Ukorak s vremenom

Ukorak s vremenom

Općenita tendencija smanjenjivanja zanimanja širega slušateljstva za klasičnu glazbu, koja je vidljiva u svijetu, osjeća se i na domaćem planu u slabijoj posjećenosti koncertnih zbivanja

Zagreb se proteklih sezona vraća u koncertnu formu. Ponuda događanja često je i veća nego što realan broj zainteresirane publike može i pokriti, s obzirom na to da se općenita tendencija smanjenja zanimanja širega slušateljstva za klasičnu glazbu, koja je vidljiva u svijetu, i na domaćem planu osjeća u slabijoj posjećenosti koncertnih zbivanja. No možemo biti zadovoljni jer kvantiteta i u ovom slučaju nužno stvara kvalitetu, pri čemu je ono najbolje uglavnom i najbolje posjećeno. To je dokazao i prvi koncert klasične glazbe u novoj zagrebačkoj Areni 11. svibnja 2009, kada je zahtjevna djela Prokofjeva i Rahmanjinova u izvedbi Londonskog simfonijskog orkestra pod vodstvom maestra Valerija Gergijeva slušalo više od deset tisuća posjetitelja. Sjajan program pred najvećim klasičnoglazbenim auditorijem u povijesti regije bio je pomalo zasjenjen neprimjerenim ozvučenjem prirodnog orkestralnog zvukovlja, što je čest problem u Hrvatskoj kada god se posegne za orkestralnim projektima na otvorenom. Ako se takvim događanjima želi privući šira publika i propagirati klasična glazba među mladima, onda se tim više klasični instrumentarij novim ljubiteljima treba vjerno prenijeti u punini tople i oble frekvencijske zvukovne ljepote. U nekim budućim projektima slične vrste u tom najvećem koncertnom prostoru u ovom dijelu Europe trebalo bi posvetiti više pozornosti akustici i plastičnosti prenošenja zvuka, te organizirati eksperimentalne pokuse s nekim od ovdašnjih orkestara. Projekti na otvorenom već tradicionalno obilježavaju kraj sezone, što zagrebačka publika osobito voli, a uvelike im podilaze i programi kakvi su već niz godina večeri iz ciklusa Opera pod zvijezdama ili raspored obrada antologijskih djela svjetske rock-glazbe na koju se na zagrebačkom Bundeku u čast obljetnice Večernjeg lista Zagrebačka filharmonija predstavila sa šef dirigentom Vjekoslavom Šutejem.

Kent Nagano

Zagrebačka filharmonija za Šutejeva izbivanja

Bio je to i sretan kraj sezone našega najvećeg i najstarijeg orkestra, koja je počela viješću o teškoj maestrovoj bolesti, zbog čega je cijela koncertna godina protekla u sjeni. U posljednji trenutak trebalo je prekrojiti sezonu triju Plavih oktava i pronaći dirigente koji bi zamijenili Šuteja. Nažalost, orkestar se nije odlučio angažirati stalnoga dirigenta koji bi redovito vježbao s pojedinim dionicama, pripremajući ih za programe s gostujućim dirigentima, zbog čega se osjeća pad u kvaliteti. Kredibilitet orkestra ipak je održao kontinuitet nastupa s istaknutim svjetskim glazbenicima, kakvi su ove godine bili tenori José Cura i Tomislav Mužek, violinist Julian Rachlin, violinist Stefan Milenkovich te čelistica Ani Aznavoorian, gostujući dirigent i violinist Schlomo Mintz, koji je u posebnom statusu, najčešće za dirigentskim pultom orkestra, strpljivo njegovao razinu muziciranja. Jednaku vrstu dirigiranja i sviranja pred orkestrom već godinama njeguje i legendarni mađarski pijanist Zoltan Kocsis, koji je s Filharmonijom na jednom od koncerata ostvario prisni kontakt. Uglavnom cijela je sezona bila zasjenjena Šutejevom bolešću, neizvjesnošću i nedostatkom željezne ruke u umjetničkom vodstvu, dok su se pojedine dionice u orkestru uspjele zadržati u formi zahvaljujući cijenjenim ciklusima komornih ansambala orkestra, kao što su Kvartet Rucner, Kvartet tuba XL, Puhački oktet ZF, Zagrebački puhački kvintet i novoosnovani »studio za nova zvukovna istraživanja« Acoustic Project, mladog skladatelja i Filharmonijina kontrabasista Dubravka Palanovića. Iako održan kao koncert izvan pretplate, događaj za pamćenje bila je dobrotvorna večer Carreras i prijatelji u Ciboni, na kojoj su se za liječenje maestra Šuteja i Zakladu Ana Rukavina pred orkestrom odrekli honorara neki od najvećih svjetskih opernih pjevača (Agner Baltsa, Ruggero Raimondi i Inva Mula, da spomenemo samo neke) te četvorica najčešćih domaćih dirigenata pred pultom orkestra: Pavle Dešpalj, Ivo Lipanović, Ivan Repušić i Tomislav Fačini.

