Razočaranje

Razočaranje

Mnoge sam ljude zauvijek otpisao, zaboravio ili izbrisao iz memorije, a da se u njih nisam razočarao, jer to bi značilo da sam očekivao nešto veliko i dobro od njih, ali kako nisam, onda je razočaranje izostalo. Pa ipak, postoje iznimke, jedna je i moj nekoć blizak prijatelj dr. Ilić; vjerujem da su i čitatelji, u ova dva posljednja poglavlja, stekli o njemu neko svoje mišljenje, premda se nisam trudio da bilo što literarno okitim, nego sam ostao u okviru onoga što sam o tome čudnom svatu davno ponešto zabilježio ili se s lakoćom prisjetio. Istinabog, unio sam ga u roman Kristalne rešetke, sjenčajući ga onakvim kakav je bio, iako to rijetko činim, jer likove iz stvarnosti mijenjam i talim ih na svoj način, svjestan da se do zlata dolazi teškim alkemičarskim postupcima i finim alatkama, pogotovu kad znamo da je literatura »obnavljanje života, a ne život sam«. U epilogu romana odvojio sam ga od stvarne osobe i dao mu nadnaravno značenje, pretvarajući ga u teozofa i mistika, a sada ću onako kako smo se doista rastali.

Wilhelm Reich, psihijatar i pisac

Možda samo tri tjedna prije nego što sam napustio Beograd, negdje krajem studenog 1991. godine, otišao sam oprostiti se od negdašnjeg prijatelja dr. Ilića kojega prije toga nisam vidio najmanje dvadesetak godina, ali sam, svjestan da odlazim s kartom u jednom smjeru, poželio upravo njemu uručiti to svoje zbogom, valjda kao dijelu vlastite prošlosti, premda nisam znao hoću li zateći drugu osobu u onome nekad simpatično ćaknutom momku, koji je mogao biti ovo ili ono, ali banalan i konvencionalan zasigurno nije bio. Kada sam se telefonom najavio i predstavio, začuo se glas najmlađe sestre Gorice, a zatim dug tajac, tako dug da sam pomislio kako se više neće oglasiti, a onda je hladno i suzdržano upitala:

»Što će to biti? Hoće li u komšiluku crknuti nečija mačka?«

»Potreban mi je psihijatar«, rekao sam šaleći se da malko olabavim zategnutu strunu.

»On više ne radi«, rekla je Gorica ozbiljno i odmah dodala opuštenije, valjda shvativši da sam se našalio, »ali prima prijatelje, makar bili iz prošlih života«, rekla je.

Brzo sam se i vješto raspitao o svima, »kako Milankin artritis«, »je li Ksenija završila prevod Stendhala«, bilo je još pokoje intimno pitanje tek da se osiguram i ne uvalim u kakvu neugodu, pa pošto su svi bili na broju i svatko zdrav, ugovorio sam posjet. Kada sam došao i pozvonio, znao sam da će me zakratko ostaviti pred vratima, to je bila njihova stara taktika primanja gostiju; i sâm sam toliko puta sudjelovao u tim njihovim djetinjarijama. Donio sam veliki buket cvijeća, tri boje za tri sestre, tako ga je aranžirala mlada cvjećarica nakon što sam joj nabrzaka ispričao komu je buket namijenjen. Vrata je otvorila Gorica; to je oduvijek radila. Ugledati njezino ozbiljno i neljubazno lice za svakoga je bilo obeshrabrujuće osim za mene; bio sam flit za te njezine štosove. Nije mi pružila ruku, samo me odmjerila, a ja sam joj odmah uvalio cvijeće u ruke i zaposlio je oko velikog buketa tako da ga je morala obgrliti.

»Ostario si, oćelavio i udebljao se«, rekla je.

»I ti si nabacila koju kilu«, rekao sam hodajući iza nje prema doktorovoj sobi.

»Hm, koju kilu«, rekla je.

»Jedno tridesetak kila«, rekao sam, ali to nju nije pogađalo.

