Otišao kralj glazbenog videa

Otišao kralj glazbenog videa

Vijest da je Michael Jackson preminuo u dobi od pedeset godina 25. lipnja 2009, neposredno prije rasprodane povratničke serije od pedeset londonskih koncerata, iznenadila me, kao i milijune njegovih obožavatelja diljem svijeta. Medijska strka koju je izazvala ta tragedija odrazila se i na frekvenciju poziva na mom mobitelu: bez mogućnosti prethodne pripreme, odgovorio sam na nekoliko zamolbi za kratki osvrt na ključne odlike zlosretnoga kralja popa. Iako sam pokušavao iznaći nove formulacije, u svakom od tih pokušaja leksikografskog prikaza karijere Michaela Jacksona ipak sam neizostavno isticao njegovu ulogu u promoviranju glazbenoga videospota kao dominantna oblika u posredovanju pop-glazbe osamdesetih godina prošlog stoljeća. Pritom sam se pozivao na teze američkoga povjesničara umjetnosti Carla Belza formulirane u njegovoj knjizi Story of Rock (Povijest rocka). On je istaknuo kako je ključna razlika između klasične i pop-glazbe njihov odnos prema tehnologiji snimanja: u klasičnoj glazbi izvornik je koncertna izvedba, a snimke su tek njezina izvedenica, dok je u pop- i rock-glazbi original studijska tonska snimka kojoj se koncertne izvedbe pokušavaju približiti u onoj mjeri u kojoj to dopuštaju trenutačne mogućnosti razvoja audioreprodukcije.

Konkretno, The Beatles su nakon fenomenalnoga planetarnog uspjeha albuma Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band (1967) prestali javno nastupati, jer su procijenili kako u javnim izvedbama nisu kadri ponoviti složenost zvuka. Michael Jackson u televizijskoj promidžbi albuma Thriller (koji s nakladom od više od 55 milijuna prodanih nosača zvuka i nadalje zadržava status najuspješnijeg pop izdanja svih vremena) radikalno je izmijenio dotadašnja poimanja o originalu unutar pop-produkcije, jer su raskošno producirani spotovi Billie Jean, Beat It i naslovne skladbe albuma Thriller prerasli u nenadmašne izvornike, koje nije mogla dosegnuti ni najspektakularnija scenska izvedba ili bilo kako uglancan nosač zvuka. Ponajviše zahvaljujući Michaelu Jacksonu, osamdesete su postale razdoblje MTV-a (Glazbena televizija), u kojoj je, da parafraziramo poznatu uspješnicu, video ubio glazbene zvijezde.

Jeff Koons, Michael Jackson and Bubbles, 1988.

Najuspješniji od devetero Jacksona

Michael Joseph Jackson rodio se 29. kolovoza 1958. u gradu Garyju u američkoj državi Indiani kao sedmo od devetero djece iznimno glazbeno nadarene obitelji. Već kao sedmogodišnjak postaje profesionalni glazbeni izvođač, da bi obiteljska grupa Jackson 5 s kojom je tada nastupao snimila svoj prvi singl za uglednu diskografsku kuću Tamla Motown kada mu je bilo jedanaest godina. Prvi samostalni album počeo je pripremati s trinaest godina (Got To Be There, objavljen 1972), no za dalji tok njegove karijere presudni događaj bilo je sudjelovanje u mjuziklu The Wizz (1977), svojevrsnoj crnačkoj varijanti Čarobnjaka iz Oza, gdje je prvi put nastupio uz Dianu Ross, koja će poslije postati njegova najbolja prijateljica, i gdje se upoznao s čuvenim jazz-glazbenikom i producentom Quincyjem Jonesom. Već prvi rezultat suradnje s Jonesom, album Off the Wall (1979), uvjerljivo je demonstrirao kako Michael Jackson posjeduje izvođačke odlike koje mu omogućuju da preraste predodžbe o čudu od djeteta, a dobro odabrana kombinacija diskoidnih poziva na ples, stiliziranog soula i raspjevanih sentimentalnih balada nagovijestila je rađanje novoga kralja popa.

Profesionalno na vrhu, privatno na dnu

Fenomenalni uspjeh Thrillera (1982), potaknut videospotovima koji su definitivno premostili početnu suzdržanost MTV-a prema obojenim pop-izvođačima, kulminirao je 16. svibnja 1983, kada je u okviru obilježavanja dvadesetpetogodišnjice osnutka diskografske kuće Tamla Motown Michael Jackson prvi put izveo plesni korak moon-walk, koji će postati jedan od njegovih trajnih estradnih znakova raspoznavanja.

