Konzumerizam – Mefisto našega doba

Naše postmoderno vrijeme, njegova civilizacija, koja itekako sliči velikom otpadu prepunu svega što je nasumce birano, skupljano i čuvano kao njezina vrijednost, sve više postaje teret kojega se današnji čovjek nastoji osloboditi jer pod tim teretom sve manje zna pronalaziti smisao življenja. Konzumerizam ili potraga za smislom postojanja te nepotrebno i neproduktivno trošenje ne samo stvari nego i osjećaja, misli i duhovnosti sve manje zna kako pronaći ideju budućnosti i slobodu neopterećenu trošenjem. Današnji čovjek, čijoj se nutrini agresivno nameće smeće, ostaci svega što stvara, kreira i nudi kao smisao, očito je došao do granice koju mora prijeći kako bi pronašao i osmislio novi početak. Iscrpljen u potrazi za sobom, čovjek današnjice, njegovo tijelo zaraženo konzumerizmom, predmet su gostujuće predstave Orgije tolerancije Jana Fabrea, igrane 24. i 25. srpnja u sklopu dramskoga programa ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara.

Tom najnovijom predstavom, koja je ovjenčana i nagradom francuskih kazališnih kritičara, Fabre „ponire u samu jamu svijeta, spušajući se poput speleologa sve dublje u trbuh postojanja, kako bi otkrio što to sve kruli i fermentira u njegovim dubinama“, piše dramaturg predstave Luk Van den Diers.

Penjući se dolje Fabre traži oslonac koji bi nam pojasnio zašto čovjek srlja u epicentar svijeta trbuha. Na tom putu rastvara i razobličava današnju našu civilizaciju, koja, premda se svakodnevno suočava s posljedicama konzumerizma kao epidemijom bez izgleda na izlječenje, ne nalazi recept za ozdravljenje. No kao anamnezu bolesti nudi nam bolno i dramatično raskrinkavanje naše civilizacije, koja uništava čovjekov smisao, koja zapravo pokazuje kako se čovjek kao biće razuma ne uspijeva razumom oduprijeti nevolji i pronaći put izlaska iz labirinta u koji se zapleo ugađajući hedonizmu umjesto sumnji, postojanju umjesto bitku.

Svjetska financijska kriza tek je jedan od rezultata toga načina života. Umjesto smislom današnji je čovjek osuđen baviti se virtualnim životom koji su mu nametnule banke i kreditne kartice bez pokrića koje globaliziranom čovjeku omogućavaju da živi u izobilju virtualnosti od koje na kraju stradava. Virtualni globalizam ovjenčan konzumerizmom jer nudi prividnu lagodnost poigrava se današnjim čovjekom kao marionetom – od ushićenika trošenjem, koji je komičan, pretvara ga u patnika čija je dramatičnost dostojna grčke tragedije. Čovjek je spreman na svaku žrtvu kako bi udovoljio usudnosti koju mu nameće konzumerizam civilizacije što ga strmoglavljuje u hedonizam.

„Naša navika kupovanja, kako to Fabre pokazuje u ovoj predstavi, nešto je nalik prirodnoj sili. Mi zapravo i ne kupujemo proizvode, već ih prije svega konzumiramo… Mi robu jedemo, robu praznimo kroz crijeva, robu rađamo. Oni koji posustanu u ovoj ekonomskoj trci štakora izopćeni su, marginalizirani, izbljuvani. U predstavi Orgije tolerancije ljudsko je biće odgajano kao životinja koja kupuje... Postali smo deformirani uslijed paketa koji toliko obećavaju, a u kojima kupljenu robu nosimo kući, svih tih vrećica sa zavodljivim nazivima kao što su Vuitton, Yamamoto, Versace... Da, mi svršavamo! Postali smo deformirani uslijed sve te robe koju smo kupili…“, piše spomenuti dramaturg.

Posebno mjesto u predstavi ima kauč s kojega „gledamo svijet putem televizije ili drugih medija, odakle daljinskim upravljačem prebacujemo isti taj svijet u postojanje“….Na Fabreovu kauču ljudi s oduševljenjem uzajamno masturbiraju, kauč postaje intimni čuvar tajni, upija i najperfidnija čovjekova maštanja. Kauč je „sredstvo za sva vaša rasterećenja, naravno doživljena samo virtualno. To je zato jer ste na kauču sigurni. Sami i stoga sigurni. Orgijaši tolerancije zapravo su tek bolno osamljeni masturbatori zaključani u vlastitom sićušnom svijetu kazališta“, misli den Diers.

Predstava Orgije tolerancije pokazuje nam netoleranciju našega vremena te podčinjavanje ljudske rase konzumerizmu koji nije ništa do suvremeni totalitarizam potaknut liberalnim tržištem na kojem uvijek pobijedi jači, gdje se sve svodi na manipulaciju čovjekova razuma. Čovjek je u svemu tome predmet, lutka, marioneta, kojemu se putem manipulacije nudi laž o snazi, pri čemu je zaveden i prevaren tobožnjom svojom odlukom.

Premda će se nekima riječ totalitarizam činiti presnažnom optužbom, ona je itekako točna. Riječ je o liberalnom totalitarizmu u kojem ispod krinke individualne slobode i odlučivanja stoji nakostriješen manipulator trošenja, koji ne ugađa samo čovjekovoj pohlepi nego i obuzima njegovu dušu. Riječ je o svojevrsnu Mefistu našega doba.

Je li trošenje izlaz iz krize mišljenja ili je kriza mišljenja posljedica trošenja, teško je ustanoviti. To ne ustanovljuje ni Fabre. On samo upozorava, nudi mogućnost da posumnjamo te nam slikovito i dramatično poručuje kako bismo mogli skončati ako ne poslušamo razum koji se ulijenio jer je opčinjen trošenjem. Fabre nam dočarava panoramu tolerancije u obliku podrugljive karikature i satiričnog prikaza početka našega 21. stoljeća. Ispod te burleske začinjene skečevima u kojoj komično doseže groteskno i tragično skriveno je naše doba, njegova prijetnja protkana osjećajem nemira i straha, uzbudljivostima i odvratnostima, što naglašava i partitura Daga Taeldemana.

Glumci uživljeno i s uvjerenjem igraju nešto što ih se itekako tiče. To se vidi i osjeća u svakom trenutku.

Andrija Tunjić