Hrvatska ne razumije sebe

Razgovarao Andrija Tunjić

U nakladi Matice hrvatske uskoro iz tiska izlazi knjiga Država kao brend Bože Skoka, profesora na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Bio je to povod za ovaj razgovor, u kojem se čitatelji mogu pobliže upoznati s njezinim sadržajem.

Uskoro vam iz tiska izlazi knjiga Država kao brend, a prije pet godina objavili ste knjigu Hrvatska – identitet, image, promocija. Je li to svojevrstan nastavak razmišljanja o važnoj problematici?

U knjizi Hrvatska – identitet, image, promocija, koja je objavljena 2004, pisao sam o ulozi imidža države u suvremenim međunarodnim političkim i gospodarskim odnosima i u tom kontekstu analizirao hrvatske mogućnosti i propuštene šanse – od odnosa prema nacionalnom identitetu do načina naše promocije u svijetu i slike drugih o nama. Bilo je to pionirsko djelo na tom području. U međuvremenu upravljanje nacionalnim identitetom i imidžom postalo je primarnom vještinom vlada u 21. stoljeću, a u svijetu je izišlo desetak relevantnih knjiga o toj problematici, koje dokazuju kako imidž države igra sve važniju ulogu u njezinim gospodarskim i političkim nastojanjima na stranim tržištima te kako identitet može biti uistinu dodatna vrijednost države, koja će joj dati prednost pred konkurencijom u utrci za turistima, ulagačima, štovateljima...

Države se nastoje afirmirati kao brendovi jer su im izravna konkurencija postale i snažne multinacionalne korporacije… Upravo se zbog toga države, da bi uspjele, moraju koristiti ne samo klasičnom diplomacijom nego i odnosima s javnošću, promocijom i drugim komunikacijskim tehnikama. O svemu tome pišem u novoj knjizi Država kao brend, koja će se ove jeseni pojaviti u nakladi Matice hrvatske.

Tom problematikom bavili ste se i u svojem doktoratu, u kojem ste analizirali imidž Hrvatske u državama nastalim na području bivše Jugoslavije. Je li Hrvatska uistinu regionalni lider, kako nam ponekad drugi komplimentiraju?

Prije dvije godine proveo sam veliko terensko istraživanje o imidžu Hrvatske na području bivše Jugoslavije, doslovce od Vardara pa do Triglava, i mogu reći da susjedi imaju prilično dobro mišljenje o Hrvatskoj. No taj dobar imidž nedovoljno rabimo u osvajanju regije. Jadransko more, obala i otoci najmoćniji je hrvatski brend u regiji, ali i u globalnim okvirima. Prilično su popularni i hrvatski glazbenici i sportaši, hrvatske TV-kuće te dosta hrvatskih proizvoda. Oni koji su boravili u Hrvatskoj vidjeli su velik napredak naše zemlje u gospodarskom, infrastrukturnom, kulturnom i svekolikom drugom smislu, i to jako cijene. Prepoznaju također hrvatske napore na putu prema EU i među dijelom građana Hrvatska služi kao model željenog uspjeha. Na kraju najveći dio građana u Crnoj Gori, BiH, Makedoniji i Srbiji, Hrvate smatra izrazito kulturnim narodom.

Znači li to da je Hrvatska lider?

Hrvatska jest u nekom smislu regionalni lider, ali samo na simboličnoj razini, jer to dovoljno ne koristimo. U utrci za punopravnim članstvom u Europskoj Uniji zaboravljamo iskoristiti šanse koje nam pruža regija.

Koliko je jugoslavensko nasljeđe utjecalo na suvremeni hrvatski identitet i koliko bi ulazak u EU mogao utjecati na redefiniranje tog identiteta?

Nasljeđe je sigurno utjecalo jer smo ipak u Jugoslaviji proveli više do 70 godina. Često smo se podcjenjivali i smatrali narodom manje vrijednosti pa i doživljavali zatiranje vlastitog identiteta. Uostalom znamo da je u bivšoj državi bilo nepopularno pa i kažnjivo bavljenje vlastitim nacionalnim identitetom.

Ne čini li vam se da i danas ima takvih tendencija?

Redefiniranje svog identiteta započeli smo stvaranjem hrvatske države i pobjedom nad velikosrpskim agresorom. Nažalost taj proces još nije završen, a prilično i lutamo na tom putu. I bit će loše ako u Europsku Uniju uđemo, a da nismo sasvim sigurni ili nemamo konsenzus o tome – tko smo, kamo idemo i koje su naše vrijednosti.

Zašto će biti loše?

Zato što je Europa idealna pozornica za predstavljanje i promociju nacionalnih identiteta ako su snažni, jasni, prezentni… Ako pak nismo svjesni vlastitih vrijednosti, Europa neće baš puno učiniti da nas upozna, a još manje afirmira. U tom slučaju lako ćemo se utopiti među glasnijim i jasnijim identitetima…

Što je važno da bi naš identitet bio prepoznat u svijetu?

Moramo ga najprije sami postati svjesni, zatim ga pokazati i prezentirati drugima, odnosno dati im povoda da se počnu zanimati za nas. Osim toga identitet ne smijemo samo čuvati, nego ga treba živjeti. Treba ga učiniti privlačnim svima, a ne samo nama. Treba ga oživotvoriti, ali i komercijalizirati kako bi postao dostupan putem proizvoda, usluga, priča, filmova, manifestacija… Poslije toga drugi će biti spremni i platiti ga te će postati njegovi promotori u svijetu. A to je bolja promocija od bilo kakvih spotova na CNN-u. Jasno, u svim tim nastojanjima identitet treba čuvati od banalizacije jer tanka je crta između njegove popularizacije i srozavanja.

Posljednjih godina često slušamo kako smo mala i nevažna država i kako ne bismo trebali pretjerivati u nastojanjima da se međunarodno afirmiramo jer to ima svoje dosege…

Ekonomska i vojna snaga države, kao i veličina njezina teritorija te broj stanovnika, i nadalje će igrati važnu ulogu u međunarodnim odnosima. No ti parametri očito neće biti i presudni za politički i gospodarski uspjeh, odnosno za pozicioniranje države na suvremenoj međunarodnoj političkoj i gospodarskoj sceni. Naime, uz njih, a dijelom i na račun njih, na važnosti dobiva imidž zemlje, odnosno njezina karizma, njezine vrijednosti, kultura, način komuniciranja i ponašanja, njezina moć privlačenja i zavođenja. Svi ti elementi tzv. meke moći mogu dijelom nadoknaditi, a ponekad i zasjeniti tradicionalne elemente tzv. tvrde moći, o čemu svjedoči čuvena teorija Josepha Nyea.

A kako se to radi u svijetu?

Velik broj gospodarski razvijenih država, poput SAD-a, desetljećima vanjskopolitičke ciljeve ostvaruju kombiniranjem tvrde i meke moći, pri čemu mekom moći, a unutar nje ponajviše kulturom, ostvaruju čak i one ciljeve koje je bilo nemoguće postići ekonomskom ili vojnom silom. Posljednjih godina čak i neke manje razvijene države postaju svjesne svoje meke moći te se njome koriste u privlačenju turista, novih stanovnika, inozemnih investicija ili međunarodne političke potpore.

Znači li to da se Hrvatska nedovoljno brine o svojem imidžu?

Hrvatska se nedovoljno brine o svome imidžu, o čemu svjedoči i činjenica da nema nijedne državne institucije koja o tome sustavno skrbi. Doduše, ima nekoliko parcijalnih nastojanja, ali bez jasne koordinacije i strategije. Također nedovoljno promovira i ističe svoje prednosti i atribute koje možemo smatrati segmentom meke moći, osim kroz turističku promociju.

Obzirom na to gdje smo danas u odnosu na Europu?

Kad govorimo o odnosu Hrvatske i Europske Unije, govorimo o dvjema razinama odnosa. Prva je odnos Bruxellesa, odnosno administracije EU i Hrvatske, a druga je odnos država članica EU i njihovih građana prema Hrvatskoj. Na prvoj razini bivši premijer Sanader nastojao je jako puno činiti.

Ali jako malo napravio?

Slažem se da nisu važni napori, već rezultati. Nekada su čelnici EU nagrađivali te napore, a nekada i nisu. Hrvatska nastoji ispunjavati formalne uvjete i prilagođavati se standardima zajednice. Kao što svi znamo, imamo problema s pravosuđem, korupcijom, administracijom… I to moramo riješiti zbog sebe, a ne zbog Europe. No budimo realni i priznajmo da je odluka o ulasku neke države u punopravno članstvo EU ipak političke naravi. Uostalom, o tome nam govore iskustva Rumunjske i Bugarske, koje su po razvijenosti i gospodarstva, i demokracije, i danas iza nas. Zato smatram da smo prilično zanemarili onu drugu komponentu odnosa.

A to je?

Prije svega predstavljanje Hrvatske Europi građana i naroda te pridobivanje naklonosti pojedinih država članica. Naime, u procesu pristupanja formalni i vidljivi uvjeti čine tek vrh sante leda, a onaj veći dio čine: strahovi, predrasude, nedostatak informacija, stereotipi… koji vladaju među građanima. Kako onda administracija EU može primiti neku državu koju njezini građani ne poznaju ili misle da će svojim problemima opteretiti zajednicu! Pogledajmo primjer Turske! S druge strane, kako bi ta ista administracija mogla blokirati državu koju svi žele, vole i poštuju.

Hoćete reći da Hrvatska nije dovoljno poznata?

Budimo realni, pa Hrvatska je i u Europi prilično nepoznata zemlja. Poznaju nas susjedi te one države iz koje dolazi veći broj turista. Već na rubovima zajednice mi smo nepoznanica… Čuli su možda za naše more i prirodne ljepote, nedavni rat, poneki sportski uspjeh. I to je sve!

U tom kontekstu je li naša politika dorasla europskim igrama i igricama?

Ponekad se ponašamo prilično naivno. Također često odajemo dojam kako po svaku cijenu i što prije hoćemo ući u Europsku Uniju. A kad se toliko gurate, onda vaše namjere postanu sumnjive.

Kakva nam je komunikacijska strategija glede ulaska Hrvatske u EU?

Naši građani nedovoljno su upoznati s time što nas zapravo očekuje u Europskoj Uniji i kako će ulazak Hrvatske u punopravno članstvo utjecati na naše živote. Ne zaboravimo, potpora hrvatskih građana ulasku u EU uvelike ovisi i o odnosu EU prema Hrvatskoj. Radili smo neka istraživanja na fakultetu i zaključili – kad god su hrvatski građani osjećali da nas EU nepravedno pritišće ili ucjenjuje, padala je potpora ulasku… Osobno vjerujem da je Hrvatskoj mjesto u Europskoj Uniji, ali za taj iskorak itekako se moramo pripremiti kako bismo ga mogli iskoristiti, a ne biti iskorišteni. Ulazak u EU ne smije biti cilj već sredstvo.

Ulaskom u EU gube li se identiteti ili se pretapaju u novoeuropski?

Ukoliko hrvatski građani postanu svjesniji svojih posebnosti, budu ponosniji na svoj nacionalni identitet, te ga znalački predstave i ponude svijetu, to će biti najbolja obrana i od opasnosti koje nosi globalizacija za nacionalne identitete. Hrvatska tako može mirno i ponosno ući u Europsku Uniju ne bojeći se da će izgubiti svoju osobnost ili biti dočekana kao manje važan član te zajednice. Dapače, ulazak u Uniju Hrvatskoj može donijeti mogućnosti izravnijeg i učinkovitijeg privlačenja pozornosti europskih susjeda. S obzirom na moć imidža, Hrvatska tu priliku može iskoristiti za nove uspjehe u politici, gospodarstvu i turizmu.

Jesu li i po čemu Hrvati posebni i različiti od drugih naroda?

To je teško pitanje. Čitamo li različite domaće i strane autore, naići ćemo na dosta kontradiktornosti. Neki autori – pozivajući se na povijesna iskustva – pišu kako su Hrvati hrabri, domoljubni, ponekad zanesenjaci, vizionari, lutalice, ispolitizirani… Znamo da su Hrvati tijekom povijesti ratovali kao plaćena vojska diljem Europe. Tako smo u Pariz donijeli kravatu, koja je postala svjetski modni simbol. S druge strane, stalno smo bili prisiljeni braniti ove prostore pa otud požrtvovnost i hrabrost. Otvorenost svjetskim morima učinila nas je kozmopolitima, vrhunskim ribarima, ali i iseljeničkim narodom… Imali smo mnoštvo vizionara i izumitelja svjetskoga glasa. U odnosu na broj stanovnika, nadmoćni smo u najrazličitijim sportovima. Doduše, često nas usporavaju hrvatski jal i ljubomora…

A podaništvo?

Često smo mijenjali gospodare pa ima tu i podaničkog mentaliteta. Kad govorimo o vrednotama, običajima pa i mentalitetu našeg naroda, moramo biti svjesni da se Hrvatska nalazila i nalazi na raskrižju Srednje Europe i Mediterana, Zapadne Europe i Balkana. Baštinici smo tri kulturna civilizacijska kruga – srednjoeuropskog, mediteranskog i bizantskog. Od svakog smo uzimali ponešto, o čemu svjedoči bogata baština, ali nažalost i ono negativno, o čemu govore naši međuljudski odnosi i način ponašanja.

Zašto je hrvatski identitet još nedefinirana kategorija, a pitanje nacionalnog ponosa sve slabije?

Za nedovršeni proces jačanja hrvatskog identiteta i slabljenje osjećaja nacionalnog ponosa krivnju treba tražiti među našim tzv. političkim elitama, koje su skrb o nacionalnom identitetu, simbolici pa i nacionalnom osjećaju posljednje desetljeće doživljavali prilično nevažnim stvarima. Nastojeći ispraviti pogrešku ponekog pretjerivanja predsjednika Tuđmana odlazili su u potpunu krajnost i brigu o tim ključnim nacionalnim pitanjima pretvarali u stihiju ili srozavali na prosječnost. Krenulo je na čisto simboličkoj razini – od ukidanja počasnih straža i prigodnih ceremonijala do promjena datuma Dana državnosti, da bi se nastavilo relativiziranjem nekih nacionalnih vrednota… Pitanje nacionalnog identiteta i ponosa prilično je osjetljivo pitanje. I na njega mogu utjecati stvari koje nam se možda na prvi pogled čine potpuno simboličnima, suvišnima ili rubnima. Uz to nemamo jasan konsenzus o prošlosti, ni jasnu viziju budućnosti…

Zašto to nemamo?

Previše smo okrenuti Drugom svjetskom ratu, a premalo budućnosti. Naši političari imaju jasno stajalište o crnima i crvenima, ali nemaju o tome kako bi Hrvatska trebala izgledati 2020.

Kakva su svjetska iskustva? Koliko tamošnji državnici pozornosti pridaju nacionalnom identitetu?

Nasuprot nesnalaženju i nemaru hrvatskih političkih elita u zapadnom svijetu o ovakvim pitanjima postoji jasan konsenzus, koji apsolutno nitko ne dovodi u pitanje. Tamo se svakoga desetljeća ne mijenja dan državnosti, ljudi se ne stide istaknuti svoju zastavu i izvan stadiona, ne ismijavaju slikovite počasne garde, zajednički čuvaju uspomene na važna povijesna mjesta i postoji suglasje oko toga tko su nacionalni velikani. Uostalom pojedini lideri uvelike pridonose jačanju identiteta i imidža vlastite države. Jasno, riječ je o tzv. vizionarskim vođama, koji su svjesni snage nacionalnog identiteta, i prema njemu se odnose s dubokim poštovanjem.

Koje bi nam države mogle biti uzor?

SAD i Velika Britanija nedostižan su uzor. Proteklih godina, Njemačka je jako mnogo učinila na jačanju nacionalne svijesti i nacionalnog ponosa. Poljska i Češka, kao tranzicijske zemlje, posebno su se pripremale za ulazak u EU, kako bi prezentirale svoje vrijednosti novim europskim susjedima… Australija je prošle godine imala važan samit na kojem su okupili svoje vodeće znanstvenike, umjetnike, političare i gospodarske stručnjake, koji su pokušali definirati jasnu viziju australske budućnosti, odrediti zajednički cilj, kojemu će težiti i usmjeravati svoje politike iduće desetljeće.

Zapravo, svima je jasno da pitanje nacionalnog ponosa nije nekakav hir ili nacionalističko iživljivanje. Pitanje nacionalnog ponosa postaje ekonomska kategorija i potpomaže stvaranju odnosa prema vlastitoj zemlji i institucijama, proizvodima, turističkim destinacijama… Ljudi koji istinski cijene i poštuju svoju zemlju radit će na njezinu boljitku, a ne potkradati je, zagađivati ili omalovažavati pred drugima.

Japanci su sjajan primjer za to, jer su zbog uspjeha Japana spremni i na vlastitu žrtvu, od čega smo prilično daleko. Britanski stručnjak za upravljanje nacionalnim identitetom i imidžom Simon Anholt kaže kako je za uspjeh zemlje potreban ne samo nacionalni ponos nego i svojevrstan „dobroćudni nacionalizam“ u narodu.

Što je to?

On tvrdi da jedino ako poštujemo sebe i svoju zemlju možemo napredovati. A tada će nas i drugi poštovati. No biti ponosan na svoju zemlju i njezine dosege i biti domoljub podrazumijeva i uvažavanje drugih i drukčijih, jer i tim odnosom jako puno govorimo o sebi. Neki su naši tzv. veliki Hrvati posljednja dva desetljeća svoje hrvatstvo, nažalost, dokazivali uglavnom na antisrpstvu ili omalovažavanju drugih i drukčijih, a ne vlastitim odnosom prema svome narodu i državi. To nikomu ne koristi.

Kakva je uloga i utjecaj medija u čuvanju hrvatskog identiteta?

Mediji uvelike mogu promovirati, ali i ugrožavati nacionalni identitet. Često zaboravljamo da je uz informiranje i zabavu edukacija, odnosno prijenos kulturnog nasljeđa, temeljno poslanje medija. Nažalost, ta uloga u većem se dijelu naših medija izgubila. S druge strane, pretjerivanje s crnom kronikom i žutilom, odnosno kontinuiranim negativnostima te relativiziranjem svega i svačega, osobito nacionalnih vrednota, u građana stvara dojam bespomoćnosti i izgubljenosti te gubitak poštovanja prema državi i njezinim institucijama. Uz medije, koji bi trebali pokazati više odgovornosti za zajednicu u kojoj djeluju i promovirati nacionalne vrednote, obrazovanje je također važno u procesu jačanja nacionalnog identiteta, a posredno i imidža. Zapadni teoretičari tvrde kako država mora početi obrazovati djecu da budu informiraniji, entuzijastičniji i ponosniji zagovaratelji vlastitog naroda.

Glede toga hrvatski mediji nalaze se u svojevrsnoj krizi. Kakav je njihov kredibilitet i utjecaj u svemu tome?

Da. Često se kaže da društvo ima onakve medije kakve zaslužuje. A mediji opet mogu stvarati i mijenjati društvene trendove. Hrvatski su mediji u pravoj krizi. Tu posebice mislim na novine.

Što je uzrok te krize?

Uzrok nije samo financijska kriza na tržištu i pad kupovne moći čitatelja, nego i kriza sadržaja te uopće njihove funkcije u društvu. Previše je žutila i crnila, odnosno tračeva, poluinformacija i polupismenih tekstova te dociranja kako bismo trebali misliti i ponašati se. Živimo u društvu u kojem zahvaljujući snažnu razvoju medija primamo goleme količine informacija, pri čemu je većina tih informacija površna, neprovjerena, nevažna i uopće beskorisna. Sve više ljudi nema ni vremena ni volje čitati takve informacije. A kamoli plaćati ih.

Gdje je izlaz?

Vjerujem da će u skoroj budućnosti dobiti na cijeni kvalitetni sadržaji, koji ne podcjenjuju publiku, nego nam pomažu da lakše donosimo ispravne odluke i nazore o svijetu oko nas. Vrijeme je da se naši mediji uozbilje, u smislu da postanu odgovorniji.

Koliko je snažan utjecaj medija na politiku i političare? I je li to posljedica nepostojanja državne strategije?

Na hrvatskoj političkoj sceni imamo oba krajnja pristupa – svekoliko dodvoravanje medijima i medijskim komentatorima, kako bi se zaradilo nešto popularnosti, ali i politički, odnosno interesni utjecaj na medije, njihove urednike i vlasnike.

Komu to koristi?

Utjecaj politike na medije guši razvoj demokracije i od medija stvara biltene bez kredibiliteta i utjecaja. A politika koja se dodvorava medijima kratkoročno može donijeti naklonost javnosti, ali je dugoročno neodrživa.

Zašto je neodrživa?

Zato što kvalitetan političar, koji ima viziju i jasan stav, nekada mora donositi i nepopularne mjere te vući poteze koji nam se možda i neće svidjeti. Ali su svjesni da je to dugoročno dobro za sve nas. Pritom treba snositi odgovornost za svoj rad i hrabro se suočiti s posljedicama i kontraargumentima. Podilaženje medijima bez konkretnih učinaka i rezultata apsurdno je. S druge strane potpuna neosjetljivost za odnose s javnošću i medije neodrživa je i štetna. Ipak živimo u 21. stoljeću, kad je naša svakodnevnica ispunjena medijskim sadržajima i primorani smo naše djelovanje, poruke i nastupe prilagoditi, pa i upakirati.

Koliko će mediji utjecati na izbor budućega našeg predsjednika države?

