Jedinstveno glazbeno tkanje

U dijelu muzikološkoga i glazbeničkoga svijeta koji se bavi proučavanjem i izvođenjem srednjovjekovne glazbe ime Katarine Livljanić danas je nedvojbeno nezaobilazno. Već dugogodišnju znanstveničku karijeru pri prestižnom pariškom sveučilištu Sorbonni, gdje je pročelnica odsjeka za interpretaciju srednjovjekovne glazbe, Katarina Livljanić uspješno nadopunjuje vođenjem ženskoga vokalnog ansambla Dialogos, s kojim iz godine u godinu niže zanimljive projekte i velike uspjehe. I to projekte koji su mnogo više prepoznati i cijenjeni u inozemnim krugovima negoli na hrvatskom terenu. A hrvatske se glazbene tradicije itekako tiču.

Pozitivno opsjednuta hrvatskom srednjovjekovnom glazbenom tradicijom, osobito onom nastalom na dalmatinskom tlu, koje je tijekom duge povijesti bilježilo iznimno zanimljiva susretišta različitih kulturnih tradicija, Katarina Livljanić više je puta sa svojim ansamblom Dialogos osmišljavala glazbene i glazbenoscenske (poluscenske) projekte u kojima je nastojala spojiti svoj istraživački i izvođački (pjevački) glazbeni nerv. Jedan od tih projekata, Juditu, Dialogos je premijerno izveo prije dva ljeta na Glazbenim večerima u Sv. Donatu, a 27. srpnja u Zadar su došli s premijerom novoga programa.

Nazvan je Dalmatica, prema nazivu srednjovjekovne odore koju su nosile žene i muškarci, a koja je poznata uglavnom kao liturgijsko ruho, tipično za bizantski kler. Poput simbolične veze između bizantske i rimske liturgijske tradicije, poput mosta između ženskih i muških odora, dalmatica je potaknula dvoje muzikologa i pjevača, Katarinu Livljanić i Joška Ćaletu, odnosno četiri pjevačice francuskog ansambla Dialogos i šest pjevača za ovu priliku okupljena ansambla Kantaduri, na stvaranje projekta koji na osobit i, možemo reći, Katarini Livljanić svojstven način istražuje bogatstvo dalmatinskoga liturgijskog pjevanja od srednjovjekovnih rukopisa do današnjih dana.

Kao što je Judita oduševila dramaturškom idejom i pomnim glazbenim izborom, posve drukčije, nadasve jedinstveno i veličanstveno, bilo je putovanje dalmatinskim tradicijskim obzorjima, koja kriju više negoli bismo u prvi mah mogli pomisliti. Na spomen dalmatinske glazbene tradicije odveć često zastane se samo na ideji klapskoga pjevanja. A u tom se skupu krije još toliko mnogo slojeva, koje su Livljanić i Ćaleta ovim projektom na iznimno dobar način supostavili i pokazali da se njihove različitosti međusobno ne isključuju, nego, dapače, paralelno opstojeći čine isti tradicijski kontinuitet.

Od božićnoga do korizmenoga vremena, Dialogos i Kantaduri u jedinstvenu su akustičnom prostoru Sv. Donata proveli slušatelje bogatom vokalnom tradicijom učenog i pučkog pjevanja (kako ih Livljanić definira), istodobnoga postojanja latinskih i glagoljaških slojeva rimokatoličke liturgije, slojeva koji i danas opstoje u ponekim mjestima jadranske obale i otoka. Uzevši za okvir svoga putovanja božićno i korizmeno liturgijsko vrijeme, kao crkvene kontekste u kojima je glazba najviše dolazila do izražaja, Livljanić i Ćaleta odabiru napjeve mise i oficija, uz nekoliko paraliturgijskih napjeva sačuvanih u pučkoj predaji. Dvije skupine pjevača, ženska i muška, preuzimaju određene uloge, pri čemu pjevačice Dialogosa uglavnom pjevaju latinske napjeve, a pjevači Kantadura glagoljaške napjeve. Tako su se podijelili jer ni u povijesti žene i muškarci nisu pjevali zajedno. Članice Dialogosa ostale su u području učenoga, a članovi Kantadura u području pučkoga pjevanja. Dakle, u područjima u kojima su, rekli bismo, kao kod kuće.

No nekoliko jedinstvenih trenutaka suptilnoga spajanja, odnosno preklapanja pjevanja skupina, spajanja tradicija, spajanja različitosti, pridalo je iznimnost čitavomu jednosatnom glazbenom tkanju. Pretapajući se iz jedne u drugu, trenuci u kojima različitosti opstoje u istom vremenskom i prostornom okviru trenuci su u kojima se slušatelju otvara potpuno nova perspektiva, iz koje je tek tada moguće naslutiti koliko glazbeno bogatstvo krije povijest toga lokaliteta.

Osobitim i svakoj skupini primjerenim glazbenim umijećima Dalmaticu su istkali Clara Coutouly, Els Janssens, Aurore Tillac i Katarina Livljanić te Stjepan Franetović, Srećko Damjanović, Nikola Damjanović, Milivoj Rilov, Marko Rogošić i Joško Ćaleta, pjevajući u različitim formacijama, od solističkih do skupnih, ovisno o zahtjevima glazbenoga predloška, odnosno o ideji Livljanićeve i Ćalete, koji su osmislili projekt oslanjajući se na rezultate vlastitih istraživanja. Uz diskretan i prepoznatljiv izričaj Sande Hržić, koja je oblikovala pokret i kostime, a koja već dugo surađuje s Katarinom Livljanić, čitav prostor Donata zazvučao je raznolikim zvucima dalmatinskoga podneblja – tropiranoga Sanctusa (13. st.) iz benediktinskoga ženskog samostana u Zadru, antifone iz Dubrovačkoga misala (13. st.) ili Agende pontificalis iz Zagreba (11. st.), napjeva iz Osorskoga evanđelistara (11. st.) i Kantuala Frane Divinića (17. st.), napjeva pod utjecajem beneventanskoga korala iz južne Italije, arhaičnih napjeva s Raba i Hvara ili iz Zagvozda kod Imotskoga, napjeva zadarskog zaleđa, iz Slivna u dolini Neretve, s otoka Iža i Gospina plača iz Trogira.

Jedinstveno putovanje završilo je zajedničkim pjevom obaju ansambala pri izvedbi napjeva Puče moj iz Brista u Makarskom primorju, jedinom trenutku u kojemu oba ansambla združuju snage u istomu svršetku, dramaturškom vrhuncu ideje koju nosi projekt Dalmatica. Dvije večeri nakon hrvatske premijere u Zadru, Dialogos i Kantaduri izveli su Dalmaticu u Splitu – isto kao što se dogodilo s Dialogosovom izvedbom Judite od prije dva ljeta. Zanimljivo je da Zagreb nijednom nije vidio neku od ansamblovih izvedbi i vizija Katarine Livljanić. A upravo s Tondalovom vizijom nastupili su u kolovozu na prestižnom Edinburškom festivalu. Neka činjenice govore same za sebe.