Žurba

Kad god se nađemo u podugačkom redu pred nekom blagajnom, gotovo uvijek, kao po nekom zloslutnom zakonu, odnekud sa strane neočekivano iznikne nepoznati čovjek i molećivim nas glasom zamoli da ga pustimo ispred sebe jer mu se, veli, jako žuri. U nama pak sam spomen žurbe odmah izazove bijes. Pa što, kažemo glasno ili u sebi, ako se čovjeku žuri? Što onda? Nije to nikakav argument za stjecanje prednosti u općem kretanju prema nekom cilju. I nama ostalima se žuri, odnosno ni mi ne želimo gubiti vrijeme čekajući priliku za plaćanje računa. Pred blagajnom je mnogo ljudi s takvim stavom, a osim toga – nitko nije sretan što će uz gubitak vremena izgubiti i stanovitu svotu novca. Jer novac i vrijeme u vrlo su bliskoj vezi. Gotovo da su istoznačni. Kad bi, prema tome, kriterij za dobivanje prednosti u redu pred blagajnom bila žurba, zapravo želja da se što prije obavi ne baš omiljena dužnost, tada bi u prostoru nastao kaos zato što bi svatko imao pravo tražiti povlasticu prekorednog kretanja prema blagajni. Jedan bi htio naprijed zato što mu se žuri na vlak, koji polazi točno na vrijeme, drugi žuri u banku koja ima ograničene radne sate, treći bi na neki poslovni sastanak i svjestan je da mora svladati previše puta u premaloj temporalnoj jedinici. Svi imaju isplanirane još nekakve aktivnosti te ih nastoje što prije obaviti. Stajanje u redu pred blagajnom rasipanje je dragocjena vremena jer se ne može ispuniti nikakvim paralelnim aktivnostima: čovjek, dok čeka red, ne može prati posuđe, čitati knjigu ili gledati film. On se jednostavno susreće s fenomenom prolaženja svega na svijetu na najgori mogući način: metodom vlastite kože. Zato priča o žurbi sadrži naglašenu eskapističku dimenziju: čovjek ne želi osvijestiti opću prolaznost, on nastoji preteći svoja ili tuđa razmišljanja o kratkotrajnosti prebivanja na svijetu. No, izbjegavajući izravni kontakt s idejom trošivosti vremena čovjek u žurbi realno još brže mrvi svoju vremensku kvotu, brže se kreće prema cilju, a da to subjektivno ne knjiži kao gubitak, nego paradoksalno tretira kao dobitak. Nekakav simbolički dobitak ili barem pobjedu nad nekim ili nečim. U tom je kontekstu iz perspektive neutralna promatrača ljudskog reda pred imaginarnom blagajnom moguće izvesti zaključak koji promovira čuvena Aristotelova Fizika: u kretanju prema – rekli smo: blagajni – čovjek koji se žuri i dobije povlasticu kretanja preko formiranog reda zapravo nikada ne pretekne čovjeka koji ga je pustio ispred sebe. Čovjek u žurbi početno je, naime, pozicioniran iza osobe od koje moli ustupanje prednosti i da bi u prostoru napredovao – prvo mora doći do točke u kojoj se nalazi čovjek od kojega moli prednost. Dok on dođe u tu točku – ovaj koji se ne žuri već se pomakne korak ili centimetar naprijed. Kao u priči o Ahilu i kornjači. Aristotel veli da brzi Ahil teoretski nikada neće stići sporu kornjaču zato što u kretanju prema cilju prvo mora doći do točke u kojoj je kornjača krenula na put. Pritom se smanjuju i udaljenost i vrijeme potrebno za svladavanje puta, ali Ahil nikada neće dospjeti ispred kornjače. Za takvu logiku postoji i objašnjenje: kornjača je životinja na čijem je štitu urezana slika svijeta, a svijet se, kao što znamo, najvećim dijelom sastoji od vode: čak 71 posto površine Zemlje drže razni tipovi vode, a od toga je tek jedan posto pogodan za piće, što pak znači da je 70 posto na neki način opasno po zdravlje. Uzmemo li u obzir činjenicu da Ahil ima osjetljivu petu – onda je jasno da mu nije igrati se s tako važnom stvari kao što je život. Ahil je, kao što znamo, junak iz grčke mitologije, sin kralja Peleja i nimfe Tetide. Legenda kaže da ga je Tetida, kad se rodio, uronila u čudotvornu rijeku Stiks ne bi li ga učinila besmrtnim. No, prigodom kupanja nimfa nije uronila i djetetovu petu pa je taj dio tijela ostao ranjiv. Stoga se Ahil u utrci s kornjačom ne usuđuje pretjecati, bojeći se da bi se moglo dogoditi nešto za njega kobno, nešto što se, bit će, dade naslutiti iz pjesme Jer ne stigoh američke pjesnikinje Emily Dickinson (prijevod Milice Borojević i Ljiljane Jojić):

Jer ne stigoh zaustavit se pred Trenutkom Smrti –

On ljubazno preda mnom je zasto –

U kočiji uz nas još samo –

Besmrtnost zauze mjesto.

Polako odmicasmo – on žurbe ne poznavaše

A ja odložih posao svoj

I odmor također,

Te se prepustih susretljivosti njegovoj.

Da je posrijedi baš taj vječni motiv smrtnosti – potvrđuje nam posljednja kitica u spomenutoj pjesmi:

Stoljeća su tome – a ipak –

Da kraće je od dana se čini

Kad prvi put naslutih da konji

Vječnosti su glave okrenuli –

I Puškin je, prethodnik američke poetese, upućivao na negativno značenje žurbe. Karizmatični ruski pjesnik misao je dočarao slikom kišonosnog oblaka koji juri (prijevod Dobriše Cesarića):

Oblače zadnji oluje što minu!

Ti jedini ploviš kroz jasnu modrinu,

Jedini ti sav sumoran juriš,

Jedini ti vedrinu još tmuriš.

Ahilov strah od pretjecanja upisan je u dobar dio svjetske pjesničke baštine, i to kao motiv opasne jurnjave kopnom, morem i zrakom, ali ga nalazimo i u svakodnevnom životu, najčešće pri obilježavanju prostora, na raznim obavijestima i putokazima, s time da je možda najeksplicitniji na suvremenim prometnim znakovima, konkretno – na trokutastoj ploči upozorenja koja se nalazi na završetku svake autoceste, dva-tri kilometra prije naplatnih kućica. Grafički je znak komponiran kao obris nekoliko automobila koji se nalaze jedan iza drugog, a njime se obznanjuje da se na putu prema konačnoj točki, odnosno blagajni, ne pretječe – dakle ne žuri. Jer autocesta je beskrajna traka koja neprestano proizvodi kretanje automobila u prostoru. I onaj koji je prvi u beskrajnoj cirkulaciji postaje posljednji, jedino što u nizu ne gleda uvijek u isti automobil ispred sebe. Ali gleda u automobil i zamišlja trenutak kad će se on naći ispred, gledan od nekoga iza sebe.

Poantu priče o Ahilu i kornjači sačuvale su i mnoge mudre narodne poslovice. Podsjetimo na dvije najpoznatije: Žuri se polako; Tko čeka – dočeka. Prva, žuri se polako, stvorena je iz iskustva prvog u redu, a druga – tko čeka taj dočeka – iz iskustva posljednjeg. Obje u krajnjoj liniji znače isto: sve teče, a brzina je relativna.

U umjetnosti se parabola o Ahilu i kornjači prepoznaje u izreci: Kratkoća je sestra talenta. Gospodarstvenici pak inzistiraju na filozofiji vremena kao novca. Ako je kratkoća doista sestra talenta – onda je utrka tipa Ahil i kornjača besmislena jer je put do imaginarne blagajne tako kratak da nitko nikomu ne može pobjeći niti itko ikoga može sustići i prestići. Trkaču preostaje jedino novac koji može podići sa ceste ili ga ostaviti kao mamac nekomu tko još nije shvatio cikličku narav prirodnih pojava.