Porođajne muke hrvatskog višestranačja

Porođajne muke hrvatskog višestranačja

Dnevne bilješke Ljubomira Antića

Svibanj 1989.

14. – /nastavak/ Gold. se dugo kolebao. U početku brat ga je podbadao, a kad je vidio da ovaj mekša, stao je na našu stranu. (Ivin se nekoliko puta silno uzbudio. Vikao je. Samo što nije prijetio. Rekao je da nije Vlado onu večer izbacio Lerotića, bio bi to ubrzo uradio Slavko »i to ironijom«. A on, on bi ga… samo što nije izustio riječ udario.) Goldstein je povrijeđen. Nekoliko je puta naglašavao da mu je Vlado bliži. Srodnije su duše… čitali su iste knjige. Lerotić ih podcjenjuje, citira američke sociologe samo da bi pokazao superiornost. Na kraju ipak prihvaća formulu: Lerotić predsjednik Izvršnog odbora, on predsjednik Savjeta, a »nikakvi zajednički poslovi«. U tome je kategoričan. Za nas je to prihvatljivo. Situacija izgleda spašena, ali nikako smirena, pa je i nakon Dafinkine pusice Slavko još nekoliko puta planuo. /…/ Gold. djeluje kao da je na kraju snaga /…/ pa kaže da odlazi kod Sesardića, no kasnije će netko reći da odlazi Maji koja je Lerotićevoj grupi sumnjiva. Boje se toga susreta. O tome govore otvoreno tek nakon Ivinova odlaska. /…/ U međuvremenu javio se Goldstein od Maje. Govori zbrkano. Traži da se razgovara s Lerotićem i da ga se pita o čemu će govoriti na Skupštini. Osim toga sa sporom bi trebalo izaći pred stranačku javnost pa neka ona prosudi. Nije navikao na zakulisne radnje itd. /…/

Razilazimo se nespokojni. Vraćao sam se s Fižulićem u BMW-u. On politiku shvaća odveć poslovno. Stavlja težište na liberalizam, a njega doživljava isključivo kao slobodu poduzetništva. Valjda misli da bismo mogli postati stranka koja će braniti interese kapitalista. On je lansirao onu duhovitost o sukobu na hrvatskoj desnici. Ukazao sam mu na opasnost desne etikete. Desno danas podrazumijeva: antisemitizam, ksenofobiju, rasizam… Mislim da smo mi grupa centra. Ukratko sam mu prepričao svoj političko-radni curriculum. Nije znao da je i Dafinka bila u pritvoru. Začudio se.

16. – Fižulić mi je jučer za pićem rekao kako je upravo čuo od Golsteina da Turčinović pokreće Kršćanske socijale. Sigurno bi nešto znao o tome pa ga pokušavam razuvjeriti. U šali kaže kako me neće izgubiti čak ako mi tamo ponude potpredsjedničko mjesto. /…/

Oko osam zvao Bogdanić. Kaže da je Lerotićeva grupa sutra pozvana kod Bekića. Ide i Goldstein s kojim je razgovarao o mom odlasku. Gold. misli da bi to bilo dobro. Ne znam što uraditi. Volio bih biti tamo, no nisam pozvan od domaćina. Uostalom u kojem svojstvu otići? Kao pojačanje Goldsteinu? Popričao s Dafinkom (tel.), no razgovor nije pomaknuo moju odluku. /…/

