Suprotnost i virtuoznost

Suprotnost i virtuoznost

Krešimir Bagić

Posebnu bi skupinu stilskih figura mogle činiti one kojima se kontrastiraju riječi, rečenice, misli i pojave, odnosno kojima se iskazuje suprotnost, nesklapnost, nesrazmjer, proturječje. To su, među inim, antiteza, paradoks, oksimoron, antimetabola, hijazam, antilogija i korekcija. Ovom ću se zgodom zadržati na oksimoronu i paradoksu. Pritom ću pokušati što jasnije opisati i oprimjeriti njihovo funkcioniranje, jer se počesto događa da se nazivom oksimoron označava pojava paradoksa, a nazivom paradoks pojava oksimorona.

Proturječna sintagma

Pojam oksimoron grčkoga je podrijetla i obično ga se prevodi s »oštroumna ludost«. Njime se označava sintaktičko povezivanje značenjski suprotnih pojmova – rječita tišina, živi mrtvac, javna tajna... Oksimoronski spoj iznenađuje, šokira i zahtijeva tumačenje. Interpretiraju li se njegove sastavnice doslovno, on je besmislen. Umjesto disonantnosti nova se realnost pojavljuje tek kada se doslovnome smislu jedne pridruži figurativni smisao druge sastavnice, kada se kombiniraju denotacija i konotacija. Primjerice, u izrazu rječita tišina imenica tišina doslovno opisuje stanje među sugovornicima, dok ga pridjev rječita karakterizira, sugerirajući napetost i obostrano suzdržavanje od daljnjega govora. Oksimoron potiče »misaonu igru koja postulira mišljenje nečeg ‘trećeg’ – ne kao nečeg odvojenog, novog, nego kao pomirbene predodžbe« (Lachmann).

Najčešći pojavni lik oksimorona je imenska sintagma. Mogu je, kao u navedenim spojevima, činiti atribut i imenica, ali i dva atributa i imenica, te dvije imenice. U drugom slučaju, koji se pojavljuje u oglasu Vaš novi stari Auto Žitvaj, sučeljavaju se atributi – novi se rabi u doslovnome (= nov, obnovljen), a stari u prenesenome smislu (= pouzdan, provjeren, vjeran). U trećemu se, pak, slučaju suprotstavljaju imenice (život mrtvaca). Osim kao imenska, oksimoron se može ostvariti kao glagolska (šutjeti govoreći) ili priložna sintagma (malo previše).

Fotografski paradoks

Oksimoron se uglavnom pojavljuje u književnosti, novinarstvu i svakodnevnome govoru. U književnosti je snažno stilsko sredstvo predočavanja krajnjih, iracionalnih stanja svijesti i ni s čim usporedivih situacija. Korijeni mu sežu do antičkoga kazališta i Antigone koju Sofoklo na jednom mjestu karakterizira kao svetu zločinku. Oksimoron igra iznimno važnu ulogu u romantizmu i modernizmu. Dok u romantizmu ‘slika’ proturječje u čovjeku samom, u modernizmu postaje uporištem pjesničkoga hermetizma. Osobito ga je volio rabiti Charles Baudelaire. U njegovoj se lirici na toj figuri temelji poetska disonancija koja zapravo počinje već od naslova Fleurs du mal (Cvijeće zla).

Otrovno zdravlje, crno sunce

U nas se na toj figuri dijelom zasniva poetika i semantika poeme Jama Ivana Gorana Kovačića (mrtvi val života – gorim, ledenim), odnosno – u drugoj polovici 20. st. – lirska pisma Jure Kaštelana i Zvonimira Mrkonjića. Kaštelan je posezao za sintagmama poput kraj beskraja, žive samoubice i ubica djetinjstvo, a Mrkonjić za sintagmama poput otrovno zdravlje, zavodljiva rugoba i ljubičast cvijet nevidljivosti. U oba pjesnika disonanca među sastavnicama sintagmi proistječe iz povezivanja konkretnoga i apstraktnoga, oživljavanja neživoga, popredmećivanja živoga. Takve karakterizacije odgađaju semantičko uobličavanje poetske misli, čitatelja tjeraju da oklijeva između različitih hermeneutičkih ključeva i usložnjavaju recepciju teksta. Ipak, najpoznatiji hrvatski književni oksimoron je naslov romana Vladana Desnice Zimsko ljetovanje. U prozi se, među ostalim, ta figura ostvaruje i ovako:

