Gospođo Pusić, slavite zločin

„Bilo je svanulo sunce (27. srpnja 1941) koje je obasjavalo cijelu okolinu. Četa se već spremala za pokret prema žandarmeriskoj stanici Trubar. Kada je četa stigla u reon Žitkovca pojavio se putnički voz, jer pruga na tom mjestu nije bila prekidana.

U vozu nije primijećena vojska pa su ustanici propustili voz prema Vagnju. Na željezničkoj stanici Vaganj, Damjan Željković sa grupom starijih ljudi i omladinaca pokupio je sve putnike iz voza.

Među njima se nalazio ustaša Marko Špiranović, katolički svećenik Petar Maks i neki trgovci. Ova grupa je izvela iz voza strojovođu Lokšmita, čiji je sin tada bio član KPJ i nalazio se kod ustanika. Grupa Damjana Željkovića je na svoju ruku povela sve putnike ka Golubnjači i sve ih, bez ičijeg odobrenja postreljala. “

Stevo Babić, Sjećanje učesnika, Drvar, 1941-1945, str. 207-208.

Poštovana gospođo Pusić,

Čitam u novinama da ste bili u Srbu gdje se slavila uspomena na 27. srpnja 1941. godine!

Što se na taj dan dogodilo u Srbu i njegovoj okolici govori i navedeni citat iz knjige koju je napisao partizan i sudionik tih događaja. Dogodio se strašan zločin. U Srbu je na taj dan od ustanika na zvjerski način ubijen svećenik Juraj Gospodnetić. Tih je dana u okolici Srba ubijeno oko 220 hrvatskih seljaka koji su, moramo li isticati, bili nenaoružani, sela Medak, Krnjauša i druga spaljena su do temelja, a seljani ili poubijani ili rastjerani sa svojih ognjišta. Đoko Jovanić u tim je akcijama priključio četnicima svoj odred od šezdeset komunista te su tako udruženi četnici i komunisti pokoljima nad seljacima Hrvatima počeli ustanak protiv NDH. Đoko Jovanić je, znamo, nakon svega postao general i junak JNA!

Vama je, gospođo, kao sveučilišnoj profesorici poznato koje su sudioništvo u tim događajima imali likovi poput izvjesnih Polovina, Rašeta, Torbica, Omčikusa, Rađenovića i drugih. Zbog tih događaja KP je Polovinu osudila na smrt strijeljanjem, ali je pomilovan i kraj rata je dočekao kao general JNA! Kazna za zločine koje su počinili Polovina i drugi bila je kao što vidimo strašna – generalski čin.

Ako su se događaji ovako povijesno odvijali, kakav ste Vi to antifašizam, gospođo, slavili u Srbu? Zar su u tom ustanku poubijani seljaci Hrvati bili fašisti? Ako seljaci nisu bili fašisti, a vjerujem da i Vi mislite kako ubijeni nisu bili fašisti, zašto, gospođo Pusić, radite reviziju povijesnih događaja pa zločinački pokolj nazivate antifašističkim ustankom?

Vi, gospođo, kao sveučilišna profesorica imate obvezu višu od one općeljudske obveze da prezirete zločin ma s koje god strane bio počinjen. Međutim, kao što vidimo, Vi svojim prisustvom u Srbu slavite te zločine!?

Kako će studenti koje poučavate na sveučilištu imati povjerenja u Vas kao profesoricu koja slaveći zločin na neki način i sama u njemu sudjeluje? Šaljete li Vi to, profesorice, svojim činom poruku mladima da se zločin isplati ako ga se dobro ideološki kamuflira kao što se ovaj zločin kamuflira antifašizmom?

U širem kontekstu Vašeg posjeta Srbu postavlja se pitanje kako će mladi ljudi razlikovati crvenu zvijezdu petokraku koju su nosili komunisti predvođeni Đokom Jovanićem (a koji su sudjelovali u navedenim zločinima u Srbu) od zvijezde petokrake koju je nosio Veselin Šljivančanin dok je razarao Vukovar? Ima li gospođo Pusić razlike u tim petokrakama?

Nakon otkrića Hude Jame i Jame kod Teznog, kao i ove kod Zaprešića, objektivan čovjek ne može zaključiti drukčije nego da zvijezda petokraka povezuje sve jame od one prve – Golubnjače, preko Jazovke pa svih ostalih zaključno s jamom na Ovčari u Vukovaru.

Sve te jame punili su četnici i komunistima bacajući u njih ljude koji nisu suđeni, a čija je krivica proizlazila iz same činjenice da su bili Hrvati. Veselin Šljivančanin je 1991. nosio petokraku baš kao i Đoko Jovanić 1941! Koja je razlika, gospođo Pusić između navedenih zločina koji su se dogodili u razmaku od pedeset godina? Vojnici počinitelji zločina, nosili su istu oznaku: zvijezdu petokraku! Nije li vrijeme, gospođo profesorice, da i zvijezdu petokraku uvrstimo među zabranjene simbole?

Zašto ste Vi, gospođo Pusić, zapravo posjetili Srb kada se tamo 27. srpnja 1941. nije dogodio antifašistički ustanak, već su udruženi četnici i komunisti počinili zločin nad civilima?

Vaš posjet Srbu politički i ljudski je neprihvatljiv čin jer Vi, gospođo, zacijelo znate da četništvo u Hrvatskoj nije rehabilitirano. Ako mislite da komunisti imaju pravo na zločin (iz čina slavlja u Srbu koje ste svojom prisutnošću uveličali, tako se zaključuje), Vi u Srbu niste smjeli biti zbog četnika i njihovih zločina koje su oni na tom prostoru počinili.

Smije te li Vi, gospođo Pusić, nakon svega govoriti da ste demokrat, da osuđujete sve zločine, i, na kraju, smijete li govoriti da ste antifašističke orijentacije? Po mom mišljenju smijete pod uvjetom da se opisani događaji nisu dogodili, da zločina nad civilima tamo nije bilo, ili pod uvjetom da Vi u Srbu niste bili navedenoga dana kada se tamo slavio zločin!

Zločin se u Srbu međutim dogodio, a Vi ste svojim boravkom tamo veličali taj zločin. Sve je dakle jasno, gospođo, kako u vezi s Vašom osobnosti tako i u vezi s antifašističkim ustankom koji je u Srbu počeo pokoljem Hrvata.

Istina neka pobijedi pa makar svijet propao. Vama je, profesorice, ta izreka poznata i na latinskom jeziku. Što ćemo dakle s istinom, gospođo Pusić? Što se to dogodilo u Srbu i što ste Vi tamo zapravo slavili? U ime Istine, u ime ljudskosti, u ime intelektualne i moralne obveze prema profesorskom zvanju i u ime časti Predsjednika Republike Hrvatske za koju ste dužnost podnijeli kandidaturu, molim Vas da odgovorite što se događalo u Srbu i što ste tamo slavili???

Marijan Osmak