Izravan dijalog sa suvremenošću

U Zagrebu se od 18. do 26. rujna održava Sedmi festival svjetskoga kazališta, na kojemu ove godine gostuju predstave Christopha Marthalera, Heinera Goebbelsa, Jana Lauwersa, Leva Dodina i Spira Scimonea. Program će biti izveden u HNK u Zagrebu, Zagrebačkom kazalištu mladih, Zagrebačkome kazalištu lutaka i na Velesajmu. O ovogodišnjem programu Festivala razgovarali smo s njegovom umjetničkom ravnateljicom i ravnateljicom Zagrebačkoga kazališta mladih Dubravkom Vrgoč, koja je o programu rekla:

– Ove godine uspjelo nam je dovesti u Zagreb Christopha Marthalera, što nam je bila želja od sama početka Festivala. Slijedom raznih okolnosti nismo dosad mogli dogovoriti gostovanja njegovih predstava. Marthaler je trenutačno među najvećim imenima europskog i svjetskog kazališta te nam je iznimno drago da ćemo pokazati njegovu predstavu Voćna mušica (Die Fruchtfliege) iz berlinske Volksbühne am Rosa-Luxembourg-Platz. I Heiner Goebbels, koji je obilježio europsko kazalište potkraj devedesetih prošlog stoljeća, također je prvi put u Hrvatskoj. Njegova predstava Stifterove stvari (Der Stifters Dinge) u produkciji Théâtre Vidy iz Lausanne govori, bez ijednog izvođača na sceni, o stvaralačkom procesu Adalberta Stiftera. Predstava je oduševila publiku na svim festivalima dosad i vrhunac je izvedbene tehnike, omogućujući gledatelju uistinu iznimno iskustvo, koje u kazalištu rijetko možete doživjeti. Ugošćujemo i talijansku Compagnia Scimone Sframeli iz Messine, već poznatu u Europi, s predstavom Kuverta.

Ipak, od samo pet velikih imena, neka se ponavljaju...

Festival otvara velika predstava Leva Dodina, koji je već na njemu gostovao. Predstava Život i sudbina u izvedbi Dramskog kazališta Maly iz Sankt Peterburga u Rusiji dobila je mnoštvo nagrada, a ove godine gostovala je mjesec dana u Lincolnovu centru u New Yorku. Adaptacija Grossmanova romana govori o Drugom svjetskom ratu, no mnogi su problemi u predstavi vrlo aktualni. Poznato je ime koje nije gostovalo na Festivalu, ali je s Needcompany iz Bruxellesa gostovalo na Eurokazu prije petnaestak godina, i Jan Lauwers, čija je predstava Isabellina soba, po mom sudu, najzanimljivija. Posvećena je autorovu pokojnom ocu te iz vrlo osobnog iskustva govori o intimnoj priči i životu jedne žene dotičući se umjetnosti, antropologije, ljubavi, smrti... Iskazana je autentičnim i zanimljivim kazališnim jezikom u kojem su povezani ples, glazba i riječi. Predstavu sam drugi put gledala u Avignonu, ali kao dio trilogije Sad Face / Happy Face, koja je trajala sedam i pol sati.

Postoji li zajednička tematska poveznica među predstavama?

Rekla bih da su u pitanju izvedbe u kojima redatelji ulaze u izravan dijalog sa suvremenošću. Ovogodišnje predstave autorski su projekti (a to bih se usudila reći i za Dodinovo redateljsko čitanje Grossmana), koji govore o osobnim pitanjima što su se nametnula autorima-redateljima, a kako s njima dijelimo vrijeme u kojem živimo, izravno se tiču i nas. Nemamo, kao prošle godine, velike klasike: Čehova, Shakespearea, Becketta... Moglo bi se reći da je riječ o autorskom iščitavanju svijeta u kojem živimo i osobnim opsesijama autora koje, nastavljajući se izravno na vrijeme u kojem živimo i osvjetljujući mnoge probleme s kojima se svakodnevno susrećemo, postaju naše. Istodobno, radi se o predstavama koje su obišle mnoge festivale i na njima oduševile i publiku i kritiku.

Popis velikih kazališnih imena nije beskonačan. Koja je sudbina festivala kad ga iscrpite?