Taj zapletaj crijeva u glavi, tu Luciferovu teologiju, droljinu moralistiku, to smeće na salatu, poslasticu od sadržaja vlastitih crijeva. (R. Marinković, Kiklop)

Javna tajna u čitavom Berlinu, štampana u »Zukunftu« postala je javnim skandalom. (M. Krleža, Eppur si muove)

Razvidno je da je Marinković stvorio dva originalna oksimorona i na njih prebacio velik dio rečeničnoga značenja, dok se Krleža poslužio leksikaliziranim spojem koji niti izaziva otpor niti zahtijeva tumačenje jer je zapravo semantički ornament. Leksikalizirani su oksimoroni inače karakteristični za novinarski i razgovorni stil, npr.: pametna budala, mladi starac, stara cura, virtualna stvarnost, tužni osmijeh, kockasta lopta, okrugla kocka, autentična imitacija i dr.

Budući da privlači pozornost, oksimoron nerijetko dospijeva u naslov – knjige (Mala velika knjiga o sobnim biljkama) ili novinskoga članka (Mala velika jahta, Mala velika Mo). Francuska teoretičarka Julia Kristeva knjigu o depresiji i melankoliji naslovila je arhetipskim oksimoronom Soleil noir (Crno sunce). U to crno sunce melankolije zagledan je, naime, i francuski romantičar Georges Nerval. Suvremeni makedonski pjesnik I. Isakovski svoju je zbirku naslovio Crno sunce, a anonimni se bloger oglasio stihovima: Crno sunce me zove k sebi,/ sjaji kao zlato, samo crne je boje... Sintagma crno sunce dobila je i svoja vizualna uprizorenja. Najpoznatije potpisuje američki slikar Albert Calder (1898–1976).

Gdjekad se pojedini sinestezijski spojevi (vrišteća svjetlost, bodljikavi tonovi, ljubičasta rečenica) karakteriziraju kao psihološki oksimoroni, kao simptomi rascijepljenoga subjekta koje treba interpretirati i tretirati.

Pojmu oksimoron bliski su pojam contradictio in adiecto kojim se naglašava logička neodrživost odnosa između glavnoga pojma i onoga što mu je pridodano (drveno željezo, manja polovica), te pojam coincidentia oppositorum (podudaranje oprečnosti) kojim filozofi naglašavaju da svijet čine suprotnosti. U kršćanskoj tradiciji načelu coincidentia oppositorum osobito se posvetio njemački kardinal i filozof Nikola Kuzanski (1401–1461) koji u knjizi De docta ignorantia (O učenom neznanju) ustvrđuje da je Bog »prije svake razlike«, da je »apsolutna najvećost beskonačna i ništa joj se ne suprotstavlja« te da je nepojmljiv.

Učinak iznevjerenog očekivanja

Za razliku od oksimorona koji se ostvaruje kao subordinirana sintagma, paradoks je iskaz koji naizgled proturječi općemu mišljenju. Sam naziv izveden je iz grčke riječi đáńÜäďîďň (neočekivan). Realizira se u rečenici, iznimno u većim diskurzivnim segmentima. Paradoksalni se element pojavljuje na kraju rečenice – ničim motiviran, on unosi zabunu, sučeljava se s dotadašnjim smislom iskaza, proizvodi učinak iznevjerenog očekivanja:

Navik on živi ki zgine počteno. (F. K. Frankopan, Pozvanje na vojsku).

Kraj je uvijek početak. (J. Kaštelan, Početak)

Budući da je enigmatičan, paradoksalni iskaz zahtijeva tumačenje i usporava komunikaciju. Mislima priskrbljuje neočekivanu perspektivu, a izrazu oštrinu i stilsku virtuoznost. Njime se provocira i sažima, kaže puno s malo riječi. Funkcionalno, može se ostvariti kao završno osporavanje (Napad je najbolja obrana), hiponimska (Volkswagen. Das Auto) ili sinonimna igra (Ne bojim se, no me je – strah) i sl.

