Sezona melodrame

Sezona melodrame

Osobitost je riječkoga među ostalima hrvatskim nacionalnim kazalištima da ima dva dramska ansambla, hrvatski i talijanski, što mu omogućuje čak sedam dramskih premijera u sezoni. Dok je u prošloj sezoni tematska provodna repertoarna nit bila temeljena na suvremenome čitanju Shakespearea, u netom završenoj okosnica je postavljena na melodramu. Baveći se temeljnim emocionalnim problemima svakoga čovjeka, taj umjetnički žanr duguje trajnu popularnost ponajviše činjenici da pogađa ukus i horizont očekivanja raznih slojeva publike, i to tako reći u svim epohama povijesnoga trajanja, od antike do modernih vremena. Stoga se odluka za melodramu može ocijeniti punim repertoarnim pogotkom. Druga je pak stvar koliko se uspjela opravdati kvalitetom, kakvu riječki HNK u svim svojim izvedbenim segmentima već godinama, pa i desetljećima, njeguje i održava.

Dama s kamelijama

Sezonu je otvorila Hrvatska drama postavkom jednoga od najslavnijih djela žanra, a to je Dama s kamelijama Alexandrea Dumasa sina, u potpunu autorstvu Damira Zlatara Freya. Zanimljiv je Freyev otklon posljednjih godinu-dvije od ranije poetike žestoka fizičkog i neverbalnog teatra k dekadentnom ozračju melodramskih ugođaja. Damom s kamelijama Frey u smislu izvanjske znakovnosti slijedi izvanrednu koreodramsku kreaciju Lorkine Krvave svadbe koju je realizirao u Trstu sa slovenskim teatrom i potom u Rijeci. Dovoljno je spomenuti samo glavni simbol – ono što su u Krvavoj svadbi naranče koje se prelijevaju po pozornici, u Dami s kamelijama su, dakako, kamelije. Tijelo glavne junakinje (Tanja Smoje) prekriveno njima čini vrlo efektnu scensku sliku. Valja, međutim, reći da s Dumasom Frey ipak ni izdaleka nije ponovio uspjeh koji je polučio s Lorkom. Zašto?

Oba djela govore o fatalnoj ljubavnoj strasti koja vodi u smrt, dakle rade na najjačem arhetipu uopće – spoju erosa i thanatosa. No dok je u Lorke sve položeno u nekontrolirano, fatalno, do paroksizma i konačna prsnuća dovedeno bujanje vrele krvi bez trunčice sentimentalizma, u Dumasa je riječ o pomalo bolećivoj priči kojom se roman 19. stoljeća obilno koristio: ljubav lake žene i lakomislena mladića iz visokog društva koja zbog društvenih predrasuda i neizbježne sušice završava tragično: smrću junakinje. Dramaturginja Dora Delbianco vrlo je lijepo razložila i obrazložila poticajne silnice za predstavu, njezin mehanizam koji je određen istjecanjem pješčanoga sata i kretanjem u krugu koji se razbija Margueritinim osamljenim hodom u smrt. Osobito uvođenje zbora i baleta (=Društvo) uspostavlja spoj nespojivog u maniri postmodernog kazališta i time predstavi daje duktus teatarskoga aktualiteta. Angažiranje poznatoga riječkoga rokera Damira Urbana, koji je scenom prošetao konvencionalno kostimiran u Smrt, nije se pokazalo odveć sretnim. Tako, za razliku od vrlo žestoke Freyeve erotske duodrame Božanska glad prije nekoliko godina u Teatru &TD koju pokreću doslovce isti elementi, Dama s kamelijama ostaje na razini površinske kazališne priče o ljudskoj žudnji, samoći i sućuti, ispunjena preuzetnim gomilanjem scenskih začudnosti bez poniranja u mračne dubine erosa. Kao takva, jedno je od slabijih Freyevih ostvarenja, od njegovih pak riječkih predstava (uz Krvavu svadbu, tu su još Bettijev Zločin na kozjem otoku i opera Tosca) nedvojbeno je najslabija.