Otežala i krupna teško je hodala gegajući se na debelim stupastim nogama, stružući papučama po parketu, jer u predsoblju nije bilo tepiha ili bilo kakve prostirke, nije ga bilo ni prije dvadesetak godina, a i ostale stvari bijahu svaka na istom mjestu, od ogledala, čiviluka, obješenih kaputa, do poredanih cipela, kaljača i pantofli na podu. Iz Milankine sobe dopirala je glazba. Vrata su bila odškrinuta, pa sam je vidio za klavirom, imala je potpuno sijedu kosu svezanu u punđu.

»Hoću li vidjeti tvoje sestre?« upitao sam Goricu.

»Zauzete su«, rekla je. »Milanka sada sve više komponira na stihove Vojislava Ilića Mlađeg. Ksenija vrši korekturu prevoda Stendhalovih djela.«

»Nakon dvadeset i više godina rada«, rekao sam s lažnim suosjećajem za toliki trud; zapravo je to bilo moje prikriveno zločesto podbadanje zbog njezina uzaludnog posla koji nikada neće završiti.

Gorica je zastala pred vratima radnog kabineta, kako smo nekad zvali doktorovu sobu, ali prije nego što je pokucala, obratila mi se tihim glasom, nekako likujući, kao da sam ja krivac za frustracije i nevolje građanskoga beogradskog staleža.

»Došlo je i naših pet minuta«, rekla je.

»Kako to misliš?«

»Sada možemo bez bojazni slaviti svoju krsnu slavu i javno reći da smo Srbi.«

»To ste uvijek mogli«, rekao sam.

»Da, s rizikom. Zaboravljaš da je na vlasti bio srbožder i vampir«, rekla je i kucnula na vrata, potom ih je otvorila, pustila me da uđem i ponovno ih zatvorila.

Moj nekadašnji prijatelj dr. Ilić stajao je kod prozora, bio mi je leđima okrenut. Na sebi je imao grubi Sirogojno – džemper s velikom kragnom uz vrat, a na rukama sive vunene rukavice domaće radinosti. Kosu otraga, zapravo to što je ostalo, jer je počeo ćelaviti još za vrijeme studija, svezao je gumicom i napravio konjski repić. Bio je malko pogrbljen u leđima.

»Nećeš pozdraviti starog prijatelja?« rekao sam.

Tek tada se okrenuo, ali nije napravio korak prema meni, pa sam odmah shvatio da se nećemo zagrliti, te da se nešto bitno promijenilo; je li to vrijeme pomrsilo konce nekoć bliskih prijatelja ili su nas nove društvene i političke okolnosti toliko udaljile i konačno stavile na različita mjesta, pa bi svaka srdačnost bila izlišna i lažna. Rukavice nije skidao, što je značilo da se nećemo ni rukovati. Ako bi me upitao, on ili bilo tko drugi, zašto se nismo viđali tako dugo, ne bih umio odgovoriti. Jesu li tomu razlog moja sve češća izbivanja iz Beograda, u nekim razdobljima i podulja, čak i po godinu-dvije, nova prijateljstva, rad na filmu – to doista ne znam, ali mislim da za potpuna i prava prijateljstva takvi razlozi nisu opravdani, nešto se drugo uplelo u naš odnos, a možda i nije bilo ničega što bi utjecalo da se otuđimo, nego tako mora; stvari jednostavno imaju svoj rok uporabe. Pa ipak, preda mnom je sada bila neka druga osoba, jer u fizičkom smislu takvoga dr. Ilića prvi put sam vidio. Njegovo je lice bilo mršavo, obrazi upali, oči su se povukle u svoje duplje, nekako su se udaljile od ovoga svijeta. Imao je mnogo bora na čelu i oko očiju, te prosijedu jarac-bradicu spojenu s tankim brčićima.

»Eto te kao Ho Ši Min«, rekao sam.

»Čuo si da nikoga ne primam?«

»Da, rekla mi je Gorica.«

»Je li te hladno dočekala?« upitao je.

»Sve što je mrtvo – hladno je«, rekao sam.

