Smisao za vjerodostojan prikaz

Smisao za vjerodostojan prikaz

Nedavno je (15. travnja) u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu predstavljena knjiga Kritike Vinka Brešića, profesora novije hrvatske književnosti na zagrebačkome Filozofskom fakultetu. Njezini predstavljači, Ivan J. Bošković i Cvjetko Milanja, i sami sveučilišni profesori, stručno su i iznimno pohvalno govorili o njoj. Među četrdeset odabranih kritika, prethodno objavljivanih u periodici, većina ih je ili o književnim povjesnicima ili o knjigama koje i same prikazuju i(li) vrednuju književna djela. Posebno je mjesto dodijeljeno upravo kritici; već uvodnim tekstom (Kritike i njezine opasnosti ili najtrusnije književno područje), kao i kasnijim prikazom jedne naoko postranične, ali ipak obrazačne rasprave o kritici (Glumčev obračun s kritikom). Važna je razdioba: prikaz/osvrt/kritika/ogled/recenzija. Svaka ta književnokritička vrsta ima svoje teorijske zakonitosti, no već na toj razini u domaćoj kritici štošta je bez temelja, čak i bez ikakva temeljca!

Brešić u uvodnome tekstu navodi Matoševu tvrdnju da nemamo krětika koji bi »slobodnim položajem jamčio za svoju objektivnost«, da »nema objektivne kritike«. Ta se nevoljna objektivnost do dana današnjega povlači kritikom uzduž i poprijeko (a osobito u neznalačkom puku i politici!) pa je prigoda reći da je objektivan samo Bog, a sve što bilo koji ljudski subjekt napiše ili uradi – može biti jedino subjektivno.

U pravu je Brešić kada veli da kritičar »kratko, jasno i precizno mora prikazati pročitano djelo te pritom izreći sud, čak i onda kada se od toga suzdržava«. To jest (ne i jedina!) valjana odredba kritike, a za Brešića vrijedi da taj sud izriče doista iznimno suzdržano, tako da je u ovoj knjizi riječ o kritičkim prikazima odlična, odgovorna, svjesna, ali i savjesna prikazivača; savjest je bitna za svakoga odgovorna kritika.

Baš savjest mi u ovome trenutku, bez obzira na moguću neugodnost, nalaže da na ovome mjestu kažem kako ni Brešićeva knjiga Kritike nije uspjela razlučiti neke temeljne pojmove o kritici; razložno gledano – nije to ni mogla.

Prije svega, mnoge su, ako ne i gotovo sve kritike u nas napisane a da se ne uvažavaju, moguće i ne poznaju, opća (osnovna!) književnokritička stajališta: estetičko, etičko, teorijsko, gnoseološko, jezičnostilsko, recepcijsko te osobno, a osobnih je pak stajališta petnaestak i više, možda bi primjerenija riječ bila »posebnih«: avangarde, tradicije, modernosti, izvornosti, kolorita, misaonosti, ideologije (prisjetimo se marksističke kritike!), emotivnosti, vjere… itd. Svaka je cjelovita (puna!) kritika dužna ocijeniti neko djelo sa svih općih književnokritičkih stajališta, a ne primjerice tek s estetskog.

Međutim, ni jedan uzorak ili teorijska postavka ne mogu učiniti valjanim ni kritika i ni kritiku, ako netko nema znanja i predodređenosti za taj posao. Pritom je, uz obrazovanost i upućenost – dojam iznimno važan; od dojma ipak sve i kreće, iako mu ne smijemo podleći, iako je impresionistička kritika prevladana! Sve ovo otvara bolno pitanje obrazovanja u Lijepoj našoj: ljudi završe fakultete, stručnjaci su za književnost ili novinarstvo, a nikada tijekom školovanja nisu napisali kritiku (ili što drugo!), što im je mogući posao, niti su ikada dobili o njoj valjanu povratnu obavijest! Znači, i kada se bave kritikom – amateri su s diplomom, kakav sam i sâm bio! (Već smo u 21. stoljeću, a još nemamo neki udžbenik/priručnik o stilistici, ne samo novinarskoj nego i književnoj, usprkos visokim dometima Zagrebačke stilističke škole, nema temeljnog teorijskog uvida… ni o kritici također!)

Sve ovo na stanovit način označava i Brešić kada piše o svojevremenoj polemici (Glumac, Mandić, Tenžera) o književnoj kritici u nas: »…kritika ne radi svoj posao jer je nema, a nema je jer nema pravih kritičara«. Brešić valjano uočava da je veća od svih opasnosti koje prijete kriticima i književnosti – »opasnost od nekritike«. A upravo nas je to napalo i poražava nas svakidanje! Bez obzira na to što ima knjiga na koje ne treba gubiti vrijeme; i one zaslužuju makar kratak prikaz, a i ocjenu, da se književni prostor pročisti…

Brešić navodi kako se Stanko Vraz jada da ga je neki tip napao na ulici »što je knjiga kňrena, a ime spisatelja imenovano«. Dok ovo pišem, upravo sam dobio pisamce poznate spisteljice za djecu koja me na pasja kola grdi (da sam protiv nje, a i ne poznajem je!) jer nisam bio baš oduševljen njezinim chick-litom (kokošjom književnosti) o kozicama-debeljucama, iako je ona za to »dobila nagradu«, k tome je još i kći dragoga mi prijatelja… Pobrkano je, dakle, temeljno načelo (ne samo) kritike: ona se ne piše ad hominem, nego ad rem! To vjerodostojno potvrđuje već prva rečenica Kritika Vinka Brešića: »Da se u instituciji zvanoj književna kritika od početaka do dana današnjega ništa bitno nije promijenilo, dakako, osim protagonista i žrtava…«. Kritika je doista najtrusnije naše književno područje, a o tome svjedoči i ova knjiga.

Vinko Brešić je pak čovjek na svome mjestu (sveučilišnoga profesora): dakle svojim smislom za vjerodostojan prikaz, za povijesnu zbilju, neobveznim osobnim pristupom (ich formom: »sreo sam Nedjeljka Fabrija«, »stiže do mene treća Manđaralova knjiga, i ova s posvetom zavičajnika…«) i sl. On vrlo sustavno, pregledno, opušteno i nadasve uvjerljivo prati i predočava suvremenu nam književnost, mahom dakle prikazujući (i druge) knjige koje o njoj skrbe.

Stijepo Mijović Kočan