Ispod očekivanja

Jubilarno 55. splitsko ljeto, u opernom smislu, bilo je preslika lanjskog izdanja istog festivala. To što je otvoreno scenskom izvedbom scenske kantate Carla Orffa Carmina Burana više je propagandni trik, a ne i cilj krunidbe ugledne ljetne manifestacije. Otvaranje svakoga našeg festivala, poglavito na otvorenom, uvijek ima udarnu iglu na samu početku, što podsjeća na roman detekcije u kojem se zločin, središnji događaj djela, dogodi na početku, pa se prema kraju knjige raspleće klupko potrage i istrage. Posljednjih godina težilo se tome da se svečanim koncertom sa svjetskim opernim zvijezdama Splitsko ljeto završi na spektakularan način, ali je recesija ljetos to izbrisala s programa.

Prethodnih desetljeća Splitsko ljeto svake je godine imalo krunidbu posred srpnja, neposredno nakon provedbe čina svečanog otvaranja. Svake godine, ali ne i ove! Istinski vrhunac Ljeta zbio se pretposljednjega dana srpnja i prvoga dana kolovoza, kada je na rasporedu bila Verdijeva opera Don Carlos. Od ostalih djela tu su dvije izvedbe Nabucca te gostovanje, pomalo već tradicionalno, u Vrlici, na Česmi, gdje se izvodi Gotovčeva opera Ero s onoga svijeta. Krenimo redom.

Izostanak režije

Izvedba svjetski popularna djela, Carmina Burana, najavljivala se kao scenska uprizorba, no u konačnici se pokazalo kako je ta najava samo djelomice točna. Očekivalo se dakle scensko uprizorenje, što podrazumijeva angažman i zbora i baleta. No u predstavi je izostala (najavljena!) režija, jer je nepošteno režijom zvati nešto što se u kazališnom svijetu naziva – koreografija. Carmina Burana prikazana je govorom baleta, koji ne uključuje scenski pokret i jezik na kojem ustrajava zanat u svijetu poznat pod nazivom – režija. Balet je bio smješten između glazbenih tijela i publike, a zbor, umjesto u kostimima, bio je posložen poput drva u stivi u dnu pozornice! Stoga je ono scensko u najavama i komentarima oko predstave vrlo relativno! Osobito sjetimo li se kako je izgledala posljednja premijera toga komada u splitskom HNK-u 1995, zajedno s Puccinijevom jednočinkom Gianni Schicchi.

Temperamentni dirigent Ivo Lipanović učinio je u glazbenom smislu ono što je mogao učiniti; jer, nedavno kupljen izvrsni razglas još nije pronašao ruke koje će svojom vještinom iskoristiti sve tehnološke mogućnosti koje su na raspolaganju. Tim problemom netko bi se morao ozbiljno pozabaviti, tim prije što se opera na nekoliko godina premješta s Peristila, s prirodnog akustičnog prostora, a tamo gdje će joj biti ponuđeno domaćinstvo jamačno će trebati intervenirati s ozvučenjem.

Opera u prirodi

Već četvrtu godinu per turnum ansambl Opere i Baleta HNK Split potkraj srpnja gostuje u Vrlici s izvedbom Gotovčeve opere Ero s onoga svijeta. Ideja da se opera izvodi na mjestu gdje je Milan Begović spjevao libreto i u podneblju koje ga je nadahnulo svakako je izvrsna. K tome, podno drevnih česmina i grabova, hrastova i kestena, moguće je okupiti i više od 4000 gledatelja, što je jedna od najvećih opernih pozornica u nas. Za razliku od predstave u kazališnoj zgradi, ovdje je naboj izvedbe podignut za pokoju potenciju više, a nema ni one kazališne blaziranosti i letargije, koja je naprosto neizbježna u kazalištu u Splitu. Krešimir Dolenčić zgodno je prilagodio režiju iz zatvorene pozornice na otvorenu, a maestro Hari Zlodre (uz pomoć razglasa) uspio je uravnotežiti zvuk u prostoru.

Loša večer za Nabucca

Nabucco i Don Carlos istinski su vrhunci u ljetošnjoj ponudi festivala, pa im valja dati i više prostora.

