Glumci spašavali redatelja

Dugo očekivana, posljednja premijera 60. dubrovačkih ljetnih igara ipak je prošla bolje od zlogukih medijskih predviđanja. Hamlet na Lovrjencu, opće mjesto festivala, u režiji Ivice Kunčevića pokazao je kako prokušani redateljev koncept, čitanje klasike s poentiranim, konceptualnim odmakom, može još prihvatljivo funkcionirati, posebice u okviru tradicionalna festivala okrenuta izvođenju dramskih klasika. Minimalnim, a ipak radikalnim zahvatima u tekst postiže snažnu dramaturšku efektnost i naglašava suvremenost drame Hamleta u današnjem, dubrovačkom Elsinoreu. Pretvoren u restoran, prodan strancu, Lovrjenac zaista postaje sudbinsko, dramsko mjesto na kojemu se mora dogoditi tragedija, jer time pokazuje kako je lakmus-stanja društva i stanja duha; lijep, a ipak truo iznutra.

Kunčevićeva je režija međutim nedorađena, a idejni koncept nije proveden čitavim komadom, što rezultira prizorima koji sve ostavljaju na razini teksta, odnosno glumcima koji nisu dobili razrađeniji i promišljeniji režijski okvir (osim okvirne ideje) za bilo kakve smislenije izvedbene improvizacije. Jasno da iz takve nerazrađenosti osnovne ideje proizlaze i neke mizanscenske nelogičnosti i nedosljednosti te poneki dojam neuigranosti.

Nameću se tako mnoga pitanja organičnosti interpretacije komada, koherentnosti konteksta i priče te sklada režijskog viđenja s dramaturškim zahvatima u tekst.

On ih je vrlo promišljeno i efektno napravio, samo što je, u procesu rada na predstavi i ulogama, još trebalo raditi na finesama, detaljima, koji bi jako obogatili, odnosno preporodili predstavu. Šteta da se u premijernoj sezoni to nije dogodilo; nadamo se da će Ivica Kunčević odlučiti dovršiti započeto do zagrebačke premijere u HNK, ili barem do iduće sezone Ljetnih igara.

Ipak, u takvim dobro skiciranim, a nedovršenim uvjetima, zaista treba čestitati Festivalskom dramskom ansamblu, posebice Luki Dragiću.

Bez osciliranja u ritmu i tempu te interpretativnom intenzitetu, uspio je donijeti na Lovrjenac više Hamletovih lica, njegove dvostrukosti i igre, glumu i ludilo te iskreni bijes i gnušanje prema stvarnosti.

U dvojbama suvremen, a izgledom romantičan, bio je uvjerljiv u dvostrukoj igri i kao ljubavnik, i kao zaljubljeni sin, kao odan i nježan prijatelj, ali i okrutni ubojica, svjestan neizbježnosti i uzaludnosti svojih i tuđih postupaka, na trenutke gotovo egzistencijalistički interpretirajući bačenost u vrtlog zbivanja.

Pritom je zadržao i bolnu rezigniranost i trijeznost onoga koji je svega nažalost svjestan, pa glumu Luke Dragića u ovoj predstavi Hamleta zaista možemo smatrati potpunom.

U koncepciji Ofelijina lika također se odražava nerazrađenost, nedovršenost, odnosno nedostatak zajedničkoga rada ansambla u procesu stvaranja predstave. Pogađa ponajprije motiviranost scena ludila, koje su prikazane vrlo histerično, eksplicitno, donekle i teatralno.

Ona je mlada djevojka tranzicijskoga doba, tinejdžerica iz visokih krugova, vesela, prpošna, gotovo raskalašena, a ipak zaljubljena u mladoga kraljevića Hamleta, onoga koji prkosi i vremenu i truleži i samim slutnjama. Istodobno voli oca, trudi se biti poslušna kćer, pod stotinu je raznih društvenih pritisaka; intuitivno je mudra i osjeća svu dvoličnost i kvarnost svoje okoline, a u skladu s dobi ima stotinu lica. Sve je to vodi u potpuni unutarnji sukob, konačni slom i ludilo, no pitanje je bi li ga takva djevojka u suvremenom kontekstu manifestirala na prikazani način. Ako i bi, opravdanost manifestacije njezina sloma nije prikazana, iako može funkcionirati kao nekontrolirani revolt lika prema svima i svemu; kao redateljska groteska, gorka, prenaglašena slika stanja suvremenoga dubrovačkog Elsinorea. Bilo kako bilo, mlada Mirna Medaković odlično je odglumila te prizore, pa joj, diskutabilnostima usprkos, također treba čestitati.

Kraljevski je par izvrstan, Goran Grgić kao Klaudije i Alma Prica kao Gertruda.

Određenost suvremenim kostimom i kontekstom uvjetuje i postavljanje Klaudijeva lika, kao razumna, odmjerena, promišljena i zavodljiva kralja, glavnoga zlikovca, koji je ipak prikazan kao potpuna ličnost, s obzirom da je ostavljen prizor nakon predstave glumaca gdje iznosi svoje unutarnje more, teret počinjena zločina. Energičan i odmjeren, Goran Grgić odlično ga je utjelovio, kao nekoga potpuno racionalna i snažno pragmatična, a opet dovoljno obojena osobnošću, nekada i strašću i egzaltiranošću, da bude magnet za kraljicu Gertrudu.

Alma je Prica pak ostvarila zavidnu ulogu. Krhka, lomna Gertruda, sklona piću i potrebi za zaboravom, odlučila se pustiti u tijek zbivanja, koliko god da im osjeća miris, a onda spoznaje i stvarni tijek. Gestom i pogledom minuciozno izrađuje glumu, odnos, situaciju, kako s Hamletom, tako i s Klaudijem i Ofelijom. Alma Prica uspjela je učiniti da sasvim jasno, a nenametljivo, svatko u publici razumije Gertrudine motive i osjećaje, pogotovo fino i do detalja razrađen odnos prema trima navedenim likovima.

Od lošijih momenata, odnosno režijskih propusta, treba navesti neiskorištenost mogućnosti da Rosencrantz i Guildenstern razviju bitnije i zanimljivije uloge te Laerta u interpretaciji Radovana Ruždjaka, koji zaista nije pronašao adekvatan modus za rad s ovakvim ansamblom.

Osobito pamtljiva i kvalitetna bila je kreacija Zijada Gračića u ulozi Osrica, te Zvonimira Zoričića kao Polonija.

Uopće, predstava je začudni trijumf glumačkog umijeća, posebice u glavnim ulogama. Obzirom na nerazvidne režijske i radne uvjete, mnogo je toga, nažalost, ostalo prepušteno glumcu, tekstu i mitskom, snažnom prostoru Lovrjenca. Festivalski dramski ansambl uspio ga je ispuniti glumom te tako predstavu iznijeti i održati na okupu. Nadamo se da će do idućih izvedbi dobiti i razrađeniji režijski okvir, jer zaista za to ima mogućnosti.

Petra Jelača