Kulturom do zajedništva

Kulturom do zajedništva

Tijekom rata na prostoru bivše Jugoslavije javila se inicijativa za aktivnom ulogom i za pomoć mnogima kojima je pomoć bila potrebna. Vladimir Šalamon, poznati zagrebački liječnik gastroenterolog i internist Židov sefardskoga podrijetla, direktor Bejahada, pokrenuo je Bejahad, što na hebrejskom znači zajedno, kao susrete beogradskih i zagrebačkih Židova 1994. u Mađarskoj. Ti su se skupovi pokazali kao predčin današnjeg Bejahada, koji demonstrira tradicionalnu solidarnost i želju da se očuva jedinstvo Židova s prostora bivše Jugoslavije. Tim su se susretima 1998. godine priključili i Židovi Bosne i Hercegovine, Slovenije i Makedonije. Tako je stvoreno srce Bejahada.

Susreti pomažu memoriji ovdašnjih Židova. Na susretima se uz zajedništvo predstavljaju kulturni, kreativni i intelektualni radovi članova zajednice, ali i šire. Program i ovogodišnjeg Bejahada, desetoga po redu, bio je u znaku susreta kultura i religija. Započeo je susretom književnika Davida Albaharija (Calgary) i Abdulaha Sidrana (Sarajevo). Njih dvojica su se susreli i prvi puta u sklopu inicijative Kulturom do zajedništva, pokrenute prije nekoliko godina.

Bejahad je trajao od utorka 25. kolovoza do ponedjeljka 1. rujna. Prvoga dana u opatijskoj galeriji Šporer otvorena je izložba dvojice velikana hrvatske likovne umjetnosti. Izloženi su zadnji radovi – slike velikih formata Ede Murtića, nastale od 2002. do 2004. godine, te skulpture Dušana Džamonje, nastale između 2004. i 2008. godine.

Tema Balkan – teror kulture, na Bejahad je za isti stol posjela antropologa Ivana Čolovića i filozofa Žarka Puhovskog. Čolović, koji je prošle godine objavio knjigu Balkan – teror kulture, tvrdi da se desetljećima upravo kulturom branilo od svake vrste nasilja – zalagalo za umjetničke slobode, ustajalo u obranu pisaca proganjanih zbog verbalnog delikta – da bi devedesete godine i nacionalizam dovele do nasilja u ime nacionalnih kultura.

Puhovski je pak zastupao tezu kako je Balkan područje europskog nesvjesnog – unutrašnja negacija europske egzistencije. Balkan se smatra mjestom za koje se ne zna gdje se točno nalazi, a Europa je navodno određena. Dok se Europa skandalizira nad nasilnošću i prostaklukom Balkana ona sve ono što više ne smije – prebacuje na Balkan.

Završnica manifestacije pripala je sefardskoj kulturi i njenoj prisutnosti na Balkanu, a posebno u BiH. Iako će se u konačnici reći kako je vrhunac bio gala koncert pijanista Yefima Bronfmana održan u ponedjeljak 1. rujna u Kristalnoj dvorani Hotela Kvarner kao službeno posljednja točka programa, ipak je nedjelja 30. kolovoza za Sefarde na Bejahadu bila prava svečanost, ali i razlog za žaljenje jer je ipak riječ o kulturi koja izumire.

Međutim, nakon vrlo dobrog izlaganja profesora ladino književnosti i jezika Sarajlije Eliezera Papoa koji to predaje na sveučilištu Ben Gurion u Beer Shevi u Izraelu – ostaje nada da se neće zaboraviti jedna kultura koja je nastala na prostorima bivše Jugoslavije i Balkana poslije izgona Sefarda iz Španjolske i Portugala 1492. Ako sefardstvo nije pitanje nečije putovnice, ili nečijeg jezika, a ponajmanje nacionalnosti, onda nam ne preostaje drugo nego složiti se s profesorom Papom koji kaže kako je važno naše stanje svijesti, koje to prepoznaje.

Drago Pilsel