Skromno, s kvalitetnim bljeskovima

Skromno, s kvalitetnim bljeskovima

Kad se rezimiraju rezultati dramske sezone splitskoga HNK, pozornijem analitičaru u oko upada činjenica koja bi se mogla ocijeniti katastrofalnom: u cijeloj sezoni Drama HNK na vlastitoj je velikoj sceni odigrala samo 33 izvedbe svojih dramskih produkcija. Čak i kad se njima doda još 51 izvedba izvedena na drugim, manjim, splitskim scenama (Scena 55, Časnički dom u Lori i Gradsko kazalište lutaka) pa i četrnaest na gostovanjima, još je broj izvedbi manji od sto, što je sigurno najlošiji rezultat toga kazališta posljednjih desetljeća. U prosjeku, Drama splitskog HNK predstavljala se publici na velikoj sceni tri puta mjesečno, što je bijedan rezultat.

Zabrinjava i činjenica da su od šest najavljenih i pretplatnicima obećanih dramskih premijera u sezoni odigrane samo četiri (od toga tek dvije na velikoj sceni), dok su dvije prebačene u sljedeću sezonu. Ni taj podatak vjerojatno neće zabrinuti one koji bi za takve rezultate trebali odgovarati, jer politiku koja o sudbini kazališta odlučuje zanima samo podobnost i poslušnost, ne i rezultati, a te su, za razliku od rezultata, više puta tijekom proteklih godina spremno potvrđene.

Kad sam prije osam godina analizirao rezultate tadašnje intendantice Mani Gotovac ocijenivši ih vrlo lošima jer je na velikoj sceni imala jedva 49 dramskih izvedbi (i još 69 na malim scenama), nisam ni slutio da će doći vrijeme u kojem će se pojaviti netko tko je kadar napraviti i manje od toga. A ove je sezone splitski HNK po broju dramskih izvedbi pao znatno ispod toga! Loši rezultati Mani Gotovac koštali su intendantske fotelje, što će se događati u Splitu nakon ovakve sezone?

Uopće, dojam je da je Drama u splitskom kazalištu bez prava glasa i da joj je jedina svrha da što manje smeta na sceni gdje se održavaju opere, baleti i razni prigodni programi koji nemaju veze s kazališnim repertoarom. Češće nego izvedbe splitske Drame na njihovoj smo sceni u prošloj sezoni gledali amaterske zborove, završne koncerti raznih plesnih studija, amaterske dramske skupine umjetničkih koledža, raznorazne obljetnice društava, narodne plesove, privatne zabave samo za odabrane prijatelje jakih splitskih tvrtki…

Paradoksalno, s nestajanjem Drame s matične scene njezini su umjetnički rezultati znatno bolji nego u prethodnim sezonama. HNK je imao jednu odličnu (Zločin i kazna), dvije sasvim pristojne (Metoda i Bog masakra) i jednu istina nedorečenu i poludovršenu, ali u ideji suvislu (Seviljski brijač) premijeru. Dva su inozemna gosta (Rene Maurin u Seviljskom brijaču i Aleksandar Ogarjov u Zločinu i kazni) donijeli dobrodošle estetske pomake, s nejednakim konačnim ishodom, dok su Nenni Delmestre (Bog masakra) i Želimir Mesarić (Metoda) dobro reagirali na događanja u suvremenoj inozemnoj drami i Splitu predstavili dva recentna uspjeha sa stranih scena u korektnim interpretacijama.

Izvrsno uprizorenje

Zločin i kazna svakako je najveći produkcijski doseg Splitske drame posljednjih sušnih godina. Aleksandar Ogarjov, poznati ruski redatelj koji je sve češći gost na našim scenama, adaptirajući roman odlučio se za metodu posvemašnje redukcije. Cijeli roman Ogarjov usredotočuje na trokut Raskoljnikov – Porfirije Petrovič – Sonja Marmeladova, sublimirajući Zločin i kaznu na jasnu dramaturšku liniju i potpuno ostavljajući po strani ostale motive, prije svega one vezane uz obitelj Marmeladov. Adaptacija je čista, svedena i podređena konačnom cilju, samoj produkciji, a tako reduciran tekst ostavlja znatno više mjesta kazališnim sredstvima, što Ogarjov vrlo vješto koristi. Na početku produkcije, odmah u uvodnoj sceni, stoji sam čin zločina, a rasprava o njegovim motivima koji će rezultirati pokajanjem tek slijedi.

