Intertekstualna Ljudska komedija

Da bismo ušli u književni svijet Rade Jarka u zbirci priča Crna svila i razumjeli način na koji on taj svijet oblikuje, trebalo bi krenuti od njezina kraja, tj. od Autorove bilješke. No prethodno će za tu svrhu – osobito kad je riječ o naravi nadahnuća, o odnosu vlastitoga teksta prema tekstovima domaće i strane književne tradicije i o elementima tehnike pripovijedanja – korisno poslužiti i dio razgovora što ga je uoči izlaska Crne svile s piscem vodio književni kritičar Božidar Alajbegović. Na pitanje što ga privlači kod Orwella, Austera i Buzzatija, pisaca koji su ga inspirirali za „triptih o nestajanju“ okupljen u Enciklopediji očaja (2006), Jarak odgovara: „Priče. Njihove nevjerojatne priče, koje me nadahnjuju, možda baš zato jer nisu savršene. Ali ja to nisam mislio popravljati, ne, ja sam samo dobio inspiraciju, pisac sam koji se prvenstveno referira na tekst.“ Nešto dalje: „Moje pisanje se oslanja na pročitano, u pročitanim stvarima otkrivam neke ‘tajne’ poruke, tajne kodove, koje kao čitatelj usvajam i dalje me pokreću na stvaranje novog.” I zaključno: „Budući da idem iz pročitanog, ja sam na neki način univerzalni pisac, (…) zanima me univerzum, cjelina, psihologija pojedinca, Ich-Form, ili treće lice s naglaskom na jedan lik (…), veliki ciklus priča, velika orkestracija.“

Jarak nedvosmisleno i vrlo jasno ističe koliko je, kao pokretački impuls i kao literarna građa, za njegovo stvaralaštvo važna pročitana lektira. I nećemo otkriti ništa novo ako kažemo da u suvremenoj hrvatskoj književnosti nema pisca u čijoj su prozi intertekstualne relacije – još preciznije: interliterarne, jer je u golemoj većini slučajeva riječ o odnosu s tuđim književnim tekstom – toliko prisutne i tako bitne kao što su to u njegovim pričama i romanima. Tako je i u Crnoj svili. U već spominjanoj Autorovoj bilješci među ostalim stoji da su priče nastale u posljednjih desetak godina, te da se zbog toga, „posebno u onim ranijima, mogu pronaći nesavršenosti“ (ali ne kaže se kakve). Ta je bilješka zapravo piščeva intertekstualna odgonetka, a svrha joj je da preduhitri moguću optužbu za plagijat (iako je danas teško i zamisliti onu vrstu pogroma kakvu je sedamdesetih godina doživio Danilo Kiš, nabijeđen kao kradljivac tuđe literarne robe, nakon što je objavio Grobnicu za Borisa Davidoviča). Za svaku je naime priču Jarak otkrio izvor inspiracije – C. Pavese, F. Hernández, I. Kertész, i dr. – čime je u čitatelja unaprijed stvorio alibi i pripremio obranu od sumnje u plagiranje.

