U iščekivanju kiše

U iščekivanju kiše

Put je bio dug, kasno opazismo da je taj put bio krug (Tin Ujević)

Bijela Cesta

Stalna, uvijek naizgled nova, začudna mjera inovativnosti krasi lucidnoga hrvatskog, danas nadasve multimedijalnog umjetnika Antu Rašića, koji bez obzira na medij svakim novim pozorno promišljenim projektom ostvaruje zavidne rezultate koji brišu tradicionalne granice u poimanju umjetnosti, a koji su ujedno prepoznati daleko izvan granica Hrvatske, o čemu svjedoči i svjetska nagrada Yellow Pencil organizacije D&AD u Londonu koja je dodijeljena zagrebačkom Studiju Rašić i Anti Rašiću za djelo Bijela cesta. U iščekivanju kiše realizirano u okviru projekta Bijela cesta čiji je inicijator Josip Diminić, a unutar 36. mediteranskoga kiparskog simpozija kao dio u Parku skulptura Dubrova, Labin. Taj kreativni umjetnik svjestan je da živi i djeluje u današnjem bitno multimedijalnome svijetu svekolike, nadasve vizualne, kulture, koja u rastakanju umjetnosti: beskrajne i sveprisutne slikovitosti isparava, prožima i odražava cjelokupno ljudsko bivanje i djelovanje, a izvore za njegove izvanserijske totalne site-specific ili land art realizacije trebali bismo iščitati u njegovim prethodnim izložbenim projektima (dvije izložbe Belupo, i nadasve izložba Umjetnost uvjeravanja, Muzej za umjetnost i obrt, 2006), gdje je pomaknuo načine prezentacije izložbe, odnosno ukinuo granice između tzv. visoke elitističke i niske umjetnosti popularne kulture, stvarajući često zasićene multimedijalne derivate kao odraze svekolikoga složenog, bitno vizualnog postmodernoga megasustava. U autorovoj specifičnoj posveti cijeloj dionici Labinske bijele ceste, može su uočiti cjelovito poimanje ceste i puta, koji kao vodoravno položen pravac simbolizira kretanje i usmjeruje ljudsko bivanje prema novim iskustvima. Cijela ljudska egzistencija i sve što iz nje proizlazi počiva na odnosima između mirovanja (statika) i kretanja (dinamika), što znači da cesta kao simbol kretanja ujedno podrazumijeva i istražuje otkrivanje novih prostora i sloboda u sebi i izvan sebe. U stalnoj promjeni atmosferilija na ovoj akromatski bijeloj dionici što neprekidno isijava Sunčevu svjetlost odražava se također i cikličko kretanje, odnosno stalna mijena četvrte dimenzije vremena, koju Rašić prvo prisvaja, a potom vizualizira izravno iz prirode poput načina i palete impresionista: svjetlost = boja, koja se među ostalim temelji na stalnu promatranju vječnoga kretanja. Zapravo, uočavamo da je autor ukalkulirao sve optičke mijene tijekom doba dana: od jutra do večeri, a udubljeni i umnoženi krugovi za vedrih noći odražavaju i Mjesečevu svjetlost, zrcaleći ujedno svojevrstan panteistički duh i dah prirode u sva četiri godišnja doba, svjedočeći ujedno nenametljivo i suptilno o stalnu kretanju Zemlje oko Sunca, što u svakodnevnoj iskustvenoj ja-formi često zaboravljamo. No valja uočiti i naslov rada: U iščekivanju kiše, što u ovoj interpretaciji, posebice za sušnih ljetnih mjeseci, sugerira i sam život. Čitava je površina složena od 1245 kamenih kvadratnih ploča, od kojih je 806 s tokarenim krugovima u kojima se skupljaju darovi prirode (voda, lišće, led…) i prate sve prirodne mijene uključujući odraze, reflekse, svjetlost i sjene koji mijenjaju izgled rada ovisno o položaju Sunca tijekom dana. A doslovna ironičnost koju smo već uočili kod koncepta boce Zvijezda ulja kao sinonima za ulje na platnu iskristalizirala se ovdje u ironičnu verbo-vizualnu parafrazu cijeloga simpozija, jer je druga razina iščitavanja teksta Bijela cesta, koji čine tokareni krugovi, vidljiva iz nebeske, zračne, zapravo Božje perspektive, što se može doživjeti iz vidikovca postavljena uz cestu. A Bog je istina, put i svjetlost. No pomniji će promatrači uočiti nekoliko zanimljivih oslonaca iz Rašićeva prethodnog djelovanja, koji se mogu iščitati i u interpretaciji njegove dionice. Verbo-vizualni konceptualni kontekst prepoznajemo iz nepreuzetne, jednostavne, iskrene ljubavne poruke: N A N A V O L I M T E, gdje svako slovo u nizu označava jednu sliku te u raskošnoj fontani BELUPO sazdanoj od golemih raznobojnih slova, smještenoj ispred sjedišta tvrtke. Potom gotovo religiozna simbolika bijele ne-boje prisutna je u Rašićevu stvaralaštvu od samih početka kroz procesualne enformelističke objekte i slike, što već ulazi u antologiju imaginarne akromatske hrvatske umjetnosti. A čistoća, nevinost i žarka refleksivnost bijeloga posebno je iskorištena u ovom radu. Potom, važna je neomaniristička instalacija 1001 pogled, koja je kao kakav kabinet čuda ostvarena u lijevom krilu dvorca Eltz u Vukovaru 2005. Ono što je povezuje s novim radom njezina je jezgra – tvorbeni element – krug što zrcali svjetlosne mijene kao zrcalo ili kao bijeli kamen. Mnogo je mogućih tumačenja ovoga land arta, ali naglasimo da je Hrvatska ovim projektom uz Pozdrav Suncu i Zadarske orgulje dobila još jedan novi, prepoznatljivi kulturni brend.

Željko Marciuš