Iako dramaturški reducirana, predstava je bogata vizualnim i auditivnim elementima, ona je pravi spektakl, ali efekti su u funkciji predstave, ne služe samo kako bi vizualno i auditivno zadivili. Taj bogati asocijativni niz u kazališnom jeziku Ogarjova, što je vrlo bitno, izvire iz semantike sama romana, nije mu imputiran. Za spektakularni vizualni identitet predstave zaslužni su prije svega scenografkinja i kostimografkinja Vera Martinova, dizajner svjetla Zoran Mihanović i videorad Ivice Mušana. Martinova scenu povremeno pretvara u morsku obalu mediteranskog ugođaja i boja prekrivenu pijeskom i projekcijom galebova u pozadini, da bi je odmah zatim zatvorila u mrak unutarnjega svijeta Raskoljnikova i Porfirija Petroviča, a u mrežu vizualnih asocijacija duboko se upleće auditivno podcrtavanje predstave.

Potencijalno statičnu strukturu dijaloških rasprava Ogarjov umjesto mizanscenom razbija pravom koreografijom (Albina Rahmatuljina i Lev Šapošnjikov), no pomak nije na štetu glumaca. Ogarjov je, kao odličan đak škole Anatolija Vasiljeva, usredotočen na glumca, brojčano skroman ansambl nije žrtvovan na oltaru nekakva vanjskog i nametnutog koncepta. Trpimir Jurkić, kao Porfirije Petrovič, od najpoznatijega sudskog istražitelja svjetske literature napravio je antologijsku ulogu, kojom donekle pokriva Miju Jurišića u ulozi Raskoljnikova. Mladi se glumac ipak zrelo nosio sa zahtjevnom ulogom. Andrea Mladinić kao Sonja Marmeladova imala je zahtjevnu zadaću jer je njezina uloga drastično reducirana, ali je ona uspjela vrlo suptilno realizirati kompleksni karakter.

Zločin i kazna scenski su dobitak koji kombinira mudrost, znanje, redateljsku viziju, glumačku kvalitetu i dojmljivu vizualnost, što se nije često događalo na splitskoj sceni u prethodnim sezonama.

Dva recentna djela i jedan klasik

O Bogu masakra i Seviljskom brijaču već sam pisao na stranicama Vijenca, sažimajući prošlu kalendarsku godinu, pa ću samo kratko podsjetiti na te predstave.

Nenni Delmestre, koja je postavila Boga masakra francuske spisateljice Yasmine Reza, zaslužuje priznanje za brzu reakciju, ona je ta koja sustavno na splitsku scenu dovodi kvalitetne nove komade. Nažalost, splitskoj izvedbi nedostaje suptilnosti u odnosima dva bračna para čija su se djeca sukobila na igralištu pa se alkoholizirana situacija, umjesto da otkriva pravu ljudsku narav pretvara u bezglavu slapstick-komediju. Osim Nives Ivanković, koja gazi po glumi, troje preostalih glumaca ostvarili su zanimljive kreacije, što bi se prije svega moglo reći za Snježanu Sinovčić Šiškov, koja svojom kreacijom dokazuje da nije glumica isključivo za komedije. Trpimir Jurkić i ovdje održava svoje iznimno visoke standarde i potvrđuje da je najkvalitetniji glumac kojega Split trenutno ima, a Elvis Bošnjak i ovaj je put vrlo siguran.

Bog masakra, primjedbama unatoč, ipak je predstava koja aktualizira stvarnost koju živimo i dovodi teatar u situaciju da se suočava s problemima suvremenoga svijeta, a slično bi se mogla ocijeniti i Metoda katalonskog dramatičara Jordija Garcelana u režiji Želimira Mesarića, koja ponire u zapravo morbidan svijet multinacionalnih korporacija i njihova sustava zapošljavanja. U tom su svijetu ljudi tek zamorci po čijoj se privatnosti kopa i koji nemaju prava na intimnost i privatni život. Ambicija, često bolesna, jedini je pokretač, a cijena ulaska na dobro plaćeno mjesto plaća se vrlo skupo: eliminiranjem ljudskosti. Mesarić je, u suradnji s vrlo dobrim splitskim glumcima (Bruna Bebić Tudor, Elvis Bošnjak, Ante Čedo Martinić i Nenad Srdelić), napravio zanimljivu i provokativnu predstavu, koja, baš kao i Bog masakra, publiku tjera da se zamisli nad onim što gleda i zabrine nad svijetom koji joj se nudi kao primjer uspješnosti.

