Identitet ima budućnost

Što je to suvremena imagologija i čime se bavi?

Imagologija se obično definira kao istraživačka grana komparativne književnosti, ona se bavi analizom predodžbi o stranim zemljama i narodima, ali o i vlastitoj zemlji i narodu, najprije u književnosti, ali i u drugim medijima, primjerice, na filmu, u publicistici, u historiografiji.

Promatraju li se predodžbe o vlastitom narodu i o drugim narodima kao esencijalne kategorije ili kao konstrukti?

Tretiraju se ponajprije kao konstrukti. Bez obzira o kojoj je nacionalnoj imagološkoj školi riječ, francuskoj, njemačkoj... to je ono što objedinjuje sve imagološke pristupe.

Što to točno znači?

Značilo bi da se slike o sebi i drugima promatraju kao nešto što ne nastaje nužno iz kolektivnog ili osobnog iskustva, nego nešto što je rezultat rada intertekstualnosti. Te se slike tretiraju kao preuzimanja iz prošlih tekstova, odjeci iz pročitanoga, iz onoga što se čulo i naučilo tijekom života.

Pretpostavljam da takvi konstrukti mogu biti vrlo udaljeni od zbilje. Razmatra li se uopće zbilja kao relevantna kategorija u imagološkim istraživanjima?

Kada čitate teorijske imagološke tekstove, možete steći dojam da se ovo pitanje stavlja u zagrade. Dakle da se odnos između konstrukta i realnosti, odnosno određene predodžbe o nekom prostoru i nečega što bismo mogli nazvati stvarnim stanjem na terenu, u povijesti i sadašnjosti izbjegava. To je po mojem mišljenju jedna od slabijih točaka imagologije, i ono što bi ona u budućnosti trebala učiniti jest ne izbjegavati taj problem, već se čvršće povezati s historijskom znanošću. Tu bi bilo više prostora za njezin dalji razvoj. No moram reći da postoje i radovi koji spomenuto pitanje ne izbjegavaju.

Možete li reći koliko je promjena paradigme u književnoj znanosti, prema kojoj se tekstu više ne pristupa kao izoliranoj estetskoj činjenici osvježila komparatistiku?

Promjena paradigme nije tekla lako. Imagologija se u svojim počecima, pedesetim i šezdesetim godinama, morala izboriti za svoj status, morala se boriti protiv tzv. intrinzičnog pristupa u književnosti koji se usredotočivao isključivo na književni tekst i koji je svako ideologiziranje i povezivanje književnosti s drugim tipovima društvenih i kulturnih praksi nastojao izbjeći. Književnost se promatrala kao izoliran niz s ključnom analitičkom kategorijom literarnosti, dok se danas u njoj prepoznaje premrežavanje različitih ideologija. No teško je generalizirati i reći da je imagologija osvježila komparatistiku, a ne reći o kojoj je nacionalnoj komparatistici riječ. Ona se u različitim krajevima svijeta brže ili sporije izborila za svoj status. Nešto brže možda u Francuskoj nego u Njemačkoj, a u nas se dosad nije ni percipirala. Hrvatska komparatistika bila je u tradiciji intrinzičnoga pristupa sve do potkraj osamdesetih godina i početka devedesetih, kada u nju prodiru nove paradigme.

Kakva je iz vašega iskustva slika Hrvata u književnim djelima drugih naroda?

To je dosta teško pitanje, koja nije dosad u dovoljnoj mjeri istraživano. Mogu samo spomenuti neke radove. Dosta je istraživana slika Hrvata u mađarskoj književnosti, osobito 19. stoljeća, i jasno je da tu predodžbe nisu bile jako pozitivne, ali nisu bile uvijek ni negativne – o tome je prije nekoliko godina knjigu objavio Dinko Šokčević. Isto tako, Mate Zorić napravio je i jedno od najopsežnijih istraživanja na tu temu, istraživanja o slici Hrvata i Slavena uopće s druge obale Jadrana u starijoj talijanskoj književnosti i kulturi. Tu su još poznati stereotipi o Trenkovim pandurima, predodžba o Hrvatima kao o relativno okrutnu narodu u njemačkom prostoru. O predodžbama Hrvata u njemačkoj književnosti pisao je Marijan Bobinac. Jasno, poznata je stvar da je i potkraj 18. stoljeća i početkom devetnaestoga, u sklopu mode morlakizma, predodžba o hrvatskom i širem slavenskom prostoru bila tada idealizirana. On je imao status bliskog egzotičnog prostora koji može poslužiti i kao uzor tadašnjem zapadnom civiliziranom europskom društvu.

