Bolji amateri od profesionalaca

I Epitaphio, lirski zapis iz Držićeve zbirke Pjesni, nastao povodom smrti Fjore Martinove Šumičić, pokazuje Vidrinu genijalnost: ženski glas sugerira da pjesmu piše umrla Fjora igrajući se svojom ljepotom i cvjetnom prolaznošću; autorski muški glas na početku pjesme obraća se prolazniku na grobu, a na kraju Višnjemu.

Postavljajući predstavu Epitaphio u povodu petsto i prve godišnjice rođenja Marina Držića, četrdeset i prve Studentskoga teatra Lero i trideset i šeste svoga umjetničkoga djelovanja, u redateljskoj poetici Davor Mojaš poigrava se vidrastim i lerovskim neočekivanostima i promjenama ženskoga i muškoga glasa i znakovnim sustavom što počiva na isprepletanju škatula renesansne i naše suvremenosti. Predstava se zasniva na fragmentima audio- i radijskih zapisa (tonska montaža Viktor Lenert, ton Marko Mijatović), glumačkih i redateljskih glasova naših suvremenika. Na ovogodišnjim Igrama gostovala je 21. i 22. srpnja i 21. kolovoza. U unatražnom kronološkom slijedu čuju se najpoznatije interpretacije Držićevih uloga i tekstova, od urotničkih pisama do početne Tirene, od legendarnoga Izeta Hajdarhodžića kao Skupa do mladoga Frana Maškovića kao Negromanta, uz pratnju pokretima članica ansambla Lero, predvođenih scenski najiskusnijima Jasnom Žitnik i Ksenijom Medović, uz također uvjerljive Antoniju Vlašić, Danijelu Milivojević i Kristinu Kaznačić; sve izvođačice na kraju govore Držićev Epitaphio kao suvremeni nam proglas spoja ljubavi i smrti.

Fascinantna zvučna kutija dijaloga s neposrednom i dalekom prošlosti maštovito je popraćena vizualnim prohodom simbola i tema u malešnoj škatuli u škatuli u novom komornom prostoru Studentskoga teatra Lero u znakovitim Lazaretima, uz scenografsku i kostimografsku domišljenost i usklađenost Dubravke Lošić, dizajn Nore Mojaš i svjetlosni dizajn Marka Mijatovića. Tamnozelenost dubrovačkih funjestara i raslinja rastvara se u bojama, od crne do crvene, kostima i kutije u kojoj dominiraju dubrovačke persijane i prostor za lutkarsko kazalište. Velike lutke-glumice predočuju lutkarsko kazalište dubrovačkih vlastelina, asociraju na Čoroju, Bembelja, Turicu i Vilu, pa se pretvaraju u lutke-glumce prošlih predstava u svojevrsnom kazališnom filmu, pa u malo lutkarsko kazalište stvoreno od ruku glumica i minijaturnih pupica. Glasovi odvojeni od tijela i tijela odvojena od govora značenjski se fokusiraju u trećem sloju predstave: prikazivanju rituala Dubrovačke Republike i djelovanju politike i diplomacije: od početnih glasačkih kuglica do rastvaranja i sklapanja bandijera vlasti, od igre loptastim plodovima do završne staklene kugle Grada-svijeta što asocira i na globus, temeljni znak Marinova brata Vlaha-slikara.

Ova nadahnuta, maštovita, suptilna i ritmizirana predstava protkana grozomornim sirenama zbog srbočetničkih i jugoarmijskih napada na Dubrovnik i zvukovima ljubavi, nježnim pokretima drhtaja kazališnih i ljudskih osjećaja i agresivnima vlasti i napada na slobodu Dubrovnika, ljudi i hrvatsku kulturu korespondira s lerovskom i držićevskom poetikom, stvarajući mozaik citata iz Vidrinih djela i legendarnih izvedbi i mnogobrojnih Lerovih predstava, do Mojaševih režija s profesionalnim ansamblom u Teatru Bursa Kazališta Marina Držića prije nekoliko godina – Vojnovićevih Sirena i Paljetkove Viole. Glave kao kugle i perike, čovuljice kao ljudi i lutke, glasačke kuglice i kugle svemira isprepleću se u cvjetnom okviru beskraja, groba, nadahnuća, vjenčanja umjetnosti, Grada i prirode, uz zvukove mora, vjetra i sjećanja, u jednoj od najboljih Lerovih i Mojaševih predstava.

