Pakleni šund politike

Pakleni šund politike

Današnji oblik politike definitivno je prekinuo poveznicu između etike i politike / Politika je postala unosni inženjering kiča / Politika je svedena na instrument za očuvanje pozicija vlasti dok su građani depolitizirani / Vrijeme suvremene politike vrijeme je profesionalnih političara, demagoga, grabežljivih populista, koji su zapravo lovci na položaje

Kundera je jednom napisao zanimljivu opasku: svaki politički sustav ima svoj kič. Kao što su komunistički sustavi imali svoju vrstu kiča (socrealizam, idealizirane vrijednosti radnika i seljaka), tako to ima i demokracija i liberalni kapitalizam. Kič bi bio onaj predmet koji, unatoč primarnoj svrsi, imitira da je predmet koji se rabi za nešto drugo, kako bi postigao veći efekt u očima i pravio se da nije bezvrijedan. To, primjerice je pepeljara koja se pretvara da je tanjur, upaljač koji imitira da je mobitel ili telefon u obliku automobila. Tako danas u zapadnoeuropskim parlamentarnim demokracijama novi trend estradizacije predstavlja kičasto-potrošački oblik svakodnevne politike. Naime politika više ne funkcionira kao autonomno područje, nego kao svojevrstan gadget, privjesak gospodarskih i interesnih krugova. Samo je pitanje što danas taj kičasti oblik politike oponaša?

Lihvarstvo u politici izvor svakoga zla

Sigurno ne oponaša monarhistički tradicionalni oblik politike, karizmatični cezaristički ili tribunski tip autoritativne politike, ni kancelarski tip Welt-politike. Ona je postala loš plagijat još balzamirana leša desupstancijalizirane i izopačene trgovačke politike oligarhijskog modela, koji doživljava vrhunac u američkom modelu politike-biznisa, politike kao sustava zvijezda, u kojem politika-diskurs nestaje iza politike-ekrana. U medijima prekomjerno prisutna i personalizirana, politika je danas odraz kičizacije mita do koje se dolazilo kada se mitska ili ritualna vrijednost pripisivala osobama i činjenicama. Iako je tijekom povijesti kič bio pogodan za političku propagandu, osobito u fašizmu, nacizmu, staljinizmu, raznim diktaturama. Danas je taj proces kičizacije mita u politici nestao jer se politika zadovoljava izbornim inženjeringom i pribrojavanjem glasačkih listića svake tri ili četiri godine.

Carstvo čovjeka-sendviča

Današnji političari ponašaju se poput ambulantnih trgovaca; prodaju ništa i svašta, čarobne recepte društvene stabilnosti i ekonomskog rasta. Bauljaju tijekom izborne kampanje poput obezumljena čovjeka-sendviča, preplavljeni kojekakvim sponzorskim reklamama i inflacijom poruka, obećavaju sve i svašta – za stjecanje građanske sigurnosti naveliko prodaju nadu. Politika je postala potrošačka roba globalne sendvič-politike. Zbog čega je došlo do takve regresije i izopačenja političke esencije?

Odgovor ćemo pronaći u genezi zla politike, koja se po mom mišljenju nalazi u ekonomicističkoj viziji svijeta, kao i politike. Pjesnik Ezra Pound govorio je da je lihvarstvo u politici izvor svakoga zla, pa je završio u ludnici. Suvremenom pak globalizmu odgovara dominirajuća ekonomistička koncepcija politike koja je podvrgnuta klijentelističkim interesima. Politika je postala unosni inženjering kiča. Poticanje kiča jednostavno je još jedan od najjeftinijih putova kojima se totalitarni režimi žele dodvoriti podređenima.

Ista je stvar i s današnjim demokracijama, koje Chomsky naziva totalitarne demokracije, a koje imaju razrađene mehanizme i strategije mentalne manipulacije. Kako režimi ne mogu podići kulturnu razinu masa, čak i ako bi htjeli, laskaju masama svodeći cijelu kulturu na njihovu razinu. Ruski će seljak, primjerice, izabrati kič prije Picassa jer u njemu može uživati bez napora. Jedna od Richardsovih studija pokazuje da se i sama kraljica Viktorija često pokazivala u reklamama kao uzor potrošačima. Reklamiranje je učinilo poznatim ne samo proizvod nego i osobu koja ga je reklamirala.

Moglo bi se reći da je vrhunac kiča u politici kada se politika iskorjenjuje iz svojega izvornog habitusa kako bi se smjestila u profitabilni kontekst izbornog mešetarenja. Julius Evola, talijanski filozof, drži kako je jedna od ključnih funkcija uzvišene politike njezina anagonična funkcija – sposobnost spontanog i dobrovoljnog pridobivanja pristanka društva i pojedinaca. Kada politika gubi takvu funkciju, ona se pretvara u represivni i totalitarni aparat koji manipulira javnim i medijskim prostorom.