U književnosti, osobito u pjesništvu, paradoks je sredstvo ekspresivnog izražavanja, ekstravagant-noga naglašavanja i poantiranja:

Okovi su krila da se brže leti. (S. S. Kranjčević, In tyrannos)

Nikakvo čudo što je sve više živih bilo uključeno u popise mrtvaca. (Z. Mrkonjić, Novi fosili)

Prividna proturječja ovakvih iskaza privlače pozornost, zahtijevaju semantičko sravnjivanje suprotstavljenih elemenata te uzrokuju kompleksno tumačenje teksta koje će podjednako uvažavati denotaciju i konotaciju, izravnost i posrednost, doslovnost i figurativnost. Izvrstan primjer proznoga paradoksa navodi Bratoljub Klaić:

Majko, zašto je hladno u našoj sobi?

Jer, nema ugljena, sine.

A zašto nema ugljena?

Jer tata nema posla.

A zašto tata nema posla?

Jer ima previše ugljena. (I. Dončević, Ljudi iz Šušnjare)

Od Zenona do reklame

Paradoks je iznimno čest u reklami. Primjerice, slogan Gubitak je dobitak... promovira metodu za liječenje pretilosti, slogan Rashladite ljeto! preporučuje klimatizacijske uređaje. Jedna je tvrtka posegnula čak za gramatičkim paradoksom – Bolji od najboljeg, dok su se dvije odlučile za »temporalne« – Budućnost je stigla nekoliko dana ranije, odnosno Trenutak nježnosti koji traje.

Iako postoje i leksikalizirani paradoksi (otkriti toplu vodu, povratak u budućnost, manje je više), načelno je moguće kazati da ta figura konceptualno sučeljuje pojedinčevo »mislim« i kolektivno »mislimo«, ističući autorsku slobodu i originalnost nauštrb općih mjesta i gotovih misli.

Pojam se pojavljuje i izvan retorike – u filozofiji, logici, psihologiji, matematici, fizici, statistici, ekonomiji... Osobito su zbunjujući Zenonovi paradoksi, npr. protiv kretanja: U utrci, najbrži trkač nikada ne može prestići najsporijeg, zato što gonitelj prvo mora doći do točke odakle je gonjeni pošao, pa prema tome najsporiji uvijek ima prednost. Ili, pak, paradoks lažljivca koji se pripisuje Grku Epimenidu (6. st. pr. Kr.): Svi Krećani lažu. Budući da je i Epimenid Krećanin, tvrdnja je krajnje aporična. U vizualnim praksama paradoks se obično realizira kao neočekivano spajanje fizičkih svojstava koja pripadaju sučeljenim pojavama ili predodžbama. Takva je, recimo, igra svjetlosti i tame na fotografiji koja privlači opozicijom sunčano nebo/mračna ulica ispod njega.

Grci su paradoks još nazivali hipomona i paraprosdokema. Rimljani su, pak, rabili nazive improvisum (Ciceron), admirabile (Kvintilijan), sustentatio i, kada je riječ o šali, inopinatum (Kvintilijan). U Francuskoj Pierre Fontanier je modernu upotrebu pojma usmjerio odlučivši se za izvedenicu paradoxisme.

Ivan Belostenec je u Gazophylaciumu (1740) paradoxum pojasnio kao »čudnovit i nenadan pregovor, govorenje čudno i nečekano, koje je teško veruvati; obćinskomu štimanju protivno dugovanje«. Potkraj 19. st. hrvatski autori (Filipović, Tomić, Šenoa, Zima, Petračić) odreda rabe naziv paradokson, nerijetko nudeći određenje koje više opisuje oksimoron nego paradoks. Iznimka je – kao i obično – Luka Zima, ali i Ivan Filipović koji među ’slike kojimi se iztiču misli’ ubraja i presenetku, određujući je onako kako se inače određuje paradoks: »kad na koncu izadje nješta posve drugo, nego li smo se nadali« (1876).

Umjesto zaključka, podvlačim još jednom: razlika između oksimorona i paradoksa nije samo retorička činjenica. Te dvije figure pretpostavljaju postojanje različitih stupnjeva i modusa iskazivanja suprotnosti. Primjerice, između oksimoronskoga izraza znalčevo neznanje i Sokratova paradoksa Znam da ništa ne znam nije moguće staviti znak jednakosti. Prvi je imenska sintagma, drugi rečenica; prvi opisuje ono što drugi iskazuje; prvi je eksplicitan, drugi aforističan; prvi zahtijeva tumačenje, drugi sam izvodi preosmišljavanje... Rijetki su konteksti u kojima bi Sokratovu rečenicu bez vidljivih posljedica mogla zamijeniti predložena oksimoronska deskripcija.