Sezona na dva-tri razboja

Sezona na dva-tri razboja

Vjerujem da ćemo se svi složiti kako se od kazališta koja djeluju u sredinama koje se obično nazivaju manjima ili malima nekako prirodno očekivalo i očekuje nešto više nego od onih koja djeluju u takozvanim centrima iliti središtima – ma što pritom značile obje odrednice kojima se služimo (središte/centar vs. mala sredina/margina). Naime, za kazališta u manjim gradovima kao da ne vrijedi ono što vrijedi za nacionalne i ostale velike ustanove koje se, zar ne, imaju baviti isključivo proizvodnjom i distribucijom onih proizvoda koji se postvaruju na kazališnoj sceni, nego moraju – figurirajući u svojim gradovima kao ključne ili središnje kulturne firme – ispunjavati i svakojaka druga očekivanja. Ne samo očekivanja recipijenata (obično ih zovemo skupnim nazivom publika), nego i očekivanja svih onih stratega i taktičara-praktičara koji takva očekivanja zapravo moderiraju (obično ih kolokvijalno nazivamo političarima). Premda je zapravo riječ o očekivanjima koja/kakva nikad i nigdje nisu precizirana, još manje zapisana, ona se – kanda – podrazumijevaju sama po sebi. Jer je, tobože, samo po sebi jasno kako kazališta u malim sredinama moraju funkcionirati i kao nekakvi sveobuhvatni kulturni centri. Kulturološkim jezikom kazano, misija kazališta u malim sredinama kao da jest ili bi trebala biti kompleksnija (ili, možda, svestranija) od misije kojom se ima upravljati bilo koja velika kazališna kuća.

Mislim kako ljudi koji se kazališnim poslom bave u takozvanim provincijama, ne samo hrvatskim, najbolje znaju što zapravo znači takav nedefiniran teret nedefiniranih očekivanja nositi na vlastitim plećima, najčešće nejakim. Jasno da pojam provincije, ispisan u prethodnoj rečenici, ne mora biti, niti uvijek jest, isključivo zemljopisni, ali on objektivno postoji (i frustrira) u svim kontekstima (i kombinacijama) u kojima se pojavljuje.

Kompleksne kulturne zadaće

Ljudi koji se, posljednjih godina, iznimno hrabro nose s raznovidnim kulturnim sadržajima združenima u ukupnu djelatnost Istarskoga narodnog kazališta u Puli – kazališta koje je, prije desetak i više godina, domicilna gradska politika silom svakojakih (ne)prilika usvojila, nadijevajući mu pritom izlišnu atribuciju Gradsko kazalište Pula – sa svim se takvim kontekstualizacijama nose svakodnevno. Te su ih zato, čini se, naučili pobjeđivati.

Da je tomu tako, svjedoči i posljednja INK-ova sezona, tijekom koje je pulska kazališna ustanova – koja bi morala, a ne samo trebala funkcionirati kao regionalna u najdoslovnijem smislu! – svoju kompleksnu kulturnu misiju realizirala na nekoliko razina. Naime, tijekom kazališne 2008/09. INK je s uspjehom produciralo čak sedam dramskih predstava (pet u profesionalnoj produkciji, dvije u produkciji Dramskog studija); obnovilo je i stalno izvodilo – kod kuće i na gostovanjima – dvije iznimno uspjele plesne predstave iz vlastite produkcije, premijerno izvedene tijekom dviju prethodnih sezona; sustavno se bavilo temeljito osmišljenom i dobro uhodanom pedagoškom djelatnošću, koja se već godinama postvaruje u radu Dramskoga studija pri INK-u; organiziralo je tradicionalni MKFM, Međunarodni kazališni festival mladih, četrnaesti po redu; organiziralo je niz gostovanja, svakodnevno ispunjajući obje svoje scene različitim izvedbama: dramskim, glazbenim, plesnim...; najposlije, ne i najmanje važno: na iznimno je produktivan način obilježilo šezdesetu obljetnicu prve predstave profesionalnoga kazališnog ansambla, koja je pod krovom nekadašnje Politeame Ciscutti, današnjeg INK – Gradskog kazališta Pula odigrana 22. siječnja 1949. Tada je, naime, sve počelo...

Baveći se kazalištem na mnogo različitih načina, INK je za sobom ostavilo sezonu koja je – očito je – bila vrlo živahna. Da ta sezona još nije gotova, svjedoči i još jedna plesna predstava, osma ovosezonska produkcija INK-a, koja se, u času pisanja ovoga sažetka, još priprema (premijera je planirana za 15. srpnja).