Crnac

Druga premijera Hrvatske drame na velikoj sceni predstavila je »roman u kazališnim skicama« Crnac Tatjane Gromača u dramaturškoj obradi Magdalene Lupi i režiji Tomia Janežiča. Iznimna pjesnikinja mlađe generacije, Tatjana Gromača u svome je kratkom romanu veoma senzibilizirano orisala problem Drugoga. Iako je problem marginalaca danas tematiziran u mnogim umjetničkim djelima, Gromača tu dodaje svoj posve osobit glas. Ona bježi od velikih riječi, patetičnih poklika, skrivajući se u posvemašnju jednostavnost i, gotovo bi se reklo, poniznost. Njezin diskurs kao da se temelji na onome Isusovu zahtjevu: kad govorite, govorite da ili ne, sve je ostalo lažno i suvišno.

Teatralizacija takve proze u kojoj nema razvijene radnje ni cjelovitih likova nije jednostavna zadaća, a sretna je okolnost da se nje prihvatio Tomi Janežič, kazališni umjetnik izrazito tankoćutna senzibiliteta čija poetika ustrajno radi na uprizorenju stanja lomnih sudbina i tihe ljudske nesreće. Kako napisa dramaturginja, riječ je o isprepletanju pripovjednog i predstavljačkog, pripovjedača i uloge, čitatelja i gledatelja, što se režijski iskazalo u epskom diskursu koji možebitnu monotoniju razbija umetanjem lirskoga i gorko-humornoga govora. To što u svemu tome ima svega osim dramskoga u klasičnome smislu samo dokazuje da je taj kazališni čin par excellence postdramski, i to u najboljem smislu tog pojma.

Glumački ansambl, u kojemu se kao prima inter pares ističe Jelena Lopatić u ulozi Nje, djevojčice kroz čiju se vizuru zapravo sve odvija, gdje svaki pojedini akter igra desetak uloga, iskazao se fantastičnom suigrom te ih valja redom navesti: Tanja Smoje, Bojan Navojec, Olivera Baljak, Zdenko Botić, Anastazija Balaž Lečić, Jasmin Mekić, Damir Orlić, Sabina Salamon i Biljana Torić.

Dva glazbenoscenska uratka

Činjenica da je Teatro Fenice, podignut 1914. kao zgrada u kojoj se sve do kraja Drugoga svjetskog rata njegovao ponajprije varijete, osnutkom Cinestara prestao biti kinodvoranom, omogućila je povratak njegovoj prvobitnoj ulozi. Hrvatska i Talijanska drama predstavile su se sa po jednim glazbenoscenskim uratkom: prva s treš-bajkom Ljepotica i zvijer, koju je po motivima klasične bajke iz 18. stoljeća i filmskog scenarija Jeana Cocteaua složila mlada riječka pjesnikinja i performerica Jelena J-Zlo Tondini, a režirao je Vito Taufer, druga pak glazbenom komedijom Agginugi un posto a tavola / Dodaj jedno mjesto za stolom autora Garinei & Giovannini, Iaia Fiastri i Armando Tavajoli u režiji Branka Žaka Valente. Riječ je o potpuno različitim predstavama koje spaja jedino naglašena uloga glazbene sastavnice.

Taufer je uz dramaturšku suradnju Magdalene Lupi poznatu i u raznim medijima više puta realiziranu bajku dekonstruirao i ostvario kao grotesknu sliku izopačena svijeta današnjice kojim vlada nezasitni kapital i profit oličen u likovima tajkuna, moćnika i bogataša bez pokrića. U takvu svijetu žrtve su podjednako Ljepotica (Anastazija Balaž Lečić) kao i Zvijer (Alen Liverić). Vodič radnje je DJ Jameka (Jasmin Mekić), izrazito modernističku scenu i kostime osmislili su Luka Umek i Sandra Dekanić uz presudnu ulogu velikoga majstora oblikovanja svjetla i projekcija Denija Šesnića, dok je skladatelj i oblikovatelj zvuka DJ Jamirko. Učinak je zabavna predstava za djecu i tinejdžere, s mahom dobrim glumačkim kreacijama (uz već spomenute ističu se Dražen Mikulić kao Odvjetnik i Damir Orlić kao Brat), a društvena oštrica ipak ostaje u drugom planu iza teatralnih efekata.

Glazbenoscensko djelo Dodaj jedno mjesto za stolom nastalo je šezdesetih godina prošloga stoljeća, kad je u Italiji pa i šire uživalo veliku popularnost. Premda je kao takvo prilično zastarjelo, njezino postavljanje na repertoar Talijanske drame ipak se pokazalo opravdanim. Nepreuzetna priča o drugom potopu koji sâm Bog obznani svećeniku maloga planinskog mjesta, sa stereotipnim zapletima među mještanima koji se svi, dakako, uglavnom vrte oko ljubavi i seksa, ispričana je duhovito i pitko, a razdragani glumačko-pjevački ansambl predvodio je Mario Lipovšek Battifiaca. Izostao je pompozno najavljen nastup Vlatke Pokos. U općoj poplavi estradizacije kazališta neki su možda zbog tog zažalili, ali su kazališni poznavatelji s izvrsnom kreacijom prvakinje Elvije Nacinovich došli na svoje. Uza sve dvojbe trebaju li takva djela repertoaru nacionalnoga kazališta, može se zaključiti da su, gledajući iz kuta prosječne teatarske publike, uz uvjet kvalitetne izvedbe dobrodošla.

Questa sera si recita a soggetto /

Večeras improviziramo

Nedvojbeno najvažniji događaj sezone u Talijanskoj drami postavljanje je glasovita Pirandellova teksta Večeras improviziramo. Paolo Magelli ostvario je svoju prvu režiju uopće s tim ansamblom, a drugu u riječkome HNK (prva je bila Horváthov komad Kazimir i Karolina u Hrvatskoj drami ujesen 2006). Uza samu predstavu veže se nekoliko neobičnosti. Magelli je u svojoj karijeri više puta režirao Pirandella, ali sve donedavno ne i na talijanskom. Svoj kontroverzan odnos prema velikom Sicilijancu očitovao je priznanjem da ga je u mladosti obožavao, u zrelim godinama bio prema njemu alergičan, a sad mu se opet vraća shvativši da u njegovoj dramaturgiji počivaju sami korijeni modernoga kazališta. Magelli je u suradnji sa svojom stalnom dramaturginjom Željkom Udovičić kultno majstorovo djelo postavio bez većih autorskih intervencija, ali je zato u scenskoj slici ponudio bitne novosti. Scenografija Dalibora Laginje i kostimi Lea Kulaša načinjeni su od papira, naglasivši time i tvarno i simbolično artificijelnost Pirandellova izmaštana svijeta između teatra i zbilje. Važnu ulogu ima i sjajna glazba Aleksandra Balinescua, uz koju glumci također pjevaju arije iz Verdijeva Trubadura (zahvaljujući glazbenoj pedagogiji primadone Mirelle Toić). U brojnoj glumačkoj ekipi istaknuli su se Mirko Soldano kao doktor Hinkfuss-redatelj, Elvia Nacinovich kao gospođa Ignazia, Rosana Bubola kao Dorina i Elena Brumini kao Totina.

Predstava je nedvojbeno označila dobar povratak u riječko kazalište Pirandella, koji je svojedobno i u Talijanskoj i u Hrvatskoj drami mnogo igran. Valja se nadati da to nije i posljednji susret Paola Magellija i riječke Talije.

