Blistav nastup

Eufrazijeva bazilika, jedan od najljepših sačuvanih spomenika bizantske umjetnosti na Mediteranu, ovoga je ljeta bila jedino mjesto u Hrvatskoj gdje je nastupio naš najpoznatiji pijanist Ivo Pogorelić. Bilo je vruće, ali je Pogorelićeva bajna svirka dokazala da se isplatilo doći u Poreč, pa makar i na jednu večer.

Mnogobrojne snimke za ekskluzivnog izdavača, Deutsche Grammophon, tek su djelomična informacija o njegovoj izvedbi, koja uživo daje puninu dojma, magično ozračje prisutnosti pravoga genija koji stvaralački doživljava poziv interpreta. S tim je diskografom potpisao ugovor još davne 1981, samo godinu nakon skandala na čuvenom pijanističkom Natjecanju Frederic Chopin u Varšavi, kada je bio izbačen iz finala jer je krajnje individualizirano pristupio čitanju Chopinovih partitura. U njegovu je zaštitu stala jedna od najvećih pijanistica, Martha Argerich, koja je tom prigodom demonstrativno izašla iz ocjenjivačkog suda i prva ga javno proglasila genijem.

Iako je za gotovo tri desetljeća svoje intenzivne karijere Pogorelić višestruko obišao svijet, postao prvi klasični glazbenik s karijerom megazvijezde svojstvenom osobnostima iz estrade te se istaknuo i kao veliki humanist, ništa nije djelovalo na njegov svjež i višeslojan način interpretacije, koja uvijek donosi nešto novo. Nakon što se u raznim fazama bavio stvaralaštvima velikana, ne gubeći vrijeme na nedovoljno jake stvaralačke osobnosti u povijesti glazbe, svirao je jednako uspješno i djela Scarlattija, Haydna i Mozarta, kao i Schumanna i Brahmsa. No na ljetnoj turneji u sklopu koje je 28. srpnja posjetio Poreč, a desetak dana prije i Kotor u Crnoj Gori, posvetio se romantično-impresionističkim partiturama. Kao da se prisjetio početaka na svjetskoj glazbenoj sceni i prvi dio sasvim posvetio novom iščitavanju glazbe romantika Frederica Chopina, koja je uvijek ostala njegov zaštitni znak. Nakon uvodnog 2. nocturna u E-duru broj 2 izveo je Chopinovu 3. sonatu u h-molu širokih tonskih i dinamičkih oscilacija, nepogrešivo dijeleći hijerarhijsku zvučnu sliku na jasnu zvonku melodiju i baršunastu pratnju. U njegovoj je svirci bilo i vode i vatre, i zraka i kamenčića, zvončića i ptičjeg pjeva u razrađenoj dramatizaciji glazbe koja nadilazi skladateljevo ostvarenje i zvuk klavira i pretvara se u zasebnu umjetnost.

Posve je drukčiji ton od Chopinova upotrijebio u izvedbi vragolastoga Mefistova valcera Franza Liszta, koji je u njegovim karakterističnim uglasto-špicastim naglascima zorno pričao priču o nekadašnjem enfant terribleu što i danas ostaje djetinje energično, diveći se i čudeći svijetu. Bio je to vrhunac večeri u zagrijanoj Eufrazijani, u kojoj je nagurana masa posjetitelja već i prije početka koncerta potrošila kisik. Možda je upravo zbog neljudskih uvjeta u kojima je bio primoran svirati, a i zbog neuljudnih gospođa u prvom redu koje su mu se pred nosom neritmičnim zamasima hladile programskim lecima, Pogorelić odustao od stanke koja je bila predviđena.

Bez prestanka je prelazio iz stavka u stavak, djela u djelo, gotovo iznenađujući se kada bi publika počela pljeskati i prekidajući pljesak novim početkom. No u nebeskoj glazbi koju je izvlačio iz zvonkoga Stainwaya, njemu omiljene marke klavira, a i inače mercedesa među instrumentima, nije se čuo nikakav napor, pa čak ni u trenucima kada bi lijevu ruku uspio osloboditi iz klavirskog pletiva da poput sportaša ručnikom obriše orošeno čelo. Ravelov impresionistički ciklus Noćni Gaspar s trima karakternim stavcima bio je pravi smiraj dramatike i intenziteta u završnici večeri kojoj dodatak nije bio potreban.

Iz neslužbenih izvora saznajemo da je Pogorelić na pitanje zbog čega je za jedini nastup u Hrvatskoj ove godine odabrao upravo Poreč odgovorio: „Samo sam se odazvao pozivu Pučkog otvorenog učilišta, koje organizira ljetni festival u Eufrazijevoj bazilici.“ Nakon dugotrajne turneje po regiji otputovao je u Južnoafričku Republiku, a mi se nadamo da će njegov odgovor potaknuti naše koncertne organizatore da mu malo češće upute svoje pozive!