Od dvije ovoljetne izvedbe Verdijeve opere Nabucco na Peristilu (22. i 24. srpnja), gledao sam drugu. Bila je to loša predstava u kojoj je nedostajalo umjetničkog impetusa koji maestro Ivan Repušić svaki put udahne ansamblu kad se nađe za dirigentskim pultom. Od one njemu svojstvene žustrine te vedre splitske večeri publika je mogla vidjeti malo pa ništa! Šteta, jer nije bio vidljiv nedostatak Repušićeva angažmana; dapače, on je kao i uvijek doslovce izgarao sjekući zrak dirigentskim štapićem, ali očito su se poklopili oni elementi u glazbenoj izvedbi koji se u žargonu često opisuju sintagmom – nije dan. U tom slučaju večer.

Bila je to jedna od najlošijih opernih izvedaba viđenih na Peristilu, pogotovu ako se usporedi s prošlogodišnjom izvanrednom predstavom Nabucca pod ravnanjem Ive Lipanovića. Utjeha je ipak što su publiku i prijatelje znanci iz orkestra uvjeravali kako je prethodna, dva dana starija, predstava bila kudikamo uspjelija i bolja.

Lošem je dojmu splitskoga Nabucca dodatno pripomogla i indisponiranost naslovnoga lika u tumačenju Kirila Manolova (Nabucco). Pouzdan i višekratno potvrđen pjevač tu večer nije imao sreće s, i u zdravstvenom smislu, načetim glasom. Držao se koliko je mogao, glavne je arije maksimalno koncentrirano otpjevao, trudeći se da ih u danim okolnostima tehnički izvede što bezbolnije, što se itekako odrazilo na kvalitetu umjetničkog dojma u cjelini.

Ivica Čikeš (Zaccaria) lik je tumačio na razini svojih postignuća, pa se njegovu načinu realizacije nema što ni dodati ni oduzeti. Čini se da se u opravama konkretnog svećenika osjeća ponajbolje, jer je i sam, zacijelo, tu ulogu najviše puta u životu pjevao. Slične konstatacije mogu se uputiti Saši Jakeliću (Ismaile) i Boži Župiću (Baalov veliki svećenik), s tim što oni, za razliku od Čikeša, ulogama pristupaju s nešto manje iskustva. Bijahu korektni, baš kao Vinko Maroević (Abdallo) i Snježana Katić (Anna), koji su svojevrsni pretplatnici na te uloge.

No središnje solističke persone bijahu dvije žene: iskusna i proslavljena sopranistica Gabriela Georgieva (Abigaille) i Terezija Kusanović (Fenena), koja sve više – i sa sve više razloga – traži ugledno mjesto pod hrvatskim opernim suncem. Georgieva je demonstrirala erupciju iskustvenih pjevačkih detalja, koji uzornim čine svaku visokoprofesionalnu opernu izvedbu. Kusanovićeva je također izbrusila kantilaciju nadogradivši na prošlogodišnje uspjehe još više vokalnih balustrada, bifora i trifora. Njezin glas takoreći puni Peristil s vrha do dna, i nitko nije imao više uspjeha od nje te večeri pronijeti svoj pjev s pozornice do svakog zakutka carskoga trga i okolnih kolonada.

Pjevački zbor umila je Ana Šabašov, ali pamte se i njezina moćnija izdanja.

Podvlačeći crtu podno izvedbe – posljednje izvedbe Nabucca na Peristilu, u sljedećih nekoliko godina zbog konzervatorskih radova – može se rekvijemski zaključiti kako je privremeni oproštaj popularne partiture s bračkim carskim pločnikom pred splitskom prvostolnicom bio posve makulaturni ostvaraj, na koji ima pravo kakva amaterska limena glazba, ali ne i profesionalni ansambli splitskoga HNK-a.

Besprijekorni Don Carlos

Za razliku od izvedbe Verdijeva Nabucca, glazbenoscensko oživljavanje opere Don Carlos istog skladatelja bilo je izdašnije, raskošnije, potentnije… To i ne treba čuditi, jer se Nabucco izvodi svake godine, pa je svi sviraju i pjevaju nekako rutinski, dok je drugi naslov rijetko na rasporedu, a tmasta tekstura te partiture traži dodatni napor i koncentraciju. Nabucco je apoteoza belkanta, belkanta koji je istinski kruh operne gastronomije, dok je Don Carlos više uljast i, poput opere Simon Boccanegra, pravi gvaš u Verdijevoj galeriji opernih slika.

Lani nije bilo sreće s premijerom spomenute opere, jer je nevrijeme spriječilo kontinuiranu izvedbu, ali su zato ljetošnje obje predstave bile izvedene besprijekorno (30. srpnja i 1. kolovoza).

