U znaku crteža

U znaku crteža

Rijeka se u općoj percepciji pojavljuje kao otvoreni grad, ležeran i mnogolik, bogata potencijala za razvoj kulturne scene

U novu 2009. Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka, glavni generator zbivanja u polju vizualne umjetnosti, ušao je s izložbenim paketom posvećenim četrdeset godina međunarodne izložbe crteža. Otvoren je u prosincu 2008. s izložbom četrnaestero animatora iz različitih krajeva svijeta i domaćeg autora Daniela Šuljića. Izložba posvećena crtežu te animiranom i crtanom filmu, ponudila je uvid u složeno područje suvremene animacije, onoga dijela kojem je crtež i dalje glavno nadahnuće i osnovna građa. Široki raspon crtačkih i slikarskih tehnika (akvarel, kreda, pasteli, tuš, ulje…) te različitih stilova, od elegantno profinjena do krajnje sirova i ekspresivna, otvorio je pregršt tema, a time i pogleda i pristupa suvremenosti. Posjetitelji, i mali i veliki, mogli su na svoj način doživjeti nevolje dječaka s pjegama u filmu Son of Satan rađenu po književnom predlošku Charlesa Bukowskog, ljubavne odnose u imaginarnom gradu u Carnival of Animals ili istinitu priču o škotskom kanibalu Sawneyju Beaneu. Projekt Vanje Hraste, sa zanimljivim likovnim rješenjem postava autora Darka Fritza, pokazao se kao nastavak tendencija Muzeja prema proširivanju klasičnoga koncepta crteža i osuvremenjivanju načina njegove prezentacije i komunikacije.

Po tematsko-problemskom ključu 17. međunarodna izložba crteža nastavlja niz iz 1990, unutar kojega se revijalni karakter manifestacije prelama u promišljanje skulptorskog, potom dizajnerskog, pa strip-crteža te u prošlom izdanju crteža na zidu. Kvalitetni autorski radovi okupljeni na 17. manifestaciji pokazali su umijeće recentnoga crtanja i filmskog animiranja, proširenje klasičnoga crteža kroz umjetnost pokretnih slika, računalnih verzija tradicionalnih animacijskih tehnika. Ono što je nekima nedostajalo u partnerskom formatu crteža i filma jest sam crtež, prisutniji, opipljiviji, samostalniji, crtež kao referentna točka koja povezuje lokalno s internacionalnim, kao komparativna mreža s uglednim međunarodnim imenima, koji su sudjelovanjima na izložbi i doprinijeli međunarodnom nazivu same manifestacije, ali i Rijeke kao žarišta relevantnih likovnih događanja.

Nezavidna perspektiva

Unutar programa obilježavanja 40. godišnjice manifestacije crteža, pogled unatrag ponudile su izložbe Sav taj crtež i (Su)život. Retrospektive su uz fotodokumentarni pregled dosadašnjih izdanja međunarodne izložbe crteža obuhvatile i izbor radova iz zbirki Muzeja, što je za MMSU u dugu, gotovo godoovskom očekivanju novoga stalnog postava, važan pothvat reinterpretacije i revizije fundusa. Na Svom tom crtežu kustosice Daine Glavočić između brojnih radova mogla su se vidjeti i otkupljena djela nekih od viđenijih sudionika izložbe, Jean Messagiera, Richarda Mortensena, Ettore Sottsassa, a na pratećoj izložbi plakata kustosice Ljubice Dujmović-Kosovac zanimljiva kronologija grafičkih rješenja izložbi, Ivana Picelja, Borisa Bućana, Sandra Đukića… Manifestacija koja je osnovana radi konkurentnosti likovne Rijeke drugim sredinama (primjerice Grafičkom bijenalu u Ljubljani) te predstavljanja crteža kao samostojnog umjetničkoga rada, naznačila je mijene, razvojne varijacije i težnje te specifične izložbe, kao i same institucije koja je crtež izvlačila, dovodila i propuštala četrdeset godina. Uz zavidnu obljetnicu, ostaje zabilježen i sumnjičav ton prema perspektivama te manifestacije. U kataloškom tekstu kolegice D. Glavočić čitamo: »Kako i koliko će se još na ovaj način održavati Međunarodna izložba crteža teško je prognozirati s obzirom na promjene u društvu i u umjetnosti, najave financijskih kriznih situacija u svijetu i u našoj zemlji, pa i u budžetu MMSU – a, a posebice s obzirom na izgradnju nove muzejske zgrade i preseljenje u nju.«

Crtež je pod znakom muzejskog obilježavanja četrdeset godina ušao i u druge prostore u Rijeci. U Malom je salonu s filmovima te sa stotinjak izvornih crteža i celova u selekciji Vanje Hraste promoviran antologijski domaći fenomen – Zagrebačka škola crtanog filma. Premijerni uvid u stvaralaštvo triju generacija autora Zagrebačke škole od pedesetih do osamdesetih godina prošloga stoljeća, privukao je velik broj posjetitelja, kako u Rijeci, tako i pri kasnijem gostovanju izložbe u muzeju Lapidarium u Novigradu. U drukčijem formatu, unutar programa projekcija crtanih filmova u novom riječkom kinu – Art-kinu Croatia, prikazani su i lucidni filmovi južnoafričkog umjetnika Williama Kentridgea, suvremena računalna animacija domaće produkcije – Studia Kenges, te nažalost slabo posjećena retrospektiva filmova Vlade Kristla.