17. – /…/ Cijeli se dan kolebao – ići ili ne ići Bekiću. Razgovarao s Dafinkom i Bogdanićem. Nagovarali me. Odlučio u zadnji tren. U Crnatkovu 24 došli: Goldstein, Lerotić, Dafna, Fižulić, Batušić i Buljan. Uz Darka sve vrijeme s nama bila i njegova šarmantna supruga. Ugodan građanski stan. Pažljivo odabrani stari i novi detalji. Atmosfera napeta, nervozna. Raspuklina u Savezu je duboka. /…/ Sve je išlo teško. Nateže se. Inati. Sumnjiči se svaki prijedlog druge strane. /…/ Bekić i Buljan očito su za Lerotića, Dafinka se lomi, meni je bliži Goldstein, a Fižulić se čini se odlučio za Lerotića. To se najbolje vidjelo prigodom razlaza. Kod Bekića ostali su Lerotić, Fižulić i Buljan. Lerotić nije sklon riziku. Nazočnost u medijima ostavila je posljedice na njegovu ravnotežu. Fižulić politiku doživljava kao poduzeće. Dobro je sve što donosi korist. Tako se i ponaša. Intrigira, frizira pa i krivotvori poruke ako se tako postiže cilj. Kad uspije, ne može odoljeti da ne prizna kako je do njega došao, po čemu se vidi da je unatoč svemu naivan. Zapravo je mlad. /…/ Njegov je angažman čist: Savez doživljava kao stranku koja će braniti interese kapitala te se u nju vrijedi uložiti. Za razliku od Lerotića, koji je klupski političar, on je čisti praktičar. Bekić je sav u politici. Politički je odrastao u društvu političara i javnih radnika koji su joj blizu. Svašta je čuo, vidio, pročitao… Pitanje je, međutim, koliko je životan, a koliko knjiški. Dafna je čestita osoba. Najteže joj je kad se mora odlučivati između hrvatstva i liberalizma. Čini mi se da joj je posljednje ipak bliže. (Premda je ova podjela isforsirana. U novijoj povijesti hrvatstvo i liberalizam često su se isprepletali. Osobito od 71. do danas. Uostalom, premda odgojena u građanskom duhu, pristupila je hrvatstvu upravo zato što je u sebi nosilo liberalne težnje.) /…/ Batušića ne poznajem dobro. Obrazovan je, hrabar i s obzirom na građanski habitus (sin Slavka Batušića) začudno veliki Hrvat. I Bogdanića tek poznajem. Neobično spretan, ali i emotivan. Sve prima k srcu, sve duboko proživljava. Uvjetno (u smislu prethodno rečenog) ipak je (čini mi se) prije Hrvat pa liberal.

Umoran sam. Žao mi je što nisam bolje portretirao. No za to treba biti svjež, imati koncentracije i vremena.

18. – Dan raspleta (do novog zapleta?). /…/

Večer u Ilici 26. Prolazeći pokraj Ranjenog, svratih. Kažem Mu: »Bože, ne daj da propadne djelo koje smo započeli. Neka proslavi Tebe i uveća ljubav među ljudima.«

Pri izlasku nepoznat čovjek mojih godina pruži mi ruku.

»Evo vam ruka, čestitam!«

»Na čemu?«

»Zato što idete u crkvu. I ja vjerujem u Boga, ali ne idem u crkvu… Idemo na piće.«

»Ne, hvala, već kasnim na važan sastanak.«

A trebao sam otići. Ta zar je uopće važno što je vjerojatno upravo došao s pića? Iz njega nisu govorili samo maligani. Pa što ako i jesu?

Došavši u Cankarjevu, već je bilo živo. Dafna, Batušić i ja povlačimo se u manju prostoriju da načinimo konačnu verziju Kandidacijske liste. U to ulazi Goldstein. Blijed (kažem mu to) i umoran. Napet. »Vidjeli ste sinoć, s njim se nemre delat.« Smirujem ga. Ne ide. Uvijek se navraća na isto. Očito je pun pa mora ispuštati. Inače bi prasnuo, a to ne bi bilo dobro. Kažem mu da sukob otvori nakon Skupštine. Večeras bi neugodno odjeknulo. Nekoliko je puta izlazio i ulazio i uvijek isto. /…/ S našim poslom bili smo brzo gotovi te se priključujemo većini koja počinje zasjedati u plenumu u najvećoj prostoriji.

