiho i bez velikih umjetničkih događaja, ali i bez ikakvih remećenja javnog reda i političkog mira. A to mu je očito i bio cilj, koji je nedvojbeno – uspješno realiziran!