Tajna i strast

Tajna i strast

Knjige o glumi u hrvatskom kulturnom krugu dosta su rijetke. Većinom se svode na monografije o pojedinom glumcu ili glumici ili na pisanje o glumcima u okviru monografije o nekom festivalu ili, rjeđe, kazalištu, ili na pogled o radu s glumcima iz rakursa pisanja o redatelju, ili na zapisivanje anegdota i crtica iz glumačkoga života što formiraju neku predodžbu o povijesti kazališne svakodnevice ili rada na konkretnoj predstavi. Iznimno rijetko riječ je o teoretskim ili znanstvenim knjigama. Zato se hrvatski teatrolozi i dramaturzi najčešće pozivaju na Branka Gavellu i njegove knjige i rasprave o fenomenu glumačke umjetnosti te na dijelove legendarne knjige Vladana Švacova Temelji dramaturgije, u kojima taj hrvatski hermeneutičar, filozof, redatelj i profesor postavlja inventivnu zgradu mogućnosti teorijskoga pristupa fenomenu glume.

Zato iznenađuje i veseli pojava knjige Gluma i identitet autorice Dubravke Crnojević-Carić. Podnaslov O glumi i melankoliji ujedno je i najbolji pokazatelj provodne niti knjige koja se proteže na osam poglavlja. Na začelju knjige donosi se iznimno opsežna literatura i kazalo imena.

U prvom poglavlju autorica se bavi položajem glumca u društvu, tj. različitim pozicioniranjem glumca tijekom povijesti, izmicanjem društvenim normama, od autsajdera do svojevrsna pripitomljavanja. Tako se u jednom dijakronijsko-sinkronijskom križištu uočava prevlast osjetilnosti, u drugom mnogostrukost duša, u trećem okrenutost trenutku i estetiziranje stvarnosti, a u sljedećem nasrtljivi svijet slučajnosti ili opčinjenost tugom.

U drugom poglavlju autorica piše o specifičnom glumačkom osjećanju osjećaja, prikazujući odnos tijelo/um, simultanost/naracija, posjedovanje i spoznaju osjećaja, otpor novoj paradigmi koju predlažu neurobiologija i kognitivne znanosti. U trećem poglavlju dodiruje problematiku glume u kontekstu balansiranja identitetom, pišući o glumcu i partituri, o stvaranju i ponavljanju, odnosno o dvostrukoj svijesti te o dvama dominantnim pristupima glumi: preobrazbi i prevođenju, utjelovljenu i rastjelovljenu glumcu, o glumcu koji teži užitku i o onome kojemu je dostatno zadovoljstvo.

U sljedećem poglavlju prikazane su glumačke vježbe u spoju sa znanstvenim metodama, od onih osjetilnog i emotivnoga pamćenja do stvaranja napetosti, daha, procesa disanja do emocije, kreiranja tona i riječi. U petom poglavlju analiziraju se tjelesnost i spoznaja, tj. subjekt i imaginarni objekt, uspomena i pamćenje, posredan način kontrole emocija, svjesno i nesvjesno, posredno djelovanje na nesvjesno. Zatim se pristupa određivanju somatskih markera, upućuje se na njegovanje intuicije. Nakon definiranja prepreka pri osvješćivanju iskustva obrazlaže se intelektualna i afektivna spoznaja, iskrenost (glumačka i građanska), nazočnost kao nestabilna kategorija, istinite riječi i praksa subjekta. Završni dio poglavlja čini analiza odnosa glumca i gledatelja, onog izvana i onog iznutra, mita o granicama, prostora dodira i praznoga prostora, zazora i zaraze.

U šestom poglavlju analizira se uloga na sceni i preuzimanje uloga u svakodnevnom životu, od društvene podjele uloga do prijestupnika. Novo poglavlje, Odisej, kruži oko pojmova i imena metis (usporedivo s fenomenom glume, blizanci »Prometej i Epimetej su zapravo dva lica jedne te iste osobe«), Narcis i Eho (»Glumac je često upravo Eho, hiperosjetljiva zrcalna slika Narcisa, koja je i sama Narcis«). Sljedeće, osmo poglavlje bavi se melankolijom. Upravo posljednje poglavlje daje ključ čitanja i razumijevanja cijele knjige: s autoricom kao vodičem svjetovima teorije, prakse i iskustva glume čitatelj ulazi u analizu parova psihoanalize i glume, melankolije i glume, melankolije kao crne žuči, melankolije kao oksimorona, estetiziranja života, komadanja identiteta, da bismo došli do osjetilne tajne melankolika, mnogooblične nastanjenosti subjekta, objašnjenja ljage, ženskosti kao prijetnje melankolijom, liječenja melankolika. Knjiga i poglavlje završavaju indikativnim podnaslovima Her-etika i Društveno cjepivo, čime se zaokružuje početna pozicija ove knjige, tj. glumca u odnosu prema društvu.

Prema tvrdnji Dubravke Crnojević-Carić svako društvo svojom životnom praksom i načinom povezivanja, osjećanja i percipiranja razvija sustav kategorija koji određuje oblike svijesti. Taj sustav djeluje kao društveno uvjetovani filtar: iskustvo ne može doći u svijest ako ne uspije proći kroz taj filtar. Glumac se, igrajući, vježbajući, radeći s osjetilnim, poigrava i društvenim filtrima.

Izdavač je ove znanstveno i iskustveno utemeljene, intertekstualno i metatekstualno razigrane i instruktivne knjige, multidisciplinarne i višeperspektivne rasprave i suvremenog udžbenika što će se, vjerujem, često čitati u kazališnim i znanstvenim te studentskim krugovima izdavačka kuća Durieux iz Zagreba. Koliko joj je značenje dano, svjedoči i činjenica što je u istoj ediciji, Rotulus Universitas, tiskan niz vrijednih izdanja koja stvaraju temelje učenja i spoznaje vječnih i intrigantnih fenomena umjetnosti, npr. Uvod u književnost Zdenka Škreba i Ante Stamaća, Zuppin Uvod u fenomenologiju suvremenog hrvatskog glumišta, Batušićev Uvod u teatrologiju. Knjiga Gluma i identitet. O glumi i melankoliji diplomirane glumice i doktorice znanosti Dubravke Crnojević-Carić proteže se na gotovo tri stotine stranica srednjega formata, bez ilustracija. Na omotu je knjige za sve ljubitelje kazališta intrigantna ilustracija Sare Bernhard prema Williamu Nicholsonu što crnom figurom na crvenoj podlozi dasaka koje život znače i odškrinutih kulisa upućuje na tajnu identiteta i strast glume, ali i na melankoliju kao jedan od temeljnih osjećaja našega vremena.

Upravo autoričina dvostruka pozicija, struka i položaj glumice i teoretičarke, ali i redateljice i profesorice, daje dodatnu i drukčiju dimenziju knjizi o dvojnosti i istosti glume i identiteta. »Teatar živi zahvaljujući subjektu koji je prožet drugošću, glasovima i jezicima drugih, subjektu koji nije stabilan, jedinstven, sjedinjen.«

Mira Muhoberac