Opera u raljama redatelja

Opera u raljama redatelja

Dobre predstave ostvaruju domaći umjetnici, a slabe stranci / Već dva desetljeća nitko ne zna odgovoriti zašto su nekad tri ista ansambla zagrebačkoga HNK, operni, baletni i dramski, na istoj pozornici imali znatno veći broj predstava / Predstave Riječke opere mogu se uspoređivati s predstavama europskih opernih kazališta srednje veličine

Tradicionalnom dodjelom nagrada Marijana Radev i Vladimir Ruždjak Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu završila je operna sezona. Nagrada Marijana Radev pripala je Mariji Kuhar Šoša za ulogu Nannette u operi Falstaff Giuseppea Verdija, a nagrada Vladimir Ruždjak Davoru Radiću za ulogu Forda u istoj predstavi. Neosporno jest da marljiv, predan rad solista zagrebačke Opere baritona Davora Radića zaslužuje priznanje i da nastupi mlade sopranistice Marije Kuhar ukazuju na njezinu lijepu perspektivu. Namjera ovih redaka nije osporiti odluku ocjenjivačkog suda niti umanjiti značenje tih nagrada. No čini se da, kada se najboljim ostvarenjima u protekloj sezoni smatraju uloge u jednoj od najmanje uspjelih predstava u posljednje vrijeme, nešto nije u redu.

Niska razina Zagrebačke opere

Završila je još jedna sezona, ali i prvi mandat aktualne uprave koja nastavlja dalje, pa neke veće promjene u sljedeće četiri godine ne treba očekivati. Ravnatelj Branko Mihanović zaokružio je svoj program i načinio uočljiv repertoarni pomak s prevelikim brojem naslova izvan standardnog repertoara u malom repertoaru Opere. Kