Još nekoliko riječi o mandatarici

U okviru svoje redovite jezikoslovne rubrike u Vijencu Nives Opačić osvrnula se u broju od 16. srpnja i na moj jezični prilog u radijskoj emisiji Govorimo hrvatski, emitiran 7. srpnja. U njem je bila riječ o ženskom mocijskom parnjaku imenice mandatar, za koji sam predložila oblik mandatarica. Vijenčeva se suradnica ne slaže s tim prijedlogom, dapače, drži ga pogrješnim i zamjera mi da nisam ozbiljno proučila problem i uvažila neke od osnovnih kriterija koji su me trebali uputiti na tobože ispravan oblik mandatarka. Osnovnim kriterijima Nives Opačić navodi čestotnost pojavljivanja pojedinoga oblika u hrvatskom jezičnom korpusu te akcenatske razloge kao ključne u tvorbi mocijskih parnjaka. Po njoj bi oboji razlozi govorili u prilog obliku mandatarka. No, je li uistinu tako?

Želim najprije reći da mi je svaki stručni osvrt na moje jezične priloge dobrodošao i da svaki pomno proučim, jer samo kritička mišljenja i dijalog mogu pospješiti razvitak struke. Tako pristupam i osvrtu profesorice Opačić, koja je svoj cijeli radni vijek posvetila brizi za normativni razvitak hrvatskoga jezika i čiji je ukupni prinos u tom velik i nezaobilazan. Jedino mi se nije svidio, iskreno ću priznati, njezin negativistički ton u članku, no to ću, s obzirom na važnost pitanja o kojem se raspravlja, ovdje zanemariti.

Kada je, dakle, riječ o čestotnosti pojavljivanja likova mandatarica i mandatarka, smatram da taj argument ne može biti ključnim jer se u optjecaju pojavila nova riječ u hrvatskoj porabnoj normi, vezana uz aktualna politička zbivanja, te se ona još nije ni stigla porabno stabilizirati. Poznato je da porabna norma ima svoju logiku koja je nerijetko i protugramatička, kakva je, primjerice, u nas visoka čestotnost sintagme u vezi toga namjesto u vezi s tim. Dakle vrijednost je čestotnosti relativna i pri određivanju norme tek jedna od smjernica za prihvaćanje ili odbacivanje nekoga oblika, a nipošto ključni argument za njegov izbor. Prema tom i (ne)zabilježenost u korpusu Hrvatske jezične riznice, koji profesorica Opačić spominje, valja tako interpretirati. Moglo bi se, naravno, o ovom i puno šire raspravljati, ali to nije tema mojega osvrta. Navela sam samo svoj načelni stav.

Profesorica Opačić navodi dalje akcenatske razloge pa kaže da su «oni (…) u mocijskoj tvorbi nezaobilazni». Nedvojbeno je da oni imaju važnu ulogu, što ću poslije potvrditi i primjerima, ali je problem u tom što utjecaj naglaska na odabir sufiksa pri tvorbi mocijskih parnjaka u hrvatskom jeziku nije sustavno istražen pa se na te razloge s potpunom sigurnošću ne možemo osloniti, što potvrđuje i spomenuti članak Nives Opačić. Naime, upravo u prilog obliku mandatarica, kao obliku ž. r. izvedenom od osnovne riječi mandatar, prema akcenatskom kriteriju, koji ona navodi kao odlučujući, govore primjeri ženskih oblika tvorenih od riječi iz iste naglasne skupine u koju ide mandatar. To su, npr.: biljetar, kokošar, konjušar, parketar, prosvjetar, proštenjar, sekretar i druge, dakle trosložne imenice muškoga roda s kratkouzlaznim naglaskom na srednjem slogu i duljinom na posljednjem. Svima su njima ženski mocijski parnjaci zabilježeni sa sufiksom -ica, a ne samo ili pretežno sa sufiksom -ka, kako implicira magistra Opačić. Dapače, među njima je i primjer sekretarica, koji je, recimo i to, odlučujuće utjecao na moju preporuku, kao jedini oblik koji priznaje standardnim hrvatska jezikoslovna norma.

U razgovoru o naglasnom kriteriju pri odabiru tvorbenoga sufiksa u kontekstu mandatarice čitatelja može zbuniti primjer novinarice, koji Nives Opačić navodi kao izrazito loš primjer tvorbe mocijskoga oblika, ne bi li i tako ojačala svoje razloge za mandatarku. Međutim, u kontekstu rasprave o mandatarici, pri kojem se naglasni kriterij čak predlaže neizostavnim, novinarica ne može biti nikakav argument jer njezina motivirajuća riječ, novinar, ne pripada istoj naglasnoj skupini kao mandatar (novinar ima kratkosilazni naglasak na prvom slogu).

Ovim kratkim odgovorom nisu, naravno, ni približno iscrpljene sve mogućnosti u razmatranju tvorbe navedenoga mocijskoga oblika. Moglo bi se, eventualno, još raspravljati o tendenciji dvosložnih riječi ka dužim, a višesložnih ka kraćim sufiksima, međutim niti ta argumentacija (koju sam bila navela u prvotnom obliku svoje znatno skraćene radijske emisije) ne daje nedvojbeno rješenje, jer ima mnogo tvorenica sa sufiksom -ica izvedenih od višesložnih osnovnih riječi, kao i onih sa sufiksom -ka tvorenih od dvosložnih.

Jelka Pavišić, lektorica pri VRH