Neizbježno je da, s vremenom, dođe do ponavljanja. Ne smatram to nedostatkom ili promašajem koncepcije. Na većini europskih i svjetskih festivala srećete uvijek ista imena. Osobno zazirem od toga, ali ponavljanje imena događa se zbog činjenice da su neke predstave toliko atraktivne te selektori festivala misle kako ih i njihova publika treba vidjeti. Proteklih sedam godina predstavili smo Zagrebu tridesetak velikih imena – Lepagea, Brooka, Barbu, Dodina, Ostermeiera, Gočeva, Fomenka, Nekrošiusa... Iako smo doveli gotovo sve što bi trebalo vidjeti, još ima nekoliko važnih redatelja koje bismo željeli predstaviti. Čini mi se besmislenim opravdavati se što ponovno dovodimo neke redatelje, jer nam je prije svega namjera informirati hrvatske gledatelje o onome što je po našem mišljenju i mišljenju svjetskih i europskih teatrologa važno u kazalištu i što određuje njegove smjerove.

Što bi bila posebnost Festivala svjetskog kazališta?

Ove godine uspjelo nam je, s manje novca nego prošle, u Zagrebu u devet dana pokazati pet velikih i uistinu važnih kazališnih produkcija. To je kondenzirano kazališno iskustvo kakvo većina europskih festivala ne poznaje. Vremenski razmak među gostovanjima velikih, razvikanih i vrijednih projekata uvijek je veći. Zadovoljni smo što smo to uspjeli ostvariti i na temelju dosadašnjeg ugleda. Vrijeme je recesije te nam je Ministarstvo smanjilo sredstva, dok nas Grad financira u istom iznosu kao prošle godine. Žalosno je što drugih sponzora nemamo. Zanimanje za kulturu malo je ili nikakvo. U svijetu bi ovakav festival imao barem jednog velikog sponzora. Da ga imamo, mogli bismo dovesti više predstava.

Koliko umjetničko vođenje Festivala ima utjecaja na promišljanje repertoara kazališta i gdje je mjesto ZKM-a u odnosu na Festival?

Festival organizacijski pripada ZKM-u, a kako s Ivicom Buljanom radim Festival i osmišljavam repertoar kazališta, prirodno je da se jedno i drugo prožima. Program kazališta u dvama segmentima prati moderne klasike, donoseći tekstove koji izravno ulaze u dijalog s vremenom u kojem živimo. Ponajprije je to Brak Marije Braun, koji će po Fassbinderovu scenariju postaviti redateljica Tea Alagić, koja živi i radi u New Yorku. Drugi projekt, Weedekindovo Buđenje proljeća u režiji Olivera Frljića, realizirat ćemo na kraju sezone. Bit će zanimljivo odčitati koji problemi danas određuju odrastanje mladih. Projekt Generacija 1991–1995. posveta je dvadesetogodišnjici Montažstroja. Borut Šeparović obilježit će je projektom koji radi s polaznicima Učilišta rođenim između 1991. i 1995. Predstava nastaje prema tekstu Borisa Dežulovića i govori o tom vremenu na prostoru Hrvatske i BiH. Krešo Dolenčić režirat će Verneov Put oko Zemlje u 80 dana, a nakon toga će Ivica Buljan raditi predstavu po domaćem tekstu Garaža Zdenka Mesarića. U predstavi će sudjelovati i TBF. Potom slijedi autorski projekt Ivane Sajko Roses is roses is roses, u kojem i sama nastupa s četiri glazbenika, a realizirat ćemo ga u suradnji s INK-om u Puli.

Vaše se ime nerijetko povezivalo s promicanjem nove europske drame. Nije li ovakav repertoar neka vrst nove hrvatske dramaturgije?

Vjerojatno jest u nekom segmentu. Trudila sam se obuhvatiti moderne klasike, ali i suvremene teme i tekstove. Prošle sezone izveli smo šest domaćih tekstova. Bez obzira što je njih pet izvedeno u jednoj predstavi, na suradnju s hrvatskim autorima iznimno sam ponosna. Suvremena hrvatska drama obično se postavljala zbog gostovanja na Marulovim danima i poticaja Ministarstva, a nikomu zapravo nije do nje bilo posebno stalo. Ono što mi se posljednjih godina čini možda i najuzbudljivijim u kazalištu jest to što publiku zanimaju domaći tekstovi te se za njihove izvedbe traži karta više. I Krijesnice, Medeja / Žena bomba / Europa, a i Pentagram, gledane su predstave. Činjenica je i da se, prema trenutnim tokovima u svjetskom kazalištu, kazalište vraća suvremenosti i izravno progovara o fenomenima koji zaokupljaju ne samo autore predstava nego i njihove gledatelje. U tom smislu i ZKM slijedi tokove suvremenoga svjetskog kazališta.