»Bome je tako. Prijateljstva umiru kao i sve drugo«, rekao je i krenuo prema meni, ali ne da bismo se poljubili i zagrlili, nego je došao do vrata i otvorio ih, kao da me želi ispratiti, premda je samo blago i nešto srdačnije rekao da prijeđemo u djevojačku sobicu, sada tamo provodi najviše vremena, »sada je to moj kutak za osamu«.

Sve stvari u kući, sve one i najmanje drangulije na policama u njegovu kabinetu, bile su na istom mjestu, jedino je djevojačka sobica pretvorena u slikarski atelje. Kod uskog prozora bio je štafelaj, pokraj njega sandučić s bojama i paletom, bočice terpentina i medija, kistovi u tegli te posvuda razbacani buketi suhog i svježeg cvijeća. Na zidovima su visjele slike, samo neke uokvirene, na svakoj je bila koloritno jako naglašena mrtva priroda s motivom cvijeća. Na podu, uza zidove, bjehu naslonjene blindrame, preparirana platna spremna za slikanje, ali i ona nedovršena, odložena da se prosuše. Ovlašno sam pogledao njegove slike, bez onog udubljivanja u detalje i poteze kista; bile su to amaterske mazarije za staklorezačke radnje.

»Ode ti u slikare«, rekao sam.

»Slikarstvo je blisko psihijatriji, pa bilo da služi za testove ili kao terapija«, rekao je. »Više nemam svoje mjesto u bolnici, ali imam svoj atelje.«

»Tako je to u životu, izgubiš jedno, dođe drugo.«

»Kao s prijateljstvom.«

»Slikaš samo cvijeće?«

»Samo cvijeće. I to ono koje mi pozira«, rekao je i skinuo s desne ruke grubo pletenu rukavicu, pritisnuo kažiprstom tipku na kasetofonu i pustio neku tihu duhovnu glazbu, tada je stavio ruku na moj vrat, malko me privukao, »prošlo je mnogo vremena«, rekao je i brzo navukao rukavicu objašnjavajući da su mu stalno ledene ruke zbog slabe cirkulacije, te da spava s vunenim rukavicama i vunenim čarapama, onim seljačkim, kupljenim na Bajlonijevoj pijaci. »Osjeća li se glazba na mojim slikama?« upitao me.

»Glazba?«

»Ne slikam bez glazbe, ali ona je vidljiva samo duhovnom oku«, rekao je i sjeo na stolac ispred štafelaja, a meni je ponudio kožnati tabure pokraj peći na struju pravljenoj od keramike kao imitacija starih kaljevih peći. »Vidio si samo Goricu? One dvije nisi?« upitao je.

»Ne, nisam.«

Munch - KRIK

»I bolje da nisi. To je sve rastočeno i gnjilo, jad i bijeda života.«

»Imaju svoje svjetove, sretnije su od nas«, rekao sam.

»Samo su budale sretne«, rekao je. »Prođe im cio život, a ništa ne pronađoše.«

»Što bi trebale pronaći? Rudu? Zlato? Smisao života? Možda Boga?

»Boga pronalazi samo onaj tko je bogat, tko nešto ima. To je velika tema, a mi nismo pozvani raspravljati o njoj. Niti je Bog voljan slušati naše brbljarije.«

»Govoriš o njemu kao da se viđate svakog dana.«

»Oni koji ne shvaćaju Božju prisutnost, misle da Bog ne postoji.«

Obojica smo nakratko zašutjeli. Sjedeći na tabureu, pridigao sam koljeno i obujmio ga šakama kako bih barem malo relaksirao kralježnicu. Pomišljao sam gurnuti tabure i nasloniti se na zid, ali tamo su posvuda bile slike i obješeni veliki krupni cvjetovi suncokreta. Doktor se najednom zagledao i podulje zurio u moje isprepletene prste kojima sam obujmio koljeno shvaćajući da sjedim neudobno, ali nije suosjećao, niti je želio moj položaj učiniti ugodnijim. Možda je bilo pametnije da sam odmah rekao zašto sam došao, premda nije bilo posve lako objasniti taj hir, tu potrebu i meni samom nejasnu da se uopće opraštam od bilo koga, a ponajmanje od starog prijatelja kojega nisam tako dugo vidio, o kojemu nisam ništa znao. On nije pitao, »kojim dobrom«, »je li neko zlo vrijeme kad si potražio starog prijatelja«, pa sam taman htio reći zbog čega sam tako naprečac banuo, ali on me preduhitrio, tužno me pogledao i rekao:

»Ne znam jesi li čuo da su me govnjivim motkama otjerali s klinike na kojoj sam proveo više od dvadeset pet godina?«

»Ne, nisam čuo. Sve što znam to je da nikoga ne primaš.«

»Najurili su me kao pseto«, rekao je. »Proglasili me ludim.«

»Nekad si govorio da je svatko od nas istovremeno zdrav i lud«, rekao sam.

»I danas to mislim i držim se Čehovljeva doktora Andreja Jefimiča, koji je govorio da ljudima ne treba smetati da lude. I dalje ostajem pri onome da je pacijent kao i svi ostali, osim što snažno iskazuje svoje emocije. Ali ako te društvo proglašava ludim, to je nasilje. Znaš li zašto je KGB strpao u ludnicu velikoga ruskog pjesnika i prevoditelja Lozinskog? Jer je tvrdio da je u Sibiru hladno. To se zovu dijagnostičke etikete«, rekao je.

»Oduvijek su te smatrali ćaknutim, pa ti nije smetalo«, rekao sam.

»Ćaknut znači jedinstven«, rekao je. »To je samodijagnoza, a komunisti su me otpilili kao bolesnog. Tvoj prijatelj dr. Jaša Smodlaka tvrdio je da sam duboko zaronio u podsvijest svojih pacijenata, ali nisam otuda isplivao.«

»I kad se prelila ta čaša?« upitao sam.

»Nakon mog nastupa na simpoziju u Beču«, rekao je. »Izlaganje je bilo šokantno, jer sam uspješno obrazlagao da se shizofrenija ne može liječiti u shizofrenim društvima, pogotovu što i psihijatri pate od istih boljki kao i njihovi pacijenti. Politički sustav crpi iz shizofrenije, pa zašto bi se ta bolest liječila, zašto bi se sjekla grana na kojoj sjede majmuni. Psihoterapeuti usvajaju modele ponašanja svoje kulture i postaju nesposobni kao dijagnostici. U shizofrenim društvima ludilo je vrsta egzila, a luđak je osoba s nepravilnim mišljenjem. U svom bečkom referatu istaknuo sam da je shizofrenom društvu potrebna velika doza morfija, jer ono umire u bolima što ih je samo sijalo. I što se dogodilo? Na povratku iz Beča navukli su mi luđačku košulju, a u stvari su me oslobodili. Sada uživam i promatram iz svoje ćelije kako se rastaču shizoidne strukture. Mene su izolirali izolirani, to je princip logora. A sada i oni padaju. Znaš li ti zašto je uopće pala zahrđala željezna zavjesa?«

»Zahrđala je. Singer kaže da imperiji propadaju, jer su stari.«

»To je površno«, rekao je. »Sve te priče da se sustav urušio sam od sebe, ne stoje. Ili one da je to Papa sredio, a on jadan ne može izaći na kraj s vlastitim nasljeđem. Ja sam još na studiju medicine definirao komunizam kao sifilis. Raspadaš se, a živiš. Ali nije lako živjeti s traumama. Komunizam su uništile traume«, rekao je i zagledao se u mene kao da me tek sada primjećuje.

Naglo je zašutio, nekamo je odjezdio, spustio je pogled na svoje ruke, skinuo je rukavicu i iz tube iscijedio crvenu boju na paletu, a onda je izbliza i kratko zurio u tu grudicu kao da dvoji je li to doista crvena boja i je li baš nju htio istisnuti iz tube. Promatrajući ga u čahuri vlastita svijeta, sve više me obuzimala tjeskoba jesam li i ja isto takva larvica u nekoj drugoj čahuri, na drugom kraju grada ili svijeta, svejedno? I tko će mene otpustiti iz moje »duševne bolnice«, kako je dr. Ilić nekada nazivao najsigurnije utočište na ovome svijetu, »valja nam nekako doteturati do sigurne i vječne kuće«, pisao je. Čak i da smo bili bliski, više nije imalo nikakve svrhe objašnjavati mu razloge mojega posjeta, a još manje uvlačiti ga u priču o tome zašto napuštam Beograd. I ta potreba da se opraštam s nekim, pokazala se besmislenom; bliski su prijatelji znali za moju odluku, njih je bilo malo i svi su me podržali, dakako uz žaljenje i iskrene riječi da ću im nedostajati. Pa ipak mi je, negdje u podsvijesti, o kojoj je doktor tako rado ćaskao i nazivao je »našim unutrašnjim skloništem«, kuckala pomisao da bi moj nekadašnji prijatelj mogao biti poklonik novoga srpskog vožda Miloševića, psihopata privlačnog duševnim bolesnicima, te sam odustao spominjati selidbu, ali sam htio provjeriti tu svoju slutnju i što bezbolnije udjenuti mamac na koji ću ga navući. Započeo sam poizdalje i rekao da se u medijima i gotovo svim institucijama u ovom gradu sve više potiču ratne fantazije i ratne strasti, nitko se ne protivi ratu i svatko želi što prije poharati hrvatske gradove, a barbari ruše katoličke katedrale, uništavaju kulturnu baštinu, razaraju Dubrovnik, Vukovar i druge gradove, gađaju staru jezgru Zagreba. I dok sam redao zlodjela srpske komunističke vojske pod firmom JNA, spregu s dobrovoljačkim šljamom, moj je prijatelj bivao sve nervozniji, pa je kistom nekontrolirano brčkao terpentin u tegli, a potom ju je umočio u onaj iscjedak boje na paleti i tu je ostavio okrenuvši se prema meni tako da su nam se koljena gotovo dodirivala.

»Krivi su samo Srbi, ostali su nevinašca«, rekao je i ustao, ali je brže-bolje sjeo, kao da se uplašio da ću taj njegov pokret shvatiti kao kraj posjeta, premda je ljutnja bila vidljiva na njegovu licu, donja je usna podrhtavala, počeo je ubrzano disati i sav zajapuren puhati, pa sam nekako ublažio svoje riječi i složio se s njim da i ostali neće biti nevinašca i da je srž svakog rata odmazda. Ponovno je navukao rukavicu na šaku, dugo je pakirao prste, tako dugo i na način kako to rade neurotici. Njegovo duševno lice bilo je i za mene posve novo i drukčije; u nekoliko navrata činilo mi se da toga čovjeka uopće ne poznajem. Lakše bi mi bilo i brže bih okončao posjet da je bio pravi luđak poput onog Čehovljeva poštara iz Paviljona br. 6 koji je tvrdio da je predložen za odlikovanje ordenom Stanislava, ali iz te neurotične priče mojega prijatelja često su frcale i potpuno suvisle rečenice, katkad lucidne, a njegove teze o »shizoidnim društvima« i sam bih potpisao. Sada me svaki čas pogledavao s pritajenom znatiželjom, nešto mi je kanio reći, ali to je odgađao uz vidljivu zbunjenost. Pridigao se i stavio novu kasetu s muzikom, »ovo je a little night music«, rekao je i sjeo, a potom je minutu-dvije slušao glazbu držeći podignutu ruku između nas, kako bi me upozorio da šutim. Iz toga glazbenog drijemeža naglo se probudio i rekao:

»Čitam tvoje deprimirajuće tekstove u komunističkom Vremenu. A vidim da pišeš i za ustaško glasilo Danas. Kako možeš trabunjati da nas čeka pakao, a mi smo u paklu punih četrdeset pet godina. Ukazala ti se prilika da staneš na pravu stranu, a ti se vraćaš unatrag.«

»Zašto misliš da se vraćam unatrag?« upitao sam tek tako, bez ikakve volje da s njim raspravljam o politici, a ono čega sam se pribojavao već je bilo očito čim je izustio da me čita u »komunističkom Vremenu« i »ustaškom Danasu«; to je bio test koji je nekadašnjeg prijatelja razotkrio kao banalnog tipa, što mi je palo teže i mučnije nego da je doista bio lud, pa ako bih razmišljao u njegovu stilu, barem onom otprije dvadesetak godina, uvijek bih između luđaka i banalnog tipa izabrao luđaka. Sjećam se njegova teksta Uspon banalnog čovjeka, davno objavljenog u Studentu, u kojemu je suptilno raščlanio kako se banalni tip uspinje ljestvicama vlasti rabeći opća mjesta i lijepeći etikete; taj je tekst u listu Komunist, u rubrici pregled tiska, označen kao jednostran.

Kanio sam ostati još samo toliko da čujem ono što sam očekivao, pohvalu banalnom tipu koji se uspinjao ljestvicama vlasti kao novi srpski vožd. I doista, moj prijatelj nije me iznevjerio, naglo je poskočio i počeo sudarati svoje stegnute šake u rukavicama, kao kad se boksač u ringu, prije gonga, zagrijava i priprema za meč. Zar smo nas dvojica u tom času bili u ringu? Slatko sam se u sebi nasmijao starim boksačima i meču koji ne donosi slavu, čak ni pobjedu, ali doktor je počeo udarati bijesno i sve ljuće, a ja sam svoj ručnik već bacio u ring i vrebao zgodnu priliku da što prije pobjegnem. Dr. Ilić gubio je živce, gubio je mjeru, podizao je glas neprestance tukući šakom o šaku, to ga je odavalo kao psihotika. Bilo mi ga je žao kao luđaka, ako je to bio, ali prema banalnom tipu koji se pomaljao iz te zanimljive osobe i njegova nauka i obrazovanja, koji se pridružio rulji obožavatelja mesije, kako je u svojoj bijesnoj tiradi nazivao Miloševića, osjećao sam prezir i duboko gađenje, ali to ću u svojoj bilježnici ublažiti i nazvati samo razočaranjem; postoji neki obzir prema onima koje smo svojedobno voljeli.

Tako smo se rastali, bez pozdrava; zapravo sam pobjegao. Sada mi se čini da mi je taj posjet koristio da što lakše prebrodim sve one proturječnosti i nevolje koje bjegunca uvijek prate. Kako sam dobro poznavao svaki kutak te zgrade, pobjegao sam iz djevojačke sobe, u kojoj sam toliko puta spavao, i kroz stražnja vrata izašao u dvorište. Osvrnuo sam se i ugledao na uskom prozoru sobice mojega dr. Ilića kako bijesno dovikuje za mnom:

»Zagazio si u nirvanu!«

I dok sam hitao prema ulici, morao sam zaobići kontejnere i gomilu starudije, u meni je odzvanjala ta kletva koja ga je zapravo spasila od moje grube procjene da je iz one fine otkačenosti prešao u banalno, kao obožavatelj banalnog vožda, jer samo je on mogao takvu rečenicu otposlati mi kroz prozorčić i na taj način oprostiti se od prijatelja. Izašao sam na ulicu brzo hodajući pločnikom pokraj njegove zgrade; iza zatvorenih prozora, kao iz daljine, iz nekog davnog vremena, dopiralo je lagano muziciranje na klaviru. Drvored u ulici bio je potkresan; kasna jesen u Beogradu uvijek je bila hladna i siva. Stigao sam pješice do Kluba novinara, gdje me čekala Boba. Rekao sam da se osjećam kao da sam pobjegao iz duševne bolnice, premda je u njegovoj maloj djevojačkoj sobi, prepunoj loše umjetnosti, ipak bilo sve mnogo zdravije od ove naše nirvane stvarnosti. Onda, ostajem pri razočaranju ma kako ga moji čitatelji tumačili.

Iz neobjavljene memoarske

knjige Vrijeme koje se udaljava.