Po čemu će kazališna sezona 2008/2009. ostati upamćena? Što u njoj valja zabilježiti i izdvojiti kao iznimno postignuće? Na koji bi način takva iznimna postignuća mogla, eventualno, biti ugrađena u sezone koje INK tek mora odraditi?

Naglašena zavičajnost

Sudeći, podjednako, i prema kritikama kojima su ovosezonske predstave bile popraćene (najsustavnije ih je vrednovala i ocjenjivala urednica kulturne rubrike pulskoga Glasa Istre Bojana Čustić-Juraga!), ali i općemu dojmu što ga je mogao steći svaki pozorniji gledatelj, najvažnija je strategija INK-ove recentne produkcije njezina naglašena zavičajnost. Naime, u svim su dramskim i plesnim produkcijama – ne samo ove sezone, ali ove nekako uočljivije – dominirale zavičajne snage: pulski i istarski pisci, dramaturzi, skladatelji, koreografi, scenografi... I, dakako, pulski i istarski glumci i plesači. Sjajni glumci i sjajni plesači. Rođeni i/ili odrasli u Puli i Istri, ti su dragocjeni performeri svoj kazališni afinitet razvijali u autentičnom okrilju INK-a, a prva svoja kazališna iskustva stjecali – najčešće – u onome Dramskom studiju koji s uspjehom djeluje još od sredine devedesetih. Potom su neki krenuli studirati glumu (u Zagreb, Osijek, Sarajevo, Mostar, Podgoricu...), neki dramaturgiju, neki plesnu umjetnost (i to čak u Amsterdam, kamo se uputila cijela plejada mladih Puljana, koji su se – poput Matije Ferlina, Andreje Gotovina, Ivana Blagajčevića – svi razvili u vrsne plesače) te svoje karijere razvijati u raznim smjerovima. Ali su uvijek nalazili i nalaze načina da sudjeluju u svim pulskim produkcijama, markirajući ih – svaku pojedinačno – silnom darovitošću i profesionalnom kompetencijom.

Uistinu je bizarno (a ne samo zanimljivo!) da INK danas zapošljava samo dvoje profesionalnih glumaca – dvije vrsne mlade glumice, obje Puljanke, nekadašnje početnice iz INK-ova Dramskog studija – ali je istovremeno i vrlo hrabro da u svakoj pulskoj predstavi barem polovicu ansambla čine zavičajni glumci, dramaturzi (poput izvanredne Dore Delbianco), skladatelji (poput glasovite Tamare Obrovac). Nema baš mnogo malih kazališta koja se mogu pohvaliti tako moćnim kadrovskim potencijalnom. Ili, preciznije, malih kazališta koja bi svoj imanentni kadrovski potencijal umjela koristiti i/ili menadžirati ovako vješto.

Pulski kazališni proizvod

Zapravo, kazališna je sezona 2008/2009. i započela »pravim pulskim kazališnim proizvodom«, kako je to, s punim pravom, zapisala najdosljednija INK-ova kroničarka Bojana Čustić-Juraga. Bila je to predstava znakovita naslova Furbaćona, nastala nadahnutim čakaviziranjem popularne Ruzzanteove Mušice – one blistave komedije što ju je venecijanski glumac i pisac Angelo Beolco smislio pa teatralizirao još 1529. Tijekom minulih 480 godina Mušica je mnogo puta aktualizirana i reciklirana u različitim kontekstima, ali se njezina jezična akulturacija u lindarski govor (obrada teksta Branko Lučić), ali i njezina kompletna istrijanizacija koju su temeljito odradili sami Puležani, na čelu s redateljem Jasminkom Balenovićem, uistinu dogodila – prvi put. Ne znam koliko je puta pulska Furbaćona odigrana tijekom sezone 2008/2009. (zacijelo premalo), ali ustvrđujem – s iskrenim žaljenjem – kako izvan Pule nije odigrana ni jedan jedini put. Tako barem (ne) proizlazi iz podataka što ih donosi INK-ova web-stranica. Predstava koja je mogla biti igrana u svakom istarskom mjestu i mjestašcu – onako kako su, šezdesetih godina, igrane predstave kazališta koje se nije samo zvalo Istarsko narodno, nego je to uistinu i bilo – ostala je nedovoljno iskorištena.