Čudesan spoj plesa, virtuoznoga falseta i raskošne holivudske inscenacije usuglasio se s nepogrešivim Jonesovim izborom bjelačkih sparing-partnera, poput bivšega Beatlesa Paula McCartneya u izvedbi This Girl is Mine, kao i gitarističke superzvijezde Eddieja van Halena, koji je osigurao prisutnost teškometalne tutnjave unutar fino izbalansirane glazbene produkcije. No dok se Michael Jackson strelovito uspinjao po rang-listama najbolje prodavanih ploča, gotovo podjednako brzo po tabloidima su se širile jezive vijesti o (u najboljem slučaju) bizarnu ponašanju najuspješnijega pop-izvođača svih vremena. Češće u društvu djece nego svojih vršnjaka, Jackson je na ranču Neverland (neskrivena aluzija na Graceland Elvisa Presleyja) izgradio igraonicu za svoje mlađahne posjetitelje, a čimpanzu Bubblesa proglasio je najboljim prijateljem. Njegove nastrane navike dovele su 1993. do optužbe za pedofiliju, koja je otklonjena izvansudskom nagodbom, procijenjenom između 15 i 20 milijuna dolara. Jacksonova pojavnost ukazivala je na uzastopne intervencije plastičnih kirurga kako bi bio što bjelji, što sličniji Diani Ross i kako bi zadržao vječnu mladost na tragu Petra Pana.

Visoko i nisko, banalno i sublimno

Koliki su bili razmjeri uspjeha Michaela Jacksona možda ponajbolje ilustrira činjenica da je naklada od osam milijuna nosača zvuka albuma Bad (1987) ocijenjena kao veliki neuspjeh koji se nije mogao prikriti golemim ulaganjima u propagandne kampanje kako bi se zadržao privid o njegovu i nadalje neupitnom statusu kralja popa. Od nenadmašnog Thrillera (1982) do ovogodišnje prerane smrti, fizički i komercijalno sve bljeđi, Jackson je objavio svega tri studijska albuma s novim pjesmama – već spomenuti Bad (1987), Dangerous (1991) i Invincible (2001), što zorno ukazuje na posvemašnji nedostatak nadahnuća i nemogućnost održavanja zvjezdane putanje. Svaka sličnost s podjednako zlosretnom sudbinom Elvisa Presleyja pokazala se neumitno preciznom: obojica su preminula gotovo kao vlastite karikature, izgubivši ne samo zvjezdani sjaj nego i izvođačke odlike i vanjštinu koje su im osigurale status najistaknutijih zvijezda u cjelokupnoj povijesti popularne glazbe. Razmišljajući kako odabrati najprimjereniji epitaf karijeri Michaela Jacksona, prisjetio sam se keramičke skulpture u kojoj ga je 1988. Jeff Koons ovjekovječio zajedno s njegovim najboljim prijateljem čimpanzom Bubblesom. Koons, četiri godine stariji od Jacksona, podjednako je proturječna superzvijezda svjetske likovne scene, što možda ponajbolje ilustrira cijena od pet milijuna i šesto tisuća dolara koju je 1991. spomenuta skulptura postigla na dražbi u njujorškom Sothebyju. Vrijedi spomenuti kako je danas uključena u stalni postav Umjetničkog muzeja u San Franciscu. Isto kao i u Koonsovu slučaju, o kojemu lome pera vrhunski likovni kritičari – jedni ga smatraju inovatorom, a drugi beskrupuloznim lovcem na jeftine, ali isplative senzacije, poput medijski super eksploatiranog braka s Cicciolinom – tako i završni račun o umjetničkim zaslugama Michaela Jacksona i nadalje ostaje otvoren prema raznim tumačenjima. Ako poanta ove usporedbe nije očigledna, pokušat ću je još jednom pojasniti: Jeff Koons i Michael Jackson jedan su od najdojmljivijih primjera postmodernih umjetnika koji ujedinjuju sublimno i banalno, vrhunsko i nisko na nerazrješiv način, koji ujedno uključuje i neosporivu kandidaturu u najuži krug umjetničkih fenomena koji trajno određuju duh vremena, u kojemu su izrasli u najistaknutije protagoniste likovne odnosno glazbene scene.

+ DARKO GLAVAN