Posebnost uloge Simfonijskog orkestra HRT-a

Velik napredak bilježi Filharmonijin konkurentski ansambl, Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, premda se dva orkestra još ne mogu uspoređivati u popularnosti. Stoga je žalosno da je i ova sezona Majstorskog ciklusa naših simfoničara pokazala nedovoljnu posjećenost, pri čemu je gotovo na svakom koncertu otužno gledati polupraznu dvoranu Lisinski, što ni na televizijskim snimkama ne mogu prikriti ni najvještiji redatelji. Koliko god orkestar imao hvalevrijedan kon-tinuitet, istoga šefa dirigenta u protekla dva desetljeća (maestro Nikša Bareza), a posljednjih godina i stalnoga dirigenta koji ga sustavno priprema za pojedine programe i snimanja (maestro Mladen Tarbuk), njegovi koncerti nisu dovoljno najavljeni u javnosti te čak i najzainteresiranija publika za njih i ne zna. Pozitivna strana sezone svakako je dah optimizma koji je pokrenuo orkestar na samu početku, kada ga je nakon prvoga prošlojesenskog koncerta šef dirigent Bareza poveo na malu turneju: održali su dva koncerta na gostovanju u Salzburgu i oduševili razmaženu publiku tamošnjega Karajanova Festspielhausa. Moglo se očekivati da će to potaknuti njihova buduća nužna gostovanja u inozemstvu, ali zasad o tome nemamo novih informacija. Za pamćenje je bila koncertna izvedba opere Lastavica s kojim se orkestar oprostio od Puccinijeve godine, kao i uspješna suradnja s Festivalom Sv. Marka, koji je orkestar upoznao s vrhunskim solistima kakav je izraelski violinist Guy Braunstein, koncertni majstor Berlinske filharmonije. Kao i Filharmonija, i simfoničari su pokrenuli komorni ciklus svojih članova, održavši niz ljupkih nedjeljnih koncertnih matineja u Hrvatskom glazbenom zavodu (opet sramotno loše posjećenih), koji bi u idućoj sezoni trebali privući ljubitelje glazbe u novi koncertni prostor za klasična zbivanja: Dvoranu Bajsić Hrvatskoga radija u zgradi HRT-a na zagrebačkom Prisavlju.