Mediji će sigurno imati važan utjecaj jer ćemo njihovim izvještavanjem u najvećoj mjeri upoznati kandidate. No neće biti presudni. Čak i oni kandidati koje mediji neće javno podupirati ako kvalitetno odrađuju kampanju na terenu i izravno se susreću s biračima, imaju velike šanse. Ljudi prepoznaju dobar proizvod! Pritom informacija od usta do usta igra sve važniju ulogu.

Aktualni predsjednik tvrdi kako novi predsjednik treba biti antifašist. Je li ta kvaliteta dovoljna?

Ta tvrdnja zvuči mi poput tvrdnje da predsjednik ne smije biti osuđivani kriminalac. Za mene, koji sam rođen 1976, to je nešto što se podrazumijeva i što ne treba posebno naglašavati. Uostalom, znači li to da smo okruženi fašistima? Osim nekih sporadičnih paradiranja i povremene prigodničarske ikonografije, što viđamo i u zapadnim demokracijama, ne bih rekao da je to naš ključni problem. Uostalom, pa mi na političkoj sceni uopće nemamo ekstremne desnice, poput naših susjeda Slovenaca. Naš novi predsjednik mora biti osoba koja se dokazala u svome dosadašnjem radu, koji uživa potporu i lijevih i desnih te koji ima jasnu viziju i karizmu. To mora biti energičan lider, koji će našem društvu i državi dati neku novu vrijednost, viziju i pozitivnu energiju, koji će svojim međunarodnim djelovanjem pridonositi jačanju imidža Hrvatske u svijetu te koji će u zemlji biti moralni autoritet i pokretač kvalitetnih inicijativa i promjena.

Je li dovoljno snažna uloga predsjednika u parlamentarnom sustavu?

Često smo slušali kako je hrvatski predsjednik fikus, da je razvlašten… Tobože ionako ne odlučuje o važnim stvarima, pa ne bi morao ni odgovarati za stanje u državi. Mislim da je takvo poimanje dužnosti predsjednika štetno. Predsjednik je najvažnija politička dužnost u državi i traži poštovanje bez obzira tko je obnašao ili obnaša tu dužnost. Istodobno je to odgovornost par excellence. S druge strane, predsjednik u parlamentarnim demokracijama utječe onoliko koliko želi, odnosno njegova karizma i profil daju mu snagu u društvu bez obzira na formalne ovlasti. Sjetimo se češkoga predsjednika Havela, koji također nije imao pretjerane ovlasti, ali je postao najbolji češki izvozni proizvod.

Što mislite o inicijativi da se predsjednik Republike bira u Hrvatskom saboru?

To je možda jeftiniji i jednostavniji put izbora predsjednika države, ali mislim da je primjereniji razvijenijim parlamentarnim demokracijama. Trenutačni saziv Hrvatskoga sabora ne ulijeva mi povjerenje da bi bio kadar izabrati najboljeg kandidata za Hrvatsku. Bojim se da bi to prije bio rezultat političke trgovine ili preglasavanja. Još se više pouzdajem u inteligenciju nekoliko milijuna naših građana. Uostalom, predsjednik koji iza sebe ima legitimitet izravnog izbora puno će manje ovisiti o strankama te će moći zauzeti neovisniji stav i prema Vladi, i prema Saboru.

Treba li se predsjednik iseliti iz svojeg ureda na Pantovčaku, kao što neki predlažu?

Ne mislim da bi to bilo pragmatično rješenje. Zapravo živcira me lažna skromnost koja nema utemeljenost u brojkama. Koliko bi koštalo uređenje nove zgrade, njezino osiguranje i prilagodba? Uostalom sjećate li se ideje iz 2000. da predsjednik i premijer umjesto vlastitim zrakoplovom putuju Croatia Airlinesom. To je zvučalo dobro kao poruka za skupljanje jeftinih političkih bodova, ali je u praksi zadavalo glavobolje i običnim putnicima, i osiguranju, i Vladi. I bilo je na koncu znatno skuplje za državu. Zamislite da predsjednik iseli s Pantovčaka i da taj kompleks prodamo. Novce bismo brzo potrošili, a novi vlasnik, očito neki tajkun, taj prekrasni dio grada učinio bi još nedostupnijim običnim građanima nego sada. Uz to, kao čovjek koji se bavi imidžom države, smatram da zgrada Vlade, Sabora i Ured predsjednika puno govore o jednom narodu i njegovu poštovanju tih institucija. Prema tome, nemam ništa protiv da nam strani političari i dalje zavide na ljepoti Pantovčaka. Jedino ga možemo učiniti dostupnijim našim građanima i turistima, redovitim organiziranim turističkim obilascima.