Većina je na nogama jer nema dovoljno mjesta za sjedenje. Standardni sastav pojačan Zenkom, a bez Babaje, Škrabala i B. Popovića. Tu je i Čičak s crnim šeširom i ogrtačem. Samo posve neupućeni ne zapažaju Slavkovu napetost dok otvara sastanak i daje neke tehničke obavijesti. Situacija se zaoštrava kad ističe da su se u Savezu pojavile neke razlike koje se moraju raščistiti. Kaže da su se o njima zanimali i novinari na današnjoj konferenciji. Sve što se nakon toga događalo teško je pouzdano rekonstruirati. Bilo je Čičkovih upadica, zajedljivosti sa strane… U svakom slučaju do eksplozije je došlo kad je Lerotić pokušao smireno obrazložiti na čemu se zasnivaju razlike. One su samo u taktici. Prema njemu slijedi nam razdoblje borbe s tvrdom linijom (njegov izraz) za registraciju. Zbog toga drži da do tada kompromitirani u maspoku trebaju ostati u pozadini. Nakon toga lom. Čičak se dere: »To je sramota!« Pavle Radić (uglavnom ga označuju kao Hrvata-ljevičara iz 71), koji povremeno iskazuje znakove neuračunljivosti, prijeti Čičku. Gotovac uzima ogrtač i demonstrativno izlazeći viče: »Dosta mi je više ovog poniženja, što meni ovo treba.« Netko od najbližih staje ispred njega i brane mu izlazak, a možda i bliski susret s Lerotićem koji je pokraj vrata. /Od/vraćeni Gotovac staje na sredinu i drži govor. Sjajno. Teško ga je reproducirati, pa neću ni pokušati. Tek možda neke naglaske: »imam šezdeset godina… afirmacija mi nije potrebna… bolestan sam, umoran i izmučen… zatvori… ako mi se i ovdje priječi djelovati, po čemu smo različiti od mojih mučitelja i progonitelja… pokretač sam Saveza… gdje je ovdje moral, poštenje, čestitost… stvaramo li mi to nešto novo ili njih kopiramo… čime sam se kompromitirao i od čega se trebam rehabilitirati… (upada Lerotić i tvrdi da nije upotrijebio riječ kompromitirati, podržava ga Biba Fižulić)… što bi o ovome rekao narod…«. Pljesak. Buran i odobravajući. Potpuno nova atmosfera. Nakon Vlade govori Slavko. Očito mnogo cijeni Gotovca i snažno ga podupire. Zadovoljan takvim razvojem ponavlja ono što je govorio i nekidan: s Vladom je čitao iste knjige, za sto godina on će biti u čitankama, a za »profesore nitko neće znati«… Uzima riječ Lerotić. Izvlači se. On nije rekao riječ kompromitirati, a ako jest, onda se duboko ispričava. Zatim ustaje, prilazi Gotovcu i daje mu ruku. »Evo!« Vlado prihvaća pa – zagrljaj. Pljesak. Oduševljenje. Olakšanje. (Dok se ovo događalo, stajao sam u okviru vrata s Vladom Bogdanićem, koji se nekoliko puta zagrcnuo u suzama.)

Mnogi se javljaju za riječ. Slavko je očito na kraju snaga pa vođenje sastanka prepušta Kovačeviću. Ovaj zavodi red. Daje riječ po redu i samo na pet minuta. Govori se o Kandidacijskoj listi, Statutu, Poslovniku, Gažiju, sastancima po kućama… Sukobljavaju se Čičak i Fižulić. Fižulić inzistira da se utvrdi je li Čičak član Saveza. Ovaj uzvraća da je osnivač. Ivin napada Fižulića, no krivo navodi njegove riječi pa mu ovaj uzvraća. Bune se studenti zašto su ispali s Kandidacijske liste. Interveniram u nekoliko navrata s objašnjenjima. (To je sve što sam rekao. Za drugo nisam imao ni volje ni snage. Sve mi je ovo mučno.) Osjeća se umor i zasićenost. Neki još traže riječ. Javlja se i Čičak. Goldstein ga odvraća. Ovaj shvaća da mu oduzima riječ pa demonstrativno odlazi s riječima: »Zvao si me na sastanak, a sad mi oduzimaš riječ.« Slavko ga i ne pokušava demantirati. Priznajem, teško povezujem sve konce. Prilikom razlaza činilo se da su svi zadovoljni. Slavku se vratila boja u lice, Gotovcu također.

Još poneka zamjedba. Zenko je pozorno slušao ne progovorivši ni riječi. (Pritom nevjerojatno dugo zadržava toliko karakterističnu pozu: čovjek-pozornost.) Šutio je i Bekić. Dok je Zenkova šutnja razumljiva (tek se vratio iz Njemačke), njegova je malo teže objašnjiva. Vjerojatno je funkcionalna.