U sklopu popratnoga programa Dubrovačkih ljetnih igara studenti Bobe Jelčića akademske godine 2008/2009. izveli su, nakon nekolikodnevne radionice, prezentaciju svojih semestralnih ispita kao javnu izvedbu za komorni auditorij. Prvi dio predstave u Revelinu 26. srpnja 2009. bio je prikaz ispita iz zimskoga semestra, a drugi iz ljetnoga. Studenti glume Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu prve godine diplomskoga studija (četvrte prema starom sustavu) Karla Brbić, Franka Klarić i Silvio Vovk sa svojim su profesorom, redateljem Jelčićem u zimskom razdoblju radili na istraživanju vlastite glumčeve i stvaranju dramske osobe iz materijala svoje emotivne, intelektualne i tjelesne energije, a u ljetnom tu su mozaikalnu priču o gradnji, razgradnji i sugradnji vlastitih identiteta pokušali učiniti i sebi i gledateljima jasnijom stvaranjem dramskih situacija i povezane radnje što počivaju na odnosu prema Drugom, prije svega dolaskom nove osobe – istonaraštajnoga studenta glume Damjana Simića, u ulozi Silvijeva brata i potencijalniga Klarina zaljubljenika.

Predstava dodiruje teške teme ljubavnih, prijateljskih i rodbinskih odnosa iz rakursa vlastitosti, pa je i istraživanje glumačkih i identitetnih mogućnosti. Jelčić potpisuje i autorstvo predstave, stapajući u jedinstveni autorski rukopis režiju i tekst koji nastaje preoblikom dijaloga svjesnosti i nesvjesnosti u inscenaciji svojevrsne psihodrame. Prije nekoliko godina na Igrama je nastao i autorski projekt dramaturginje Nataše Rajković i Bobe Jelčića Radionica za pričanje, šetanje i izmišljanje, potaknut sudbinom starijih i nemoćnih ljudi u Gradu, a koji je zaslužio i Nagradu Orlando za nov pristup ambijentalnom kazalištu što ga kazališni kritičar Jovica Popović na jednom simpoziju prije nekoliko godina točno određuje terminom socijalna ambijentalnost.

Najveću vrijednost ove prezentacije glumačkih ispita vidim u priči o apsurdno bajkolikom društvu siromaštva koje egzistira na rubu hrvatskoga mafijaškoga i tajkunskoga svijeta i unatoč tomu pokazuje vitalnost. Na rubovima psihodrame predočuju se elementi hrabra suživota s prirodom: umjesto tekuće vode protagonisti se peru u potoku, umjesto televizije, interneta i DVD-a slušaju tranzistor, umjesto u hladnjak odlažu hranu u kut prostorije gdje žive; bez struje, vode i novca čuvaju i kuću osjećaja i staru, bajkovitu kuću vlastita djetinjstva. Slučajno ili ne, izbor unutarnjosti Revelina podsjeća na život Dubrovčana u istoj tvrđavi-skloništu u ratu početkom devedesetih i na ljude koji su zbog ratnih, neprijateljskih opasnosti pogibali i umirali, pa je i otvaranje prozora, kao u ovoj predstavi u trenutku pomisli na samoubojstvo, značilo pogled u smrt.

Studentski teatar Lero, osnovan burne šezdeset i osme s izvođačima-amaterima koji većinom nisu studenti, kvalitetom predstava za koju je najviše zaslužan Davor Mojaš, koji nikad nije studirao režiju, pokazuje profesionalnu razinu. Ni studenti glume prije stjecanja diplome nominalno još nisu profesionalci, ali u ovoj predstavi glume bolje nego u nekim ovoljetnim profesionalnim. U objema se predstavama osjetio profesionalni scenski eros, koji je izostao u nekim izvedbama koje je nosio Festivalski dramski ansambl.

Mira Muhoberac