Odmah bih želio reći kako je ova inače vrlo muška opera u peristilskom predvečerju bila posvema u znaku žena. Gabriela Georgieva (Elisabetta di Valois) još je više napredovala u odnosu na prethodno izdanje u opravi Abigaille. Premda Elisabetta nema veće samostalne dionice – kao što je to slučaj u većini inih Verdijevih kajdanki – ona je u svakoj otpjevanoj noti pokazala izniman stupanj uživljenosti u ulogu, kao i njezino minuciozno ugrađivanje u kontekst cjeline. Još više oduševljenja auditorija mogla je izazvati pastozna altistica Khatuna Mikaberidze (Eboli). Iako je ispočetka imala sitnih poteškoća u tehniciraju s kvazikoloraturama, u nastavku nastupa doista se prometnula u jednog od ponajboljih pojedinaca večeri.

U ovoj pretežito internacionalnoj postavi, u kojoj su i dvije gošće iz slavenskoga svijeta, slabijim učinkom istaknuli su se privremeni doseljenici s hispanskoga govornog područja. Tenor Gustavo Porta (Don Carlos) već se Splićanima bio predstavio kao Radames, a sad je ovjenčan međunarodnom koronom svratio pedeseti put otpjevati zahtjevnu partiju. Iako je u izvedbu ušao hrabro i pomalo hazarderski, nije ostavio dojam vrhunskog interpreta. Ima lijep i nosiv glas, ali te odlike dolaze do izražaja u relativno skučenu rasponu: iznad crtovlja ton mu gubi na caklatosti, a u donjoj lagi nedostaje mu čujnosti i volumena. Bariton Leonardo Lopez Linares (Rodrigo Posa) bio je najslabija karika operne predstave. Trud je bio očigledan, ali u nastupu nije bio ni blizu eufoničnosti koja izvire iz njegova imena.

Domaći pjevači, pokazalo se, bijahu gradivnim i nosivim stupovima čitave predstave. Ivica Čikeš (Filippo II), svjestan važnosti zadaće, spremio se maksimalno ozbiljno, fokusirajući se na ariju s početka III. čina. Njegov je glas bogomdan za tu ariju, lijepo se razlijeva duž Peristila, što je on izlio u finu solističku slitinu.

Za ulogu Velikog inkvizitora bio je najavljen mladi splitski bas Ante Jerkunica, sa stalnom adresom u Deutsche Oper Berlin, ali ga nije pustio Riccardo Muti, s kojim je u Salzburgu pripremao premijeru Rossinijeve opere Mosč in Egitto. Slatki problemi, reklo bi se! Zato je bio pozvan senior Branislav Jatić iz Novog Sada. Usprkos vremešnosti, on je odlično izveo svoj udio u partituri, predočivši nam očuvanost svojeg sonornog basa. Treći bas bio je Ozren Bilušić (Stari redovnik), koji je na samu početku staloženo i čvrsto otpjevao invokaciju kojom talijanska (u četiri čina) verzija opere Don Carlos otpočinje. U ostalim manjim ulogama izvrsno su se snašli (uglavnom) lanjski pretplatnici na svoje uloge: Marija Vidović Žužul (Tebaldo), Saša Jakelić (Kraljev glasnik), Špiro Boban (Grof Lerma), Petra Režak (Grofica od Aremberga), a najviše je pokazala Marija Kuhar Šoša (Glas s neba).

Orkestar pod ravnanjem Ivana Repušića zvučao je kao dobro ugođeni klavir. Usprkos otvorenosti prostora, do izražaja je došlo mnoštvo filigranski ispletenih detalja. Posebice je bio majestetičan veliki zborski prizor iz II. čina, u kojem su zablistala dva klapska sastava basova, fratri i flamanski izaslanici. Zbor je izvrsno pripremila Ana Šabašov.

Stup scenskog prikazanja ovog komada bio je redatelj Petar Selem, koji se okružio prokušanim meštrima, koji i inače čine kolegij njegovih vrijednih suradnika. U prvom redu kostimografkinja Danica Dedijer, koja je i u ovom pothvatu posegnula za škrinjom u kojoj su pohranjeni vjerodostojni nacrti za što vjernije kostime na pozornici. Tu je i Ivo Knezović, čija minimalistička gesta u prostoru redovito ostvaruje maksimalni učinak. A tek Zoran Mihanović, majstor svjetla. Svi imenovani kazalištarci potvrdili su u ovom projektu već stečenu izvrsnost.