Dijalog strukture

PETAR BARIŠIĆ, DETALJ S IZLOŽBE OBJEKTI – RELJEFI

Svaki susret s djelima Petra Barišića i Igora Čabraje posebna je povlastica duhovnoga i intelektualnoga gonetanja. Oba umjetnika, jedan u kiparstvu, drugi u grafici, osvještavanjem poimanja odnosa forme i sadržaja, usmjereni su prvenstveno na propitkivanje mogućnosti sama medija. Polaznu činjenicu kiparskoga, odnosno grafičkoga djelovanja, oni tako promeću u postavljanje nekih temeljnih egzistencijalnih pitanja. Stoga je njihovo zajedničko predstavljanje na izložbi, otvorenoj 19. srpnja u organizaciji Grada Metkovića i Ogranka Matice hrvatske u Gradskom kulturnom središtu Metković u povodu Dana Grada, bila prigoda da se njihova otprije poznata djela dožive u posve novom kontekstu – u kontekstu sučeljavanja, odnosno dijaloga.

Dijalog koji se uspostavio između Barišićevih instalacija naslovljenih Objekti-reljefi i Čabrajinih grafičkih ciklusa Muhe i Inventura sjećanja, jest dijalog strukture, u smislu njezina afirmiranja, ali i negiranja. Barišićeva struktura razvijala se kroz višegodišnje dosljedno (re)semantiziranje kiparske forme i njezino neprestano variranje i fragmentiziranje, što ga je najčešće vodilo geometrijskim i konstruktivističkim putovima apstraktnoga predznaka. Leonida Kovač tumačeći Barišićeva djela uočava u svojem predgovoru kako Barišićeve skulpture skreću u područje nesvjesnoga, područja koje je postojalo kao temeljni predmet interesa jednog drugog važnog povijesno-avangardnoga pokreta dvadesetoga stoljeća – nadrealizma.

Objekti-reljefi svojom se formom referiraju na ideograme. Iako bi se očekivalo da svaki ideogram sadrži neku ideju, značenje, u neprestanoj transformaciji kroz modularni sustav gradnje kompozicije, značenje potpuno iščezava, to jest ono prelazi u dimenziju onkraj granica memorije, jednoznačnosti emocija ili bilo kakva upiranja u konkretne danosti svakodnevnoga.

Igor Čabraja, kao i Barišić, također polazi od varijacije ritma i promjenjivosti strukture. I jedan i drugi razlažu taj problem na dvjema razinama – na pojedinom reljefu, to jest grafičkom listu, i unutar bloka koji grade po modularnom principu. Njime je Čabraja zaokupljen još otprije, na kod kritike i publike iznimno zapaženim grafičkim listovima, na kojima je razrađivao strukture rastera. Istraživanje strukture i ritma odvijalo se zasebno sa svakim otiskom, a proširivalo se i na međusoban odnos između više rasterskih polja u sklopu pojedinoga bloka, koji je činilo nekoliko nizova listova.

Ciklusom Muhe ostvarenim u kombiniranoj tehnici bakropisa, akvatinte i suhe igle Čabraja problem likovne forme rješava u posve drukčijem registru. Naime, umjesto u apstraktnom izričaju, nizanjem grafičkih listova u cjelinu uspostavlja se ritam sačinjen od različito položenih muha. Metijerski suvereno, balansirajući na finoj granici između naturalističke uvjerljivosti prikaza kukca dvokrilca i neopterećenosti suvišnim detaljima, Čabraja izaziva dojmljivu i pročišćenu (čak i simboličkom narativnošću) optičku senzaciju koja ukazuje na zarobljenost (živoga?) bića na papiru (ako se usredotočimo na pojedini segment), odnosno na rojenje (što može sugerirati cijeli blok).

Kao i u Barišića, i u Čabraje princip promišljanja strukture vođen je nesvjesnim, rekli bismo sasvim slučajnim momentom. Slučaj je najčešće nerazumljiv, a ovu misao potvrđuje i podatak iz umjetnikove biografije prema kojem su Čabrajini ukućani ostali zatečeni kada je kao mali dječak odjedanput odlučio zabilježiti u rokovnik sav inventar obiteljskoga stana. Slučaj je htio da se taj rokovnik zagubi u vihoru posljednjega rata, u kojemu su se zagubile mnoge stvari, ali i, što je daleko strašnije, mnoge ljudske sudbine.

Materija je možda odveć krhka, no ljudsko sjećanje žilavo se opire i namjernoj destrukciji i propadanju uzrokovanim pukim protjecanjem vremena. Sjećanje na obiteljski dom Čabraja je materijalizirao u međuprostoru igre svjetla i sjene, u njihovim titrajima u udubinama i po rubovima reljefnih i udubljenih tiskovnih površina. Listovi iz ciklusa Inventura sjećanja, ostvareni u grafičkoj produkciji rjeđe korištenom tehnikom slijepoga tiska, zapravo na simboličkoj razini predstavljaju svojevrsno drugo stanje memorijske matrice – matrice trajnije i osebujnije od bilo koje bakrene, drvene ili linoleumske pločice. Predmeti kojih se umjetnik sjeća više nisu mogući jer ili više ne postoje, ili ako su sačuvani, to više nisu oni predmeti koji predstavljaju njegov dom. Isto tako predmeti na njegovim grafikama podjednako su nemogući u svojoj konceptualnosti.

Slijedom ovoga promišljanja usudila bih se kao zaključak posuditi završnu misao iz predgovora Leonide Kovač, koja je u Barišićevu kiparskom djelovanju prepoznala upravo paradoks forme, ili paradoks kategorije skulpture, ili, preciznije, fenomen nemogućeg objekta. U Čabrajinu slučaju riječ je o paradoksu kategorije grafike, a sve drugo ostaje isto.