Posudbe od navedenih i drugih pisaca različita su karaktera i različita opsega, od manjih pa do radikalnih. U knjizi su se tako našle i priče Put na jug i Izgubljeni krajevi u povodu kojih bismo Jarka mogli nazvati i citatnim piscem. Za obje su kao podtekst poslužila djela talijanskoga pjesnika i prozaista Cesarea Pavesea: za prvu roman Tamnica, autobiografsko djelo o političkom zatočeništvu u Kalabriji, a za drugu njegov debitantski roman Tvoji krajevi, priča o okrutnom životu na talijanskom selu. U tim je dvjema Jarkovim pričama citatnost dominantno načelo izgradnje umjetničke strukture, pri čemu je, naravno, prisutna stilizacija, ali i prenošenje potpunih citata, dakle dijelova Paveseova teksta, imena likova, pojedinih situacija, atmosfera, kompozicijskog ustroja. Kako ovdje citatna motivacija ide od tuđega djela prema vlastitome, može se govoriti o citatnoj imitaciji, o njezinu ilustrativnom tipu. Smisao takva Jarkova postupka vidim prije svega u njegovoj želji da čitatelj zadovoljstvo nađe u prepoznavanju, a manje u novim značenjima koja proizlaze iz suodnosa vlastitoga i tuđeg teksta. Pa kad autor, i sam iznenađen činjenicom da u svojim pričama koje je sabrao u Crnoj svili uspijeva otkriti neke važne zajedničke točke iako je u njihovo pisanje krenuo bez ikakva smišljena plana, spreman je i na dalekosežne zaključke i planove. On drži, pozivajući se (po analogiji) na Kišovu Grobnicu za Borisa Davidoviča, da je i njegova zbirka Crna svila koherentan, povezan niz priča, zaokružena cjelina, pa u stanovitom smislu i vrsta romana; da se osnovnim smislom uklapa u prije objavljenu Enciklopediju očaja, u koju bi se, štoviše, mogao uvrstiti i njegov raniji roman Duša od krumpira (2005). Na koncu, zaključuje kako je posrijedi zapravo veliki, nesvjesno započet, konceptualni ciklus, koji ga „malo podsjeća na Ljudsku komediju“, pa je već krenuo u pisanje i trećeg dijela.

Što je, dakle, nit koja povezuje priče iz Crne svile i čini ih sastavnim dijelom konceptualno jedinstvenog budućeg makrociklusa koji je već preuzeo obuhvatni naslov Enciklopedija očaja? Ta nit, čini se, proizlazi iz Jarkove fasciniranosti europskom poviješću, zapravo načinom na koji ta povijest ostavlja svoje otiske u sudbinama ljudi. Ovdje je ona vremenski locirana u razdoblju između 1927. i 1947, prostorno razbacana od ruskih prostranstava do surovih predjela talijanskog juga, a događajno vezana uz ideologije i rat. Ta se povijest zrcali – najčešće posredovanjem nesretnih ljubavnih priča – u svakom od uvrštenih tekstova, koje autor naziva epizodama, a epizode pak, na razini cijelog ciklusa, mogu biti različitog opsega – od romana (realiziranih npr. u triptihu o nestajanju) pa do (najavljenih) kratkih priča od nekoliko kartica. Tako priča Ljolja (kojoj kao moto stoji citat iz Becaudove nekad vrlo popularne šansone Nathalie) govori o snazi ideološke indoktriniranosti mlade žene u boljševičkoj Rusiji, koja će se ispriječiti i ljubavi („socijalizam je bio njezin pravi ljubavnik, gospodar i krvnik“; „u njezin život više nije mogla stati niti jedna nova misao“). U Putu na jug, političko progonstvo u zabačeno kalabrijsko selo protagonist shvaća kao „putovanje u neistražene i nepoznate krajeve vlastite naravi“; istodobno na odlasku prima moralni šamar od mještanke Elene s kojom je imao ljubavnu vezu („Čovjek ne voli nekoga da bi za to primao plaću.“). Priča Mračna godina – o hrvatskom legionaru u Staljingradskoj bici, o besmislu rata i svijetu kao pustoši i paklu u kojem se žena mjesečarka pojavljuje „poput anđela“ – jedina je u ovoj zbirci koja ne ostvaruje samo interliterarni nego i intermedijalni suodnos, i to s filmom o toj temi. O posljedicama koje su na preživjele ostavili koncentracijski logori govori priča Zaklonjeno sunce. Mlada logorašica vraća se 1945. u Budimpeštu i osjeća zbunjenost – plaši je „beskonačnost vanjskog svijeta“ u opreci prema „konačnosti i dovršenosti svijeta logora“. Ona shvaća da ravnotežu mora potražiti u odlasku u nepoznato, u stalnom kretanju.

Shvaćajući tuđe tekstove (koje na različite načine preuzima u svoje) kao riznicu i birajući pisce po srodnosti, Jarak ih zapravo čuva od zaborava i stvara neki osobni kanon u doba trivijalizacije umjetnosti, života, svijeta. No makroprojekt koji je zamislio nipošto nije jednostavan kako se čini u prvi mah. Dapače, pun je nepoznanica, sumnji i pitanja.

Strahimir Primorac