Vožnja

Vožnja

Zanimljivo je koliko su psihološki udaljena dva bliska pojma o kretanju: vožnja, naime, i putovanje! Jedan i drugi podrazumijevaju aktivan odnos prema prostoru, micanje iz jedne točke u drugu i stalnu nestalnost, napetost te stanoviti šok, ali i sasvim različite vremenske kategorije. Upravo posljednje uvjetuje da govorimo o dvama različitim procesima, jednome koji je izrazito centripetalan i drugome koji je nedvojbeno centrifugalan.

Vožnja u svojoj osnovi ima ideju voza, to jest kola, i usredotočena je na sredstvo. Kao proces ona ne vidi put nego naglašava medij koji svladava razmak između dviju zamišljenih točaka. Stoga je u reklamnim porukama koje pokazuju odlike nekog kopnenog prometala uporište na vožnji. Reklame izričito poručuju: »Ugodna vožnja« ili »Uživajte za vrijeme vožnje«. I zainteresirane osobe u mašti začas realiziraju ono što traže od svog potencijalnog vozila: nevidljivo putovanje. Njihovu sreću servisira doticaj s materijalom. Materijal im pruža iluziju da su oni dio vozila ili čak cijelo prometalo, da su čarobni stroj uz pomoć kojega mogu svladati svakovrsne prepreke, dakle – pobjeći od problema. I ne samo pobjeći od problema nego i ući u nova prostranstva ljepote i zadovoljstva. U vožnji, čini se, posebno uživaju djeca i umjetnici, što će reći populacija čija duša nije izobličena agresivnim civilizacijskim stereotipima. Oni se jednostavno voze i vesele se ideji bijega iz mrtve točke, a da se pokatkad doslovce nikamo ne miču. Takav pothvat vožnje na mjestu opisao je ruski avangardni autor Daniil Harms, i sam, naravno, dijete u duši. Priča govori o dvojici dječaka, Koljki i Petki, koji su došli u zračnu luku i divili se malome zrakoplovu. Osjećaji su u obojice bili tako jaki da su ubrzo poletjeli u Brazil:

»Koljka Pankin i Petka Jeršov lete zrakoplovom u Brazil. To je strašno interesantno. Pilot sjedi na prednjem sjedalu, vidi mu se samo šljem. Sve bi bilo super da motor nije jako bučao, pa se nije moglo normalno razgovarati. A kad se pogleda iz zrakoplova na zemlju, uh, koliko prostora, kako je uzbudljivo! A na zemlji je sve malecko-malecko i okrenuto na drugu stranu.

– Pet-ka! – viče Koljka. – Gledaj kako je grad ne-ra-van!

– Štoo-o-o? – viče Petka.

– Gra-ad! – viče Koljka.

– Ne ču-jem! – viče Petka.

– Što-o-o? – viče Koljka.

– Hoće li brzo Bra-zil? – viče Petka.

– Kakav Va-silij? – viče Koljka.

– Ode ka-pa! – viče Petka.

– Koliko! – viče Koljka.

– Jučer-er! – viče Petka.

– Sjeverna Amerika! – viče Koljka.

– Na-gle-da-li-smo-se! – viče Petka.

– Što? – viče Koljka.

Odjednom je buka prestala i zrakoplov se počeo spuštati.«

Dječaci i njihov idol, mladi pilot, dakako, nikamo nisu letjeli, a kad su ih krila mašte spustila na zemlju – ugledali su mjesto iz kojega su krenuli u fantastičnu pustolovinu – ruski grad Peterburg, sav u nekakvoj ružičastoj izmaglici.

A putovanje je, putovanje je – nešto drugo. Kad bi na plakatu pisalo »Ugodno putovanje« ili »Uživajte putujući« – znatiželjnike bi se upućivalo na stvari koje se vide iz auta ili vlaka, dakle – na krajolik, na šume, livade, gradove, rijeke i mora. Jer to je čvrsta podloga po kojoj prolazi put. To je tlo, što uvjerljivo dokazuju metafore prostornoga kretanja koje praktički ne poznaju fenomen vožnje. Tvorci metafora, pjesnici, po vokaciji su pozvani opisivati svijet, tumačiti ga iz začudnih perspektiva, i to na temelju prikupljenih podataka i osobnih opažaja. Pjesnici cijelim svojim bićem primaju stvarnost: očima, ušima, kožom, kosom i noktima. Oni putuju u neki svoj svijet, vele praktični duhovi. Poeti opisuju putovanje u zemlju čuda. Pjesnička je sudbina put, nekakav niz zagonetnih tragova postojanja u vremenu i prostoru. Stoga se putovanje uvijek događa u prošlom vremenu, jer iskaz dolazi nakon doživljaja. Čak i ona djela koja tematiziraju budućnost de facto su proizvod prošlosti jer su se prvo realizirala u autorovoj mašti. Senzibilni čovjek slike je materijalnoga svijeta vidio kao neki krajolik i onda ih složio po pravilima umjetničkog stvaralaštva. Tako je Aleksandar Puškin, dočaravajući život kao putovanje, smislio vožnju kolima života. On veli (prijevod Mihovila Kombola):

Prem često voze teško breme,

Ta kola su u hodu laka;

Kočijaš smjeli, cijelo vrijeme,

Vozi ne silazeći s baka.

Izjutra, kad se kola krenu,

Mi smo i šiju slomit skloni,

I prezirući nježnost lijenu,

Vičemo: Hajde, brže goni!

U podne već nam smjelost jenja.

Rastreslo nas, i mi se malo

Bojimo rupa i kamenja.

Vičući: Lakše, ti budalo!

A kola idu; stanke nema,

Svikli smo na njih do večera:

Svak se na konak vozeć drijema.

A za vrijeme dalje konje tjera.

Puškinova poruka znači da sve teče i da svi teku u vremenu. Za jedne to će prolaženje biti vožnja, a za druge putovanje, ali nitko neće ispasti iz igre! I nikad!