Differenti opinoni / Različita mišljenja

Posljednja premijera Talijanske drame priklonila se drami suvremenoga engleskog autora Davida Harea Amy’s View (u talijanskome prijevodu taj je osobni pogled jedne od dramatis personae – s razlogom ili ne – pretvoren u mnoštvenost mišljenja). Riječ je o vješto sastavljenoj konverzacijskoj obiteljsko-društvenoj drami (well made play), u kojoj glede atmosfere pisac pomalo koketira s Čehovom, a glede sukoba majke i kćeri s Williamsom, ali bez njihove dubine i snage. Redateljica Neva Rošić, koja je proteklih godina nekoliko puta radila s ansamblom Talijanske drame, pristupila je uprizorenju iz pozicije vjerna i pomna sukreativnog iščitavanja značenja upisanih u samu tekstu. Posvetila se minucioznom radu s glumcima i tu je polučila uspjeh, jer je ansambl funkcionirao kao dobro ugođen instrument. Iz solidne prosječnosti uzdigle su se Elvia Nacinovich u ulozi majke glumice Judi i Elena Brumini u ulozi njezine mlade kćeri Amy. Njihov dugi dijaloški agon u trećem činu nedvojbeno je vrhunac predstave. Potresan u svoj svojoj dramatičnosti nepremostivih razlika u odnosu majka – kći, premda u korijenu zapravo karakterološki i situacijski stereotip, taj je prizor istinski zaživio u neponovljivoj konkretnosti psihofizičkih osobina dviju glumica. Dok je Elvia Nacinovich već godinama čvrsta stožerna figura ansambla, mlada Elena Brumini višestrukim se darom (izvrsna je komičarka, dobra karakterna glumica, sjajno pleše i pjeva) u protekloj sezoni nametnula kao najbolja akvizicija Talijanske drame u posljednjemu desetljeću.

Natuknica o dvama kontrarnim izvedbama

Dogodilo se da su u kratkome vremenskom razmaku na proljeće 2009. u Rijeci premijerno izvedene dvije predstave prema dramama Tennesseeja Williamsa – najprije 9. ožujka Menažerija u izvedbi HKD teatra, a potom 23. travnja Tramvaj zvan žudnja u izvedbi Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca. Prvu je režirao Dino Mustapić uz dramaturšku suradnju Željke Udovičić, a drugu Anica Tomić u koautorstvu s dramaturginjom Jelenom Kovačić.

Williams je danas nedvojbeno vrhunski autor dramske klasike 20. stoljeća, što se zacijelo ima pripisati povratku kazališta intimnoj priči pojedinca i njegove egzistencije unutar mikroćelija društva, među kojima je još nezaobilazna obitelj. Premda već dugo u krizi, neki smatraju i u raspadu, obitelj se ipak još prepoznaje kao mjesto gdje se nekako sabire i suvremena čovjekova sudbina. Poradi raspoloživa prostora, ovdje je o rečenim kazališnim događajima moguće dati tek sumarnu natuknicu u nekoliko teza.

Dino Mustapić etablirani je uglednik kazališnoga mainstreama u ex-jugoprostoru (ma što to značilo). I u režiji riječkoga Williamsa pokazao je kako se radi na klasično-moderan način: pomaknuta realističko-psihološka gluma smjesti se u izrazito suvremen scenski okoliš. S glumcima surađuje jednako na razini pedagogije koliko i umjetnosti. Glumci su jake osobnosti u dramskoj interakciji. Dramaturg mu je suradnik. Rezultat je gotovo uvijek vrlo solidna, gdjekad izvrsna, no nikad velika kazališna predstava.

Anica Tomić predstavnica je mlade generacije hrvatskih kazalištaraca, koja teatar misli bitno iz post-dramske pozicije. U režiji Menažerije to je pokazala temeljitom dekonstrukcijom ishodišnoga teksta, i to tako da stvara potpuno novu scensku strukturu prema motivima Williamsove drame. S glumcima surađuje po načelu kreativnoga koautorstva. Glumac je akter, a ne simulakrum lika, nema samostalnosti nego funkcionira u jedinstvenosti množine (ovdje četiri glumca – Edita Karađole, Andrea Blagojević, Damir Orlić i Dražen Mikulić – tvore nerazlučiv četverogram). Dramaturg je u potpunome smislu koautor. Rezultat je vrlo uzbudljiv, na esenciju emocionalnoga stanja i mitske arhetipike sveden izvedbeni čin.

Tako se u Rijeci, pri kraju protekle sezone, zbio znakovit sraz dviju ideja kazališta koje su pošle od istog autora, a završile u posve različitim ishodima. A to, uz mnoštvo drugoga ovdje nespomenuta, svjedoči bogatu razvedenost i pluralnu opredijeljenost izvedbeno-scenskoga života u gradu na Rječini.

Darko Gašparović