Punokrvni kajkavski humor

Punokrvni kajkavski humor

Premijernom izvedbom kajkavske komedije Mislibolesnik iliti Hipokondrijakuš anonimnog autora u režiji Georgija Para otvoreno je 11. srpnja 23. histrionsko ljeto na Opatovini. Anonimne kajkavske drame nastajale su za potrebe repertoara zagrebačkoga sjemeništa na Kaptolu i, kako navodi Nikola Batušić (iz programske knjižice), taj korpus broji 35 dramskih djela nastalih u razdoblju od 1791. do 1834. Premda anonimne, drame imaju značenje samosvojnih autorskih djela koja se tek ovlaš oslanjanju na njemačke, francuske ili talijanske izvornike prema kojima su nastajala. Mislibolesnik iliti Hipokondrijakuš jedna je od najcjelovitijih komedija koja promovira punokrvnu književnu kajkavsku riječ s početka 19. stoljeća, kojoj vrijeme nastanka ne oduzima mnogo na razumljivosti.

Prizor iz predstave Mislibolesnik iliti Hipokondrijakuš

Histrionski ansambl predvođen redateljem Georgijem Parom i varaždinskim glumcem Ljubomirom Kerekešom dohvatio se teksta očito uživajući u svakoj rečenici i svakom naglasku (pa čak i kada im se, nenamjerno, potkrao koji književni štokavski). Oduševljenje ansambla činjenicom da igraju komediju na lokalnom govornom idiomu tijekom predstave prenijela se i na publiku. Redatelj Georgij Paro ostavio je tekst gotovo netaknutim, tako da se priča o čovjeku koji umišlja da je smrtno bolestan i koji je kadar razdati svoje bogatstvo nadriliječnicima samo da bi ostao zdrav nesmetano odvija pred publikom prekinuta tek kojim glazbenim intermezzom. Glazbene dijelove potpisuju Vid Balog, Jan Kerekeš i Ljubomir Kerekeš, a čitav je ansambl i glazbeno potkovan, tako da aktivno sudjeluje u sviranju i pjevanju. Scenografkinja Dinka Jeričević za ovu je prigodu tek funkcionalno i jednostavno intervenirala u zahvalan prostor prizorišta na Opatovini označivši kuće dvojice braće dvjema otvorenim pozornicama, a lošu brigu o stanju njihovih gospodarstava naznačuje razbacan drveni alat i polomljene vrtne ograde.

Iako su gotovo sve uloge svedene na tipske maske u kojima nijedan član ansambla nije pokazao neki iskorak ili drukčiju interpretaciju od one na koju smo navikli gledajući ih u prethodnim ulogama, to ne znači da je publika osjetila zamor zbog njezina duga trajanja. Naprotiv, upravo su poznati gegovi i glumačke dosjetke ono što je publiku itekako zabavilo. Govoreći o interpretacijama treba reći da su se ipak, u tom tipiziranom kajkavskom humoru, najbolje snašli Ljubomir Kerekeš u ulozi grofa Ferdinanda i Vid Balog kao njegov brat grof Laszlo. Janu Kerekešu (mladi grof Šandor) kao da je još neugodno na sceni, a Slobodan Milovanović (Dobrovilovič) iskoristio je neobičnost svoje visoke mršave pojave i njome simpatično pokrio koju jezičnu nedoumicu. Najizvorniji kajkavski naglasak je (usprkos prisutnosti dvojice Varaždinaca), izgovarao Ronald Žlabur (koji će se u svojoj ulozi izmjenjivati s Anđelkom Petricom), zatežući simpatično kao Ferdinandov sluga Mikič. Žarko Potočnjak kao Doktor Pankracijuš povremeno je ipak pretjerao s karikaturalnim pristupom ulozi, ali kako se karikaturalnost i pretjeranost nametnula kao pristup cijeloj predstavi da bi se postigao što komičniji dojam, ni njegova uloga, kao ni ona Damjana Simića (Andraš), Franje Jurčeca (Norčak Hans Burštil), a donekle i Adama Končića (Hofmajstor Dobrodelič) i Janka Popovića Volarića (Doktor Faustus) nije nimalo smetala ujednačenosti nove histrionske predstave. A ona, baš kako treba, ima čvrstu i posloženu strukturu koja će je sigurno održati i nekoliko histrionskih sezona na zadovoljstvo publike na Opatovini.

Lidija Zozoli