20. – Dan D. Nastojat ću biti kratak jer će osnovne stvari biti negdje zabilježene. U Mošu sam stigao nešto prije devet, a već se zapažala živost. Pult za informacije, upis sudionika, izdavanje karata itd., sve je već funkcioniralo. Redari su bili na svojim mjestima – kao po dogovoru svi temeljito ušminkani. Takvi su uostalom i ostali sudionici Skupštine koji su pristizali. Očito riječ je o osjećaju za važnost trenutka. Bravo. Bilo već tu i podosta nepoznatih osoba pa ni u jednom trenutku nisam posumnjao da ćemo napuniti dvoranu. Poslije se to obistinilo jer je izvan dvorane ostala koja stotina ljudi. Cijeli tok skupštine karakterizirao je red i poslušnost članstva, gostiju i namjernika. S obzirom na ono što sam čuo o skupštini UJDI-a, a vidio na skupštini Zajednice, razlika je kao između nogometne utakmice i koncerta ozbiljne glazbe. Nazočno mnogo ljudi iz maspoka pa i sa skupštine Zajednice. To je posve razumljivo: da se osnivao bilo koji savez s pridjevom hrvatski (osim komunističkog), bila bi nazočna barem polovica istih ljudi. Od poznatih vidio sam Bilandžića, Relju Bašića, Miroslava Brandta, Tomislava Radića, Slavena Leticu, Krstu Papića, Ladana… /…/ Neki pokazatelji: upisalo se oko četiristo novih članova, prodano oko tisuću bedževa… Među neke ne manje egzaktne pokazatelje ide i upućeni pljesak. Najviše se pljeskalo Dimitriju Rupelu, Franji Gažiju, Hrvatskoj demokratskoj zajednici, a možda i Čičku. Pokoji zvižduk i žamor zaradio je jedino Branko Horvat. Koliko li se vremena potrošilo na razglabanja kako da se na najmanju mjeru svede mogućnost eventualne provokacije, a ona je došla od pozvanoga gosta. Ugledni znanstvenik sveo se na maloga provokatora. Drzak, prepotentan, nepristojan… daleko je prekoračio vrijeme i način obraćanja u ovakvim prilikama. Podcjenjivanjem svega što je hrvatsko (»Čemu hrvatski naziv u Savezu?«), a davanje značenja Jugoslaviji tamo gdje joj ni prema Ustavu nije mjesto, izazvalo je reakcije koje zlonamjernik (a takve doista nije teško naći) može itekako iskoristiti. Čičak /…/ prosvjedovao što je Ivinu onemogućeno pročitati referat čija je tema bio maspok. (Time je Ivinu dao na značenju i posve sigurno pridonio njegovu izboru u Savjet.) Založio se za Marka Veselicu (osuđen pedeset dana) i Simu Dubaića te čitao izvadak iz svog pisma Saveznoj skupštini o nepodopštinama policije u Hrvatskoj. Ponosno je istaknuo da je njegovu predstavku Savezna skupština proslijedila Saboru. On se dopisuje sa Saveznom skupštinom! Pa valjda odande odgovaraju podnosiocima svih predstavki. Iznio je i primjere policijskih zloporaba (za koje kaže da ima dokaze), a koji doista zastrašuju. Čičak je dakle nezaobilazan, što dokazuje i ovo moje pisanje.

Izbori su izazvali posebno uzbuđenje. Nitko nije prosvjedovao zbog zatvorenih lista (Herojsko doba), jedino se dosta dugo čekalo na rezultate. Njih su u foajeu (gdje su proglašeni) očekivali i mnogi koji nisu bili na listi, no kako se sve oteglo, broj se polako osipao. Nakon proglašenja, Goldstein i Lerotić održali su kratke govore popevši se na stolce. Oni na stolcima, oko njih sljedbenici… gotovo povijesna slika. Zbog žamora, udaljenosti a pomalo i nezainteresiranosti zbog poznate mi pozadine, ništa nisam čuo. Bio sam umoran i boljela me glava, što mi se rijetko događa. Fižulići nisu izabrani, što se mnogo odrazilo na njihovo raspoloženje. Nakon proglašenja rezultata manji dio otišao je u restoran samoposluživaonicu na katu. Kako nisu otišli mnogi iz inicijativnog odbora, pa ni svi izabrani, nisam ćutio obveznim popeti se gore. Kući sam stigao oko pet sati.

Prvi Dnevnik dao je korektnu informaciju, a na drugom je potpuno izostala (?!).