Hillary Hahnn

Programi KD Vatroslava Lisinskog i KDZ-a

Sasvim u toku s vremenom i aktualnim koncertnim težnjama zagrebačku publiku održavaju dvije ključne gradske organizacije – Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog ciklusom Lisinski subotom i Koncertna direkcija Zagreb sa svoja dva najvažnija koncertna niza (Svijet glazbe i Forte fortissimo). Dok je Svijet glazbe nekoć bio omiljeni ciklus klasičnoglazbenih sladokusaca, proteklih sezona, zahvaljujući agilnosti i promišljenosti umjetničkog ravnatelja dvorane Tončija Bilića, ciklus Lisinski subotom probio se u sam vrh domaće kulturne ponude. Najveća imena klasične glazbe dolaze u našu metropolu upravo zahvaljujući tom ciklusu, čiji su programi jedini s pravom popunjeni do posljednjega mjesta, a u svojem paketu publici nude i zanimljive popratne programe kao što su razgovori s umjetnicima i ples u predvorju. Početak sezone tako su obilježila gostovanja Njemačkoga simfonijskog orkestra s Ingom Metzmacherom i djelom hrvatskog autora na programu (70 odgovora Dubravka Detonija) i Nacionalnog orkestra grada Toulousea pod vodstvom mladoga ruskog dirigentskog genija Tugana Sokhieva.

Apsolutnu senzaciju izazvao je dolazak pijanistice Marthe Argerich u Zagreb, koji je očekivan s nestrpljenjem i pitanjima jer je umjetnica inače poznata po otkazivanju nastupa u posljednji tren. Održala je nezaboravni koncert uz dugogodišnjega koncertnog partnera i velikog prijatelja hrvatske publike, Mischu Maiskog na violončelu, čime je dvoje glazbenika obilježilo tridesetu obljetnicu zajedničkoga rada. Koncertom pop i scat-legende Bobbyja McFerrina koji se posljednjih godina sve više bavi klasičnim temama i suradnjom sa simfonijskim orkestrima, Lisinski subotom podsjetio je na nedostatak sličnih crossoverskih programa u našoj sredini. S posljednja dva senzacionalna orkestralna programa, Simfonijski orkestar Bavarskog radija s Marissom Jansonsom i Simfonijskim orkestrom iz Montreala s Kentom Naganom.

Lisinski se još jednom potvrdio kao najmoćniji medij klasičnoglazbenih programa u nas. Time je gostovanjima najpoznatijih svjetskih orkestara zasjenio ciklus Svijet glazbe Koncertne direkcije Zagreb koji je već sezonama specijaliziran za strane orkestralne programe. Doista su ansambli poput City of London Sinfonia, Njemačka komorna filharmonija iz Bremena, Komorni orkestar grada Basela i Kraljevska flamanska filharmonija premda za naše prilike vrhunski ansambli, za širu publiku ipak manje zvučna orkestralna imena, što su nadoknadili vrhunski solisti kao što su trubljačka senzacija Sergej Nakarjakov ili američko-korejska zvijezda na violini Sarah Chang.

U ciklusu komorne glazbe, Forte fortissimo, KDZ je zabljesnuo solističkim recitalom američke violinistice Hilary Hahn, kao i doprinosima važnih obljetnica vezanih za naš najslavniji komorni ansambl, Zagrebačke soliste: osim koncerta uz 55. obljetnicu djelovanja ciklus je donio i svečanu večer okupljanja najslavnijih đaka Antonija Janigra u povodu dvadesete godišnjice smrti velikoga talijanskog violončelista te jednog od osnivača i voditelja Solista.

Osim što je uvela i vrlo popularne izravne prijenose iz njujorškog Metropolitana na najvećem filmskom platnu, što je važan dio njezine glazbene ponude, Dvorana Lisinski ne samo ugošćuje nego i proizvodi najkvalitetnije programe u koncertnoj sezoni grada. Za jesen je najavila dolazak još tri velika svjetska orkestra – Kraljevski Concertgebouw, Sanktpeterburšku filharmoniju te Orkestar Ruske kapele – ali svi su projekti upitni zbog novootkrivenih kancerogenih azbestnih cijevi u klimatskom sustavu dvorane. Dvorana će na više mjeseci zatvoriti vrata za posjetitelje, a kamo će se bogati zagrebački koncertni pogon preseliti, još se ne zna. S nestrpljenjem iščekujemo rješenje i nadamo se mogućem ostvarenju blistave planirane sezone.

Jana Haluza