Hrvatska književnost i nacionalni rubovi

Dogodilo se da se u istom broju Vijenca (br. 400, 2. srpnja 2009) pojave za našu kulturu, posebno književnost, dva vrlo važna teksta, koje bi trebalo pročitati i dva puta: intervju s akademikom Krešimirom Nemecom i uvod pjesnika i kritičara Tomislava Žigmanova uz kratak izbor iz poezije Hrvata u Vojvodini. Nemecov opis stanja u našoj književnosti danas, o odnosima lijeve i desne orijentacije, pogledi na zbivanja u prošlosti i sadašnjosti, zaslužuje našu pozornost i naše poštovanje jer dolazi od autora Povijesti hrvatskog romana. Pozornost zaslužuje i zamjedba koju je iznio Žigmanov uz tekst o pjesničkom stvaralaštvu Hrvata u Vojvodini, o stanju, današnjem i prošlom, na rubu hrvatskog etničkog prostora. On upozorava na „neempatičnost Hrvatske za vlastite rubove“. A baš s tih rubova dolaze književnici koji kao snažni motori vuku opće hrvatsko stvaralaštvo (Šop, Andrić i dr.). Kada je riječ o zemljopisu ili državnim granicama, jasno je, i normalno, da postoji središte i rub. Ali toga u književnoj historiografiji ne bi smjelo biti. Tako i jest u drugih naroda (Mađara, Srba, Rumunja, Židova…). Tomislav Žigmanov kaže: „A sve ovdje tek naznačeno u vezi s hrvatskim pjesništvom u Vojvodini posljedica je, čini se, daleko drugog paradoksa hrvatske kulture u cijelosti, ne od danas. Ono hrvatsko u hrvatskoj kulturi koje se primarno razumijevalo kao dvojstvo postoji u Hrvatskoj. Iskustvo, pak, mađarske kulture, što pulsira pred očima vojvođanskih Hrvata, posve je drugačije – ono mađarsko u kulturnom smislu jest svuda gdje mađarstvo postoji.“ Akademik Nemec pokazuje da u nas Hrvata tako nije! Kad govori o književnicima iz BiH, uzima one koji su mu pod rukom, a zaboravlja najvažnije: Vitomira Lukića i Vinka Marjanovića, od prozaista, a od pjesnika zaboravlja možda najvažnijega pjesnika koji je živio u tom prostoru: Zdravka Kordića, zatim Pešordu, Krešimira Šegu, Miljenka Stojića. Jednako tako, kad profesor elaborira temu ulaska naše suvremene književnosti u svjetske prostore, nabraja one (Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić...) koji su to postali dijelom – via politica. Via politica anticroatica, a zaboravlja Anđelka Vuletića, čija je poezija još prije dvadeset godina namah osvojila kritiku uglednih francuskih medija kao što su Le Monde, Figaro („le grande počte”), Poésie, Nouvelle revue française, te jednako tako i poljsku, rusku, ukrajinsku i češku kritiku. U Vojvodini stvaraju Petko Vojnić Purčar i Jasna Melvinger čiji se opus ne smije zanemarivati. To su činjenice koje nam se ne moraju sviđati, ali činjenice su – činjenice. Možda je problem u tome, što profesor i naglašava, da smo mi mala sredina, da su zavladala korteširanja, lobiranja, klanovi... Ali barem u povijesti naše književnosti toga bi se trebalo kloniti, ma koliko da razne sile vuku u tom smjeru. Povijest je naša učiteljica, pa i povijest književnosti, u kojoj nema ni središta, ni ruba.

Đuro Vidmarović