Branko Madunić (1954 – 2009)

Iznenadno za veliki krug njegovih poznavalaca, a posebno bolno i mučno za suprugu, rodbinu i prijatelje, u utorak 18. kolovoza, u 56. godini života, preminuo je izvrstan novinar Branko Madunić, osoba blage i vedre naravi, čvrsta karaktera. Pored toga, ili više od navedenoga, život mu je bio prožet vjerom u Boga i ljubavlju za našu domovinu. Branko je rođen 15. srpnja 1954. (Cista Provo), kao drugo po redu od troje djece Anđe i Marijana Madunića, gdje je u petak 21. kolovoza u obiteljskoj grobnici i sahranjen.

Osnovnu je školu pohađao u obližnjem Lovreću, a srednju u Rijeci. Godine 1973. upisuje Višu pedagošku školu u Puli, a diplomirao je 1977. Počeo je raditi kao učitelj u Studencima i drugim selima i gradićima Dalmatinske zagore. Oženivši se Jadrankom 1982, otišao je u Makarsku, gdje je radio kao učitelj i počeo profesionalno surađivati u novinama, ponajprije u zagrebačkom Vjesniku. Godine 1988. preselio se u Zagreb te upisao i završio četverogodišnji studij novinarstva. U diplomskoj je radnji pisao o hrvatskom iseljeničkom tisku u Americi početkom 20. stoljeća.

Kao novinar, urednik i dopisnik, surađivao je s više hrvatskih redakcija: u Vjesniku je bio urednik unutarnje politike i potom dopisnik iz Njemačke. Pisao je i objavljivao u Slobodnoj Dalmaciji, Glasu Slavonije, Glasu Koncila, Kani, a posljednje iznimne tekstove objavljivao je u Vijencu…. Posljednjih godina radio je kao komentator i kolumnist Glasa Slavonije te na Hrvatskome katoličkom radiju, na kojem je vodio i uređivao emisije unutarnje i vanjske politike Argumenti i Svijet u zrcalu.

Oprostili smo se od njega u prostorijama Hrvatskoga novinarskog društva, u četvrtak 20. kolovoza, na komemoraciji na kojoj su govorili predsjednik HND-a, Zdenko Duka, glavni urednik HKR-a, Anto Mikić, novinar Vjesnika Marko Barišić (koji je sućut Brankovoj supruzi i rodbini izrazio i u ime redakcije Vijenca) te potpisnik ovih redaka u ime Brankovih prijatelja. S Brankom sam se upoznao 1990. u Saboru. Odmah sam se sprijateljio i onda s njim našao i na brojnim zadacima. Posebno će mi u pamćenju ostati zajednički intervju za tjednik Globus, sredinom 1994, s tadašnjim zagrebačkim nadbiskupom, kardinalom Franjom Kuharićem, koji je Branka dobro poznavao i poštivao.

Branko je bio i ostao iskreni pobornik građanskoga društva, čvrsta stijena od koje je Bog polako klesao spomenik ljudima i našemu narodu. Kako je bio neizmjerno blaga, nesebična i skromna duša, praznina koju je ostavio iza sebe time je veća.

Drago Pilsel