Proizvodnja straha

Andrija Tunjić

U Republici Hrvatskoj previše je straha, izjavio je saborski zastupnik Slavko Linić 6. srpnja, na sjednici Hrvatskog sabora na kojoj je za premijerku izabrana Jadranka Kosor. Strah vam je kao dostojanstvo, i kad ga ima i kad ga nema, krivi su uvijek drugi, rekao mi je komentirajući Linićevu izjavu iskusni politički analitičar.

Susrevši znanca, inače književnika ljevičara koji na proizvođenju straha i čuvanju totalitarističke svijesti gradi svoju istinu o životu, upitao sam ga što misli o Linićevoj izjavi. Kao da je to očekivao, ljutito je ispalio: To je istina, opet ćemo imati bandere na kojima će visjeti leševi. I tzv. desničari govore o strahu, samo je njima strah djelo međunarodne zavjere.

Doista je puno toga truloga u državi Hrvatskoj, sa strahom ili bez njega, mogao bi uskliknuti današnji hrvatski Hamlet. Zato je vjerojatno naše društvo bolesnim nazvao i Vlado Gotovac. No Gotovac, kao i mnogi naši pametni ljudi, nisu rekli da je ta bolest posljedica olaka imenovanja bolesnim svega što imenovateljima ne odgovara. Posljedica toga je, vjerujem, i Linićeva izjava, ali i izjave mnogih koji smatraju da strah uvijek dolazi od drugoga, da ga sami ne proizvode.

Ako eto i lijevi i desni straholjupci govore o istome, očito u tome ima neke istine. Očito je Hrvatima draži strah nego istina o njemu i onome što ga proizvodi. Kada je tako, a tako jest jer je previše dokaza, zar se onda treba čuditi proizvodnji straha, koja je naročito ubrzana otkako se s premijerske funkcije povukao Ivo Sanader i kako se bliže izbori za trećega predsjednika Republike Hrvatske.

To potvrđuje i strah sadašnjega predsjednika Mesića, koji bi da njegov nasljednik bude antifašist, što u nas ne znači i antikomunist, ali da taj ne bude Hebrang. Umjesto da sugerira nekoga tko će jamčiti demokratsko društvo koje će onemogućiti proizvodnju straha, Mesiću je bitnije proizvođenje straha od kojega bi nas oslobađao neki njegov novi antifašist. Kao da mu je više stalo da budući predsjednik bude njegova slika i prilika nego da Hrvatsku izvede iz krize u koju je gura sve što proizvodi prošlost umjesto budućnosti.

Sve to podsjeća na zadnje dane premijerske vladavine Ivice Račana i njegov posjet Engleskoj neposredno uoči izbora koje je izgubio. Račan je za toga posjeta tadašnjem engleskom premijeru Tonyju Blairu rekao da bi se Europa mogla naći u čudu, tj. strahu, ako njegova koalicija izgubi izbore i na vlast dođe HDZ i desnica, jer će to destabilizirati ne samo Hrvatsku nego i Europu. Osupnut time što čuje Blair ga je gledao s nevjericom. Hrvatski mediji odreda su to prešutjeli, jer im kao ispostavama stranih korporacija ne odgovara samosvjesna Hrvatska. Iz te podaničke svijesti ti isti danas plaše Hrvatsku i Europu mogućom pobjedom Andrije Hebranga na izborima za trećega predsjednika Hrvatske.

Ideologiji podređeni i uzalud potrošeni životi u tvoraca straha proizvode očaj, a očaj je bolest na smrt, davno je zapisao egzistencijalistički filozof Sřren Kierkegaard. Zato proizvođenje straha itekako pogoduje onima koji se boje istine. Koji bježeći od istine proizvode virtualnu stvarnost punu straha jer su u pravoj stvarnosti uglavnom na krivim mjestima povijesti.

Dok se Hrvatska od toga ne izliječi, neće biti Europa! Čak i da postane članicom Europske Unije neće biti Europa sve dok ne prestane proizvoditi strah koji je komunizam kao totalitarna ideologija poput fašizma duboko usadio u hrvatske građane. Tek kada se to dogodi, Hrvatska će se osloboditi i straha i onih koji taj strah uporno i uspješno proizvode.