Kartografija Željka Kipkea

NEVIDLJIVE GALERIJE LETE U NEBO – KOZMIČKI PLAN, 2009, ULJE NA PLATNUmodula svijeta

U Nevidljivim gradovima Itala Calvina Marco Polo pripovijestima je stvarao imaginarnu razglednicu i narativni zemljovid Kublaj-kanu. Pripovijedao je o izmišljenim gradovima, detaljno ih opisujući. Zamišljeni razgovori putnika i putopisca Marca Pola i Kublaj-kana Italu Calvinu služili su kao okvir koji je daleko od putopisne faktografije otvarao nove simboličke prostore. Određeni prostor kao metafora života i svijeta širio se od konkretnih zemljopisnih okvira prema snu, želji i heterokosmosu drugih znakova. „Nevidljivi gradovi ostaju knjiga u kojoj sam izgradio fino izbrušenu strukturu koja ne pretpostavlja hijerarhiju, nego mrežu unutar koje je moguće pratiti višestruke veze i izvoditi mnogostruke i razgranate zaključke“, ističe Calvino u Američkim predavanjima.

Kognitivna kartografija Željka Kipkea u Nevidljivim galerijama na sličan način mapira poznata, nepostojeća ili zaboravljena mjesta na umjetničkoj mapi grada Zagreba poput Salona Schira, prostora Galerije PM na Starčevićevu trgu, MM centra, Podrooma, kućne galerije AM –M14F/1-Z, do transformacija Galerije grada Zagreba preko Galerije suvremene umjetnosti u Muzej suvremene umjetnosti. Prema Fredericu Jamesonu estetika kognitivne kartografije način je na koji svi mi spoznajno ucrtavamo individualni društveni odnos spram lokalne, nacionalne ili internacionalne zbilje. Takvim usvajanjem/ prisvajanjem prostora mapira se lokalno okružje i urbani krajolik i opire se otuđenju i zaboravu rekonstrukcijom i artikuliranjem subjektiviteta unutar mentalne, psihogeografske slike grada.

Nakon Invisible sculpture (Nevidljive skulpture) i referiranja na rad Andyja Warhola, u dva ciklusa slika naslovljenih Nevidljive galerije i Zagrebačke galerije lete u nebo, predstavljenih u izložbenim prostorima Palače Zuccato, u galeriji Pučkog otvorenog učilišta u Poreču okupljeno je trinaest novih radova Željka Kipkea, koji postavljaju pitanja o značenju i poziciji umjetnosti i umjetničke scene, a sve je upotpunjeno istoimenim filmom koji prati izložbu. Oba se ciklusa realiziraju usporedno, njihovi su referenti korelativni, a paralelno su izloženi, te ih se tako promatra. Svaki od njih sadrži po šest slika, u tonovima sepije, koje se referiraju na istih šest odabranih izložbenih/ galerijskih prostora. Dok Nevidljive galerije predstavljaju detalje prizora pročelja (ili filmskim jezikom – plan blizu) s tekstualnim natpisom, nazivom, znakom, imenom ulice ili brojem, serija Zagrebačke galerije lete u nebo prikazuje cijelu građevinu u planu totala kako uz eksploziju i dim leti u orbitu, lansirana sa Zemlje, izmještena iz svog fizičkog prostora i institucionalnog konteksta. Trinaesta slika okuplja svih šest zdanja u posebnom urbanističkom planu i redu, onom kozmičkom i teleskopskoj perspektivi poput prikaza zviježđa. Astronomija, numerologija, humor i ironija, rebusi ili zagonetke, mehanizmi sjećanja i zaborava, logika sna, načelo metonimije, strategije su operativnog sistema Željka Kipkea. „Nevidljive galerije problematiziraju samorazumljive pojmove poput identiteta i mjesta, dakako i umjetnosti, a čineći to fokusiraju ništa drugo doli nadasve problematičan pojam stvarnosti“, ističe Leonida Kovač u tekstu kataloga. Boja sepije koja ukazuje na tijek vremena i moguću nostalgiju, te neizoštreni fokus, retoričke su figure u slikama iz serije Nevidljive galerije kojima se fikcionalizira faktografija.

U filmu Nevidljive galerije glas naratora u offu, u prvom licu, uvodi promatrača u svijet zagrebačkih nevidljivih galerija, mjesta na kojima su se okupljali i gdje su izlagali predstavnici avangardnih strujanja u hrvatskoj od šezdesetih do devedesetih godina. Autor pripovijeda o sjećanjima, svojim profesionalnim iskustvima, optimizmu i entuzijazmu, susretima i razgovorima s umjetnicima te evocira događaje i druženja. Film je dokumentarnoga karaktera i donosi obilnu arhivsku građu, a u dvadesetak minuta pripovijedanja u prvom licu i analize građe, osim što može služiti kao didaktički materijal, kratka je filmska šetnja lokacijama na kojima se stvarala umjetnička klima u Hrvatskoj. Pretežito slikarska izložba posve drukčijim vizualnim jezikom od onoga na kakav smo navikli u hibridima fotografije, tipografije i aktivističkoga dizajna progovara o problemima institucionalne kritike i jasno se referira na konkretna mjesta i lokalnu situaciju, govori o tome kako nam je stvarnost depresivna, a pozicija umjetnosti sustavno degradirana.