Čini se kako se isto dogodilo i predstavi Djevojačka večer, koju je slovenska redateljica Violeta Tomič postavila prema tekstu suvremenog engleskog komediografa Davea Simpsona. Bit i svrha vrckave (čitaj: nepretenciozne) pričice perolake (ergo konzumerističke) dramaturgije sadržana je u posve neslučajnu, ali i nadasve vještu klizanju po samim rubovima lascivnosti, kojim bi svoje gledatelje draškao točno onoliko koliko će biti nužno za pristojan komercijalni učinak. Dakako, uz uvjet da stvar bude izvedena na visokoj profesionalnoj razini, što se i dogodilo. Sva kazališta na ovome svijetu, uključujući i ona mala, na repertoar stavljaju i neku dobro skrojenu komedijicu toga tipa, ne bi li njome privukli i onu vrstu publike kojoj kazalište nije prvo na popisu omiljene zabave. Isto se dogodilo i u Puli, u kojoj je Djevojačka večer odigrana dovoljan broj puta. Ali joj se ipak dogodilo isto što i Furbaćoni – nije odigrana ni u jednom istarskom gradu. A mogla je.

Tablicu dijeljenja, iznimno nadahnut, k tomu i besprijekorno napisan tekst Ane Tonković Dolenčić, INK je izvelo kao svoju božićnu predstavu. Ponovno, mahom, s domaćim izvođačima i suradnicima te u ne osobito inventivnoj režiji gosta Ivana Lea Lema.

Uspješna sezona

Preostale dvije profesionalne dramske premijere izvedene su u ožujku. Najprije Tomizziana Damira Zlatara Freya, nedvojbeno najambiciozniji i najspektakularniji projekt sezone, kojemu je kao predložak poslužio posthumno objavljen roman Fulvija Tomizze Posjetiteljica. Dramaturginja Dora Delbianco i redatelj Frey prepakirali su Tomizzu u iznimno dobro konstruiranu, visoko estetiziranu, tehnološki besprijekorno dotjeranu postdramsku produkciju, čiji je predmet/temat upravo onaj košmarni preplet povijesnih, nacionalnih, ideoloških, političkih, jezičnih, kulturnih i svih drugih nedaća koje su, sredinom prošloga stoljeća, zadesile rubno iliti (po)granično istarsko područje, hrvatsko-slovensko-talijansko. U toj predstavi – kojoj je namjera da bude ekstatična, a ne narativna; lirska, a ne epska – takav je fatalistički i neizbježno patetični istarsko-slovensko-talijanski temat/košmar tek širok referencijalni okvir. U koji su autori predstave umetnuli prilično običan dramski motiv, nastojeći ga teatralizirati na prilično običan način. Naime, projekt Tomizziana zapravo se bavi teatralizacijom posljednjih trenutaka u životu jednoga čovjeka – mogao bi to biti i sam Pisac (Fulvio Tomizza) – koji bi onih posljednjih nekoliko časaka što ga dijele od konačnoga sna, dok čeka na svoga Anđela smrti, premetao sličice (teorijska bi dramaturgija rekla fragmente) iz vlastita života. Ipak, Tomizziani je nedostajalo nekoliko aduta koji bi je učinili pravim kazališnim spektaklom, onakvim kakav su zamišljali njezini autori.

Ali zato posljednjoj u nizu dramskih predstava, Neboderu Lane Šarić, nije nedostajalo uistinu ništa. Nego se u njoj sabralo sve što dobru predstavu čini dobrom: izvrstan tekst (nagrađen Držićevom nagradom 2008), precizni suradnici (scenografkinja Lara Badurina, skladatelj Marin Avir) te mladi i pametni glumci Vedran Živolić, Lana Gojak i Luka Juričić (svi Puljani rodom, školovanjem, prvim scenskim iskustvima stjecanim, mahom, u Dramskom studiju INK), kojima je superiorno sekundirala dragocjena Mirjana Sinožić, Istranka, dugogodišnja glumica Varaždinskoga kazališta. Sve u svemu, pulski je Neboder jednostavna, iskrena, hrabra, precizna i nujna, iznimno nujna predstava. Kombinacija za čistu peticu.

A i cijela se pulska kazališna sezona 2008/2009. pokazala dostatno raznovidnom i ambicioznom te se može i mora ocijeniti – uspješnom. Nakon što INK nanovo postane onim što je nekoć bio – naime, pravim regionalnim kazalištem, koje će predstave igrati na svim istarskim scenama – ta će se uspješnost neizostavno kvadrirati. Sama od sebe.

Jelena Lužina