Gostovanja stranih umjetnika

Od stranih autora u Rijeci je, također u sklopu projekta 17. međunarodne izložbe crteža, gostovala portugalska umjetnica mlađe generacije Regina Pessoa. Izložba izvornih radova iz filma Tragična priča sa sretnim završetkom u zanimljivim grafičkim rješenjima donijela je jednostavne priče, male živote junaka svakodnevice. S izrazitim angažiranim i kritičkim pristupom te s tematskim žarištem, zazvonila je skupna međunarodna izložba stranoga kustosa Predraga Pajdića, suvremena vizualna interpretacija Zločina i kazne postavljena u Galeriji Kortil. U koncepcijski zanimljivu i našem vremenu vrlo poticajnu propitivanju o značenju i vrstama zločina, odnosu zločina i posljedica – pravde i kazne, sudjelovali su i domaći, riječki autori, Milijana Babić, Tomislav Brajnović i Nemanja Cvijanović. Iako u prilično hermetičnu, kod pojedinih radova teško čitljivu pa i nepristupačnu dojmu, izložba je ostvarila nelagodnu mrežu stupnjeva zločina i kazne, iz različitih, političkih, vjerskih, ženskih, postmodernih glasova.

Multimedijalno dinamičan, mentalno uzbudljiv i elaboriran, međunarodni projekt Re:akt! Reconstruction, Re-enactment, Re-reporting gostovao je u produkciji slovenske kulturne institucije Aksioma u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti. Projekt ponovnih izvedbi, povrataka zbiljskim događanjima, iz povijesti i sadašnjosti, te ponovnih izvedbi poznatih performansa, ponudio je propitivanje posredovanja povijesne i umjetničke zbilje te medijskoga bilježenja određenih povijesnih i kulturno relevantnih događanja. Crvena nit ukazivanja na manipulaciju recepcijom provlačila se od Ich Lubbe Berlin! (2005, SilentCell Network), specifične izvedbe paljenja zgrade Reichstaga u Berlinu 1933, do VD kao VB (2007), akcija u kojima Vaginal Davis, grande dame homoseksualnog miljea Los Angelesa, prevodi performanse Vanesse Beecroft. U inventivnom repertoaru i domišljatom postavu koji je odlično korelirao između različitih medija, mogao se vidjeti i provokativni dokumentarni projekt SS-XXX | Die Frau Helga (2007) Janeza Janše i Dejana Dragosavca Rute o pretpostavljenoj nacističkoj konstrukciji lutke za seks te za Rijeku izrazito zanimljiv arhitektonski model Il porto dell’amore Janeza Janše i Bor Pungerčiča, posveta gusarskoj utopiji Rijeke za vrijeme D’ Annunzija, promoviranoj u anarhističnoj viziji Privremene autonomne zone Hakima Beya.

Kao specifičan, novi i alternativan riječki događaj izdvaja se otvaranje i djelovanje Galerije SIZ unutar udruge Drugo more, čiji je voditelj riječki umjetnik Nemanja Cvijanović. SIZ je započeo kontroverznim pozivom Cvijanovića na sudjelovanje u kolektivnom pasivnom performansu u kojem je za prvih tristo sudionika performansa osiguran honorar u iznosu od 10,00 kuna svakom, s »ciljem animiranja potencijalne publike iz najosiromašenijih i kulturno marginaliziranih slojeva društva«. Narod, je doduše došao na izložbu, jednokratno, upravo i samo na to zbivanje. Odlične izložbe koje su uslijedile ostale su u uskom krugu sljedbenika suvremene umjetnosti, najavljene samo u lokalnim medijima. Predstavili su se Slaven Tolj, Igor Grubić i Siniša Labrović, autori koji su vrlo rijetko gostovali u Rijeci, a čiji kritički radovi ukazuju na važne negativne simptome naše današnjice, korumpiranoga društva, nasilja i depresije. Tako East Side Story, tj. Grubić, poručuje: »Želim sugerirati kako je kreativna snaga ovdje još uvijek u nekoj vrsti pokreta otpora, koji pokušava promijeniti tvrdokorno konzervativno društvo na bolje.«

Za svakoga ponešto

Rijeka se u općoj percepciji pojavljuje kao otvoreni grad, ležeran i mnogolik, bogata potencijala za razvoj kulturne scene. U posljednjih šest likovnih mjeseci Rijeke dogodilo se za svakoga ponešto: trajna institucionalna komunikacija, probuđena izvaninstitucionalna scena, korektno člansko sudjelovanje lokalnih autora unutar programa Hrvatskoga društva likovnih umjetnika u Rijeci te živahna aktivnost mladih autora i studenata Akademije primijenjenih umjetnosti, likovno angažiranih i za vrijeme nedavne studentske pobune. U izložbama mlađe generacije raspršenim oko nekoliko punktova mogu se izdvojiti dvije zanimljive izložbe održane u Galeriji Kortil. Na Slučajnim okolnostima, izložbi o proširenju i prijenosu crteža u druge medije, predstavile su se zaista mlade autorice – studentice Akademije primijenjenih umjetnosti Branimira Benković, Doris Fatur, Mateja Pasarić i Sanja Stojković. Šuma ispod asfalta otkrila je nove radove Mirne Kutleša, jedne od rijetkih slikarica riječke scene, nekadašnje studentice Rončevićeve klase pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izložba figurativnih motiva intrigira bogatim prolazima prostorima fantazije i subjektivne memorije, ali i bogatim referencijama na kultne filmske i književne radove. Tom izložbom riječka agencija Kopart priredila je ugodno iznenađenje, uspješan odmak od uobičajena predstavljanja srednjostrujaških autora prema novim zanimljivim umjetničkim osobnostima.

Na prvi pogled, reklo bi se da nam u Rijeci ništa ne nedostaje. No jasno, mogli bismo i bolje, s istraživačkim projektima, tematskim fokusima, u lokalnoj koncepciji i vidljivoj razmjeni s drugim scenama. Najviše nedostaje kritike, i kritičara, i medijskog prostora za kritičko (samo)ogledavanje.

Ksenija Orelj