Politika kao esencija i umijeće

Julien Freund u djelu L’essence du politique dokazao je kako esencija politike ima ontološki karakter te definira orijentacije i vitalne aktivnosti humane egzistencije. U tom kontekstu politika djeluje na tri razine: teleološkoj – koju određuje specifičan cilj politike, tehnološkoj – koja se odnosi na ostvarivanje konkretnih ciljeva te eshatološkoj – koja se odnosi na ostvarenje konačnosti. Prema nauku Carla Schmitta jedini izlaz iz suvremenog nihilizma, iz beznađa, ništavila i zaborava bića leži u težnji da odlučnom borbom i voljom ostvarimo autentičnost, a taj je cilj moguće ostvariti jedino u zajednici. Iz Schmittove perspektive, političko kao takvo bitna je kategorija koja obuhvaća čitavu ljudsku egzistenciju. To znači da političko ostaje sveprisutno i sveobuhvatno u svim društvenim sferama, gospodarstvu, umjetnosti, moralnom poretku itd., tako da se ne može a priori imati neutralan stav prema političkom fenomenu.

Duhovne znanosti i politika

Iskonski pojam politike vrlo je usko povezan s duhovnim znanostima, kako to opisuje Joachim Ritter. Na tragu Rittera, Odo Marquard u knjizi Apologija slučajnoga piše da »što moderni svijet postaje modernijim, to neizbježnijima postaju duhovne znanosti«. Duhovne znanosti koje bi trebale prožeti politiku, prema Ritteru, djeluju kao kompenzacija gubitka što ih u životu prouzrokuje njegovo moderniziranje s pomoću prirodnih znanosti i tehnologije. Međutim, današnji sekularizirani oblik politike definitivno je prekinuo poveznicu između etike i politike. Kao ključan koncept etičko-političkog djelovanja u aristotelovskom smislu, pronalazimo razboritost (phronesis), kako to najbolje pokazuje VI. knjiga Aristotelove Nikomahove etike, koja artikulira, ali se i razlikuje od umijeća (tehne), znanosti (episteme) i mudrosti (sophia). Razlikovanje razboritosti i mudrosti konstituira najprikladnije sredstvo za postizanje najvišega dobra u polisu, kao zajednici slobodnih i jednakih ljudi.

Politički medijski delirium tremens

Današnji sekularizirani i utilitaristički oblik politike sveden je na svojevrsno umijeće zavođenja i manipuliranja javnim mnijenjem te djeluje kao delirium tremens medijskog i vizualnog eksponiranja površinskih političkih uloga. Odvajanje politike od etičkih dimenzija i duhovnih znanosti dovršava proces sekularizacije u kojem prevladava politički imidž kao nadomjestak programskom sadržaju. U vrhovnom konceptualnom i etičkom smislu, politika bi trebala biti vrhovno zvanje ljudi od posebna kova koji znaju u danom trenutku pomiriti dva suprotna, ali komplementarna etička načela: načelo uvjerenja i načelo odgovornosti. Umjesto ta dva navedena načela u modernom obliku politike vlada pragmatičnost i taktiziranje.

Carl Schmitt

Gomila je laž

Politika se pretvorila u unosno poduzeće kojim rukovode stranački bossovi upravljajući glasačkom mašinerijom u parlamentu. Vrijeme suvremene po-litike vrijeme je profesionalnih po-litičara, demagoga, grabežljivih populista, koji su zapravo lovci na položaje. Danas je politika postala đir u lunaparku gdje se natječu stilizirane i sređene političke figure društva zabave, pomodno mjesto estradizacije novog menadžerskog brenda, šarolika lepeza suhoparnih marketinških egocentrika, recikliranih liječnika, novinara, odvjetnika, pjevača, sportaša ili populističkih koncentrata stranih konzultanata. Gubitak sadržaja politike dovodi do onoga što je sociolog Cornelius Costoriadis, utemeljitelj grupe Socijalizam ili barbarstvo, nazvao »era besmisla, beznačaja«.

U političkoj sferi gdje vlada opća apatija masa i opća rezignacija u smislu sve je jednako vrijedno, politika je svedena na instrument za očuvanje pozicija vlasti, dok su građani depolitizirani te se angažiraju u građansko-političkim aktivnostima. Današnja politika nastoji pridobiti pasivnost mnoštva, kako bi neutralizirala potencijalne agresivne porive društva jer tako kupuje društveni mir. Nasuprot tome piše Kierkegaard: »Pojedinac se treba distancirati od mnoštva; gomila je laž.« Riječ apostola Pavla ima vječnu vrijednost, božansku, kršćansku: »Jedan jedini, sam, stiže na cilj« (I. Kor. IX, 24). Nietzsche je u djelu Iznad dobra i zla rekao: »Vrijeme politikanstva i male politike je prošlo, a stoljeće koje se navješćuje predviđa borbu za suverenost nad svijetom. To je nezaustavljiv hod prema velikoj politici.«

Moderna je misao razvila iluzornu ideju o neutralnosti politike reducirajući je na upravljačku učinkovitost, mehaničku primjenu pravnih, tehničkih i ekonomskih normi. Međutim, koncept pluralizma, prema kojem bi trebala težiti svaka uzvišena velika politika, morao bi težiti transcendentalnom jedinstvu svih kulturoloških i vjerskih različitosti. Međutim, do idealne vizije uzvišene politike dug je put te će se i nadalje štovati babilonske utvrde svjetovne male politike, ruševine ljudskog.

Jure Vujić