Beaumarchaisov Seviljski brijač u režiji Renea Maurina ostao je na pola puta. Originalno zamišljen redateljski koncept koji komediju pomiče u parodiju, čak grotesku, da bi iz te perspektive govorio o suvremenosti, u izvedbi je djelovao ponešto kaotično, s različitim stilovima i neprimjerenim aktualizacijama. Predstava tako nudi dobre, duhovite trenutke, ali i banalne, posve neprilične, aluzije na suvremenost. Ni traga od nekadašnje revolucionarnosti komada, malo je ostalo i humora pa je upitno zašto se uopće ovako nedorečena predstava našla na sceni i komu bi se ona trebala obraćati.

Bez domaćih drama

U analizi repertoarno skromne sezone, ali s kvalitetnim bljeskovima, posve je upitno zašto nije bilo nijedne domaće drame, kojom bi se kazalište koje u imenu nosi naziv nacionalne kuće moralo baviti. Ono što je dobro jest da su se – u kazalištu čiji je glumački ansambl odlascima drastično smanjen – na sceni počeli pojavljivati mladi glumci sa splitske glumačke Akademije i da se od nekih od njih, Andreje Mladinić, recimo, u budućnosti može puno očekivati. Drugo je pitanje hoće li u ovakvoj repertoarnoj politici, s malim brojem naslova, oni uopće dobiti šansu nametnuti se.

O dva druga splitska kazališta, Gradskom kazalištu mladih i Gradskom kazalištu lutaka, nemam pravo kritički suditi jer sam s njima surađivao ili moje komade imaju na repertoaru. Zato ću tek napomenuti da je Gradsko kazalište mladih imalo tri dramske premijere, Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja, Ponašanje u prometu i Ovdje piše naslov drame o Anti. Kroz Brešanov klasik Vanča Kljaković propitivao je današnje stanje u Hrvatskoj, koje, pokazuje hrvatska svakodnevica, nije otišlo bitno dalje od kraja šezdesetih kad je drama nastala. Ponašanje u prometu Branka Ružića u režiji Marice Grgurinović zanimljiva je edukativna predstava za najmlađe, dok je Ivica Šimić postavio dramu Ivora Martinića Ovdje piše naslov drame o Anti. O posljednjoj ovosezonskoj premijeri po Martinićevoj drami sigurno će se još čuti, jer znači iskorak u repertoaru toga kazališta, ali i hrvatskih kazališta za mlade uopće, jer na relevantan i ozbiljan način progovara o posttraumatskom sindromu u djece.

Gradsko kazalište lutaka imalo je tri premijere i jednu obnovu, Dražen Ferenčina postavio je Balogovu Zlatnu zemlju, Povratak u životinjsko carstvo Zdenke Mišure realizirala je Dunja Adam, a pred zaključenje sezone praizvedeno je More iz ormara Jakše Fiamenga u režiji Ladislava Vindakijevića. Obnovljeno je i Krilićevo Jaje, a GKL se može pohvaliti s čak 307 izvedbi u sezoni. Ono što mi se ipak čini najvažnijim jest činjenica da je Mali Marulić, festival hrvatske drame za djecu i mlade kojemu je GKL organizator i pokretač, u svom drugom izdanju potvrdio interes za domaći dramski tekst za djecu i mlade, o kojem se dosad nije sustavno skrbilo. U sklopu festivala pokrenut je i natječaj za tu vrstu drame, a pristigli radovi (nagrađeni su Omer Rak: Sablasni šešir, Lada Martinac Kralj: Pupoljak i Ana Đokić Pongrašić: Opet na krivom putu) potvrđuju da bi drama za djecu i mlade u Hrvatskoj konačno mogla doživjeti nužno potrebnu revitalizaciju.

Gledano iz perspektive cjelokupne hrvatske kazališne sezone, koja se bez dvojbi može ocijeniti blijedom, splitski segment domaćega glumišta, zaboravimo li na trenutak bitno smanjen broj premijera i izvedbi u splitskom HNK, ipak je ponudio zanimljivu godinu.

Jasen Boko