Bez snažne konkurencije

Međunarodni festival kazališta lutaka, poznatiji PIF, svake godine iščekujem s nestrpljenjem. Prije svega, jedini je festival toga tipa koji se održava u Zagrebu, a s njim u tom gradu počinje i nova kazališna sezona. No kao što postoji dobra i loša berba, tako i festival pamti svoje sjajne, a brzo zaboravlja manje uspjele godine. Ovo 42. izdanje PIF-a pamtit ćemo, primjerice, po slabijoj berbi. Tematska okosnica bila je marioneta – kraljica lutkarstva – za koju danas mnogi smatraju da je muzejski primjerak, što su nažalost, ponuđene predstave samo potvrdile. Sve je počelo u revijalnom tonu – Podreccinim mališanima (I piccoli dei Podrecca) – skupinom starih i vrijednih marioneta velikana talijanskog lutkarstva Vittorija Podrecce. U prvoj polovini 20. stoljeća taj je lutkar htio oživiti nacionalno pučko lutkarstvo, eksperimentirao je s futurizmom, naposljetku je osmišljavao glazbene varijetetske predstave, koje su u početku bile karakteristične po talijanskoj glazbi, a nakon putovanja u Sjedinjene Države i po američkom jazzu. Smatrao je da je lutkarsko kazalište prikladno za humor, satiru i parodiju te je osmišljavao upravo takve kratke točke u stilu živih slika. Stalno pokrajinsko kazalište Venezia Giulia u predstavi Varijete rekonstruiralo je neke od tih točaka, primjerice Noć na Kubi, ili tijekom povijest omiljene solističke nastupe Violinista i Pijanista Piccolovskog, prikazavši kamo su sve Podreccine lutke tijekom godina putovale i čime su oduševljavale tadašnju publiku. Da je u predstavama s marionetama najvažnije umijeće lutkara, dokazali su nam vrsni Podreccini nasljednici, koji su, unatoč uvriježenu mišljenju da marioneta samo oponaša čovjeka, duhovito pokazali i ono što čovjek ne može – akrobat je prkosio gravitaciji, u plesu su se razdvajali i spajali dijelovi tijela i slično.

Lutkarsku baštinu talijanskoga juga čuva Udruga Figli d’arte Cuticchio iz Palerma, koja nam je, kao u muzeju, prikazala starinske marionete sicilijanke te predstavu Ruggiero od Bijeloga Orla, koja se u obitelji Mimma Cuticchia vjerno prenosila s koljena na koljeno. Iako četvero lutkara pokreće više različitih marioneta, mahom vojnika u teškim željeznim odorama, zanimljivo je bilo promatrati kako Mimmo Cuticchio svaku od njih glasovno animira, dajući svakoj, s pomoću glasa, posebno obilježje. No tijekom pedeset minuta znalo se dogoditi da se te razlike gube, da Mimmo i gestikulacijom oživljuje lutku u tuđim rukama, zaboravljajući pritom na onu u svojim, a unatoč akcijskom zapletu marionete su se pokretale minimalno, ispred plošno naslikane scenografije, pa je predstava bila odveć statična.

Nacionalnu baštinu prikazalo je i lutkarsko kazalište iz Ljubljane – obnovljene lutke i predstavu prvoga slovenskog lutkara Milana Klemenčiča. On je 1910. u svojoj sobi napravio prvu lutkarsku predstavu s marionetama od svega desetak centimetara (zato se uskoro obilježava sto godina slovenskog lutkarstva), a 1938. osmislio je Doktora Fausta, predstavu koju Slovenci smatraju „krunskim draguljem povijesti lutkarstva“. Početkom osamdesetih obnovili su je Jelena Sitar i Igor Cvetko, a mi smo gledali četvrtu postavu, koja tu predstavu izvodi od 2005. Usprkos tomu što se za marionetsko kazalište smatra da je starinsko, vješti marionetisti uvijek izazovu divljenje, a uistinu je bilo divno promatrati kako slovenski lutkari na sićušnoj trodimenzionalnoj pozornici animiraju minijaturne lutke.

Iako se nisu bavili baštinom, belgijska je skupina Kazalište figura Leptiri & C u predstavi Crvenkapica na bakin način prikazala prepoznatljivu kazališnu estetiku svoje zemlje u kojoj se, bez mnogo riječi, predstava gradi prema načelu igre i auditivno-vizualnih slika. Njihova kazališna igra počinje u kuhinji, gdje dvojica kuhara pripremaju juhu od rajčice. Dok se juha kuha, u tegli punoj povrća oni se zabavljaju izvođenjem Crvenkapice, pri čemu je njezino tijelo napravljeno od luka i mrkve, a kapa od rajčice, vuk je od patlidžana, šuma od poriluka i sl. Priča o prihvaćanju drugoga i različitoga dramaturški je bila razvučena, tako da ćemo tu predstavu pamtiti jedino po zgodnoj dosjetki s povrćem.

Predstavu Mali princ Kazališta lutaka iz Niša također ćemo blijedo pamtiti po pojedinim zanimljivim lutkama. Riječ je o divovskim lutkama napravljenima od papira i gline, koje su predstavljale stanovnike pojedinoga planeta, no kako je režija bila vrlo ilustrativna (oponašajući slike iz knjige) i nemaštovita, a gluma neuvjerljiva, predstava je razočarala.

Na veliku žalost starije publike, ove su godine gostovale samo dvije predstave za odrasle – Salierijev mjesec Lutkarskoga kazališta Brest iz Bjelorusije i Veliko kihotanje Lutkarskog kazališta Sofija iz Bugarske. Bugari, kao poznati majstori improvizirane lutke, i ovaj su put pokazali lutku koja izgledom odudara od svih ostalih. Pretila Dulcineja, okovana vlastitim salom u golemoj bačvi, groteskna je divovska lutka koja dominira predstavom, a njezin je antipod podjednako dojmljiva lutka ostarjelog, mršavog i sitnog Sancha Panze. Veliko kihotanje beketovska je predstava u kojoj dvoje bogalja odbrojava svoje (sretne) dane, čekajući novi dan, a budući da je okosnica njihova verbalna igra, prava je šteta što nismo razumjeli o čemu govore. Prijevoda, naime, nije bilo.

Ta se tehnička pogreška nije dogodila tijekom Salierijeva mjeseca – najbolje predstave na festivalu. Poznatu priču o zavidnom skladatelju koji prema legendi uništava genijalnoga Mozarta bjeloruski su lutkari postavili u pustinjski prostor, ni na nebu, ni na zemlji, gdje vlada opskurna i mračna atmosfera. U njemu samuje Salieri, okružen anđelom tame i mučen sjećanjem na Mozarta i učinjeni zločin. Zlosutni dojam pojačan je i prigušenom rasvjetom, a ta iznimna atmosferičnost i vrlo precizna animacija ručnih lutaka bile su dovoljan razlog da predstava dobije glavnu nagradu Milan Čečuk za najbolju predstavu u cjelini. Snažne konkurencije ionako nije bilo.