Što je sve sudjelovalo u stvaranju slike Hrvata o samima sebi?

Na to pitanje mogu samo hipotetički odgovoriti jer još nisu provedena dovoljna istraživanja. Kada bismo danas htjeli provesti takvo istraživanje o autopredodžbi Hrvata, mislim da bi bilo pošteno krenuti tek od tridesetih i četrdesetih godina 19. stoljeća, kad počinje stvaranje te predodžbe. Tada naša najvažnija građa ne bi trebala biti samo kanonska književnost, već publicistika, ali i pedagoška literatura, osnovnoškolski udžbenici, srednjoškolski udžbenici, historiografija, to je građa u kojoj se stvara predodžba o vlastitoj nacionalnoj tradiciji, o vlastitom narodu i o vlastitim vrijednostima.

Profesorica Oraić-Tolić u jednome tekstu ističe kako su dvije sukobljene imagologije u hrvatskoj kulturi iz 19. stoljeća, kroatocentrizam, u djelima Ante Starčevića i A. G. Matoša, i južnoslavizam, u djelima Josipa Jurja Strossmayera i Miroslava Krleže, na neki način onemogućile stvaranje jedinstvenoga i stabilnog nacionalnog identiteta. Što mislite o tome?

Ovisi koje kategorije unosite u istraživanje. Ako unesete dvije kategorije koje je unijela kolegica Oraić-Tolić, onda ćete dobiti predodžbu o dvostrukoj optici. Ali isto tako možemo uvesti i neke druge kategorije. U svakom slučaju važno je naglasiti da je slika o vlastitoj kulturi uvijek vezana uz sliku o drugima, i obrnuto. To znači da ako mi kao protutežu vlastitoj slici unesemo širi južnoslavenski prostor, dobit ćemo jedan rezultat u istraživanju, a ako unesemo širi balkanski prostor, dobit ćemo drugi. Ako unesemo zapadnoeuropski prostor, dobit ćemo nove inačice. Sve te kategorije koje sam spomenuo, zatim dihotomija kršćanski/nekršćanski svijet, pa unutarkršćanske podjele, sve nam one omogućuju praćenje promjena u hrvatskoj kulturi ne samo od 19. stoljeća nego i od starijih vremena do danas. No to su sve problemi koji traže vrlo opsežna istraživanja.

S obzirom na mnoštvo spomenutih silnica koje sudjeluju u stvaranju identiteta je li hrvatska situacija specifična ili tipična?

Rekao bih da jest specifična. Hrvatski nacionalni identitet u 19. stoljeću razvio se na prostoru, to vidimo i danas, koji nije koherentan, koji je bio kulturno različit, koji je bio jezično različit i koji je bio politički rastrgan. U tom smislu hrvatska nacionalna integracija svojevrsno je kulturno čudo.

Kako je do toga došlo?

Nije lako objasniti kako je do toga došlo i kako je uspjela biti tako uspješna. Tu su neki objektivni povijesni čimbenici: prostor višegraničja, bliskost s različitim drugim konfesijama, kulturama i političkim zajednicama, to je nešto što hrvatski prostor možda obilježuje više nego ostale. Sjetimo se samo situacije u ranom novom vijeku, gdje zapravo imamo tri velika imperija, Osmansko Carstvo, Habsburšku Monarhiju i Mletačku Republiku, na našem prostoru koja svojim granicama križaju ono što će se ostvariti kao relativno jedinstven hrvatski kulturni prostor. Takvih imagološki zanimljivih prostora ima još, u posljednje vrijeme povlače se neke paralele između zemalja Beneluksa i južnoslavenskoga prostora upravo zbog složenosti identiteta, višejezičnosti i konfesionalne različitosti.

Je li uopće moguće da neka nacija ima stabilnu sliku o sebi, pa onda i jednoznačno govori o sebi?

Rekao bih da postoje neka razdoblja u kojima je slika o sebi stabilnija i razdoblja u kojima je ona nestabilnija. To vrijedi za svaku naciju. Isto tako može se reći da su autopredodžbe o nekim prostorima dugotrajnije, i da su dugotrajne na relativno široku prostoru. To dakakoo ovisi o realnim povijesnim čimbenicima. Normalno je da će u prostorima višegraničja, gdje se dodiruju različiti jezici, različite vjere, različite političke zajednice, autopredodžbe biti nestabilnije i kompleksnije. Kada pogledamo kartu Europe, jasno nam je da postoje golemi prostori u kojima ta izmiješanost i hibridnost ipak nije tako jako izražena. S tim da je uvijek važno o kojem vremenu zapravo govorimo.

Ako uzmemo u obzir nedavnu prošlost, je li činjenica što je Hrvatska državu dobila relativno kasno u odnosu na zapadnoeuropske zemlje još više pridonijela atipičnosti naše situacije?

I to treba uzeti u obzir, nije svejedno ima li neki narod ili kultura svoju državu ili ne. Ali mislim da je prije svega važno reći da stvaranje države ili jak federativni status u nekoj višoj zajednici omogućuje nekoj naciji ili kulturi da vodi aktivnu i svjesnu politiku identiteta. To je nešto o čemu se danas razgovara. Naime, činjenica je da identitet nije nešto što nam se događa, identitet je konstrukt, a ako je konstrukt, onda ga valjda možemo donekle urediti onako kako mislimo da bi trebalo biti.

Što sve po imagologiji sudjeluje u tvorbi identiteta?

Tradicionalna imagologija naglašava važnost književnosti, posebno kanonizirane književnosti, u tvorbi i daljem širenju identitetskih predodžbi. U oblikovanju identiteta sudjeluje obitelj, obrazovne institucije i, prije svega, mediji, koji bi morali voditi nekakvu aktivnu i osmišljenu politiku identiteta. No aktivno sudjelovanje i promišljanje vlastitoga identiteta ipak je dar rijetkih, to je ono što u svakom društvu, svagdje u Europi, radi samo uski dio društvene elite. Većina ljudi o tome ne razmišlja, ne razmišlja o tome da je njihov identitet konstruiran, ne analiziraju kako je nastao, prihvaćaju ga kao esencijalnu kategoriju.

Čini se da treba naglasiti kako činjenica da je identitet konstruiran nije nužno nešto loše, zar ne?

Ne, to nije loše. Osobito ako shvatimo da to što je konstruiran omogućuje da ga se mijenja, da ga se usklađuje s nekim vrijednostima do kojih nam je stalo. Prema tome, nešto što bi mogla biti budućnost aktivne politike identiteta jest upravo promišljanje kompleksnosti svakoga pojedinog identiteta u prošlosti i sadašnjosti te javni govor o društvenim vrijednostima, jer to je ono što zapravo stoji u pozadini tih slika. Naše predodžbe o sebi i drugima ipak su naposljetku u funkciji ideologije, vrijednosti i svjetonazora koji zastupamo. Nije dobro kada te ideologije i vrijednosti nisu osviještene. Čini mi se da u našem obrazovnom sustavu ima još jako mnogo prostora da se na tome poradi. Ono što posebno nedostaje kritička je analiza suvremenih medija. Naša nastava književnosti još je uvijek vrlo tradicionalna, s jedne strane učenicima se serviraju analize kanonskih djela, a ono što će napraviti reality show, neka sapunica, to smo ostavili obitelji, ulici, to je ostalo izvan kontrole.

Kakva je situacija s identitetom danas?

Danas političke granice i jezične granice nisu tako važne kao u 18. ili 19. stoljeću jer sve te granice možemo prekoračiti kad upalimo računalo ili televizor, danas živimo u drugom svijetu i zato nije čudno što nam se čini da je izmiješanost, nestalnost i hibridnost identiteta nešto što obilježava svekoliki identitet. Ali mislim da je to ipak stvar našeg vremena.

Identitet kao konstrukt izložen je raznim mogućnostima manipulacije. Možemo li očekivati borbu za identitete u 21. stoljeću?

Ako bismo sudili po onome što se dosad događalo, čini se da se unatoč velikim pojmovima, a mislim ponajprije na globalizaciju, osnovne kategorije kojima opisujemo i određujemo kolektivne identitete ne razlikuju bitno od onih od prije pedeset ili sto godina. Uvijek je postajao nekakav kozmopolitizam, uvijek su postojali nekakvi širi koncepti identiteta, ali oni nisu nikada uništili one manje, nacionalne i lokalne identitete. Tako da složenost identiteta i postojanje nadnacionalnog identiteta nije ništa novo. Ono što je danas novo brzina je komunikacije, koja nam stvara dojam da se stvara sasvim novi identitet. Ali kada ga pokušamo analizirati, analiziramo ga i dalje u istim kategorijama kao i u nekim prošlim vremenima. Zato vjerujem da promjene neće biti tako velike kao što nam se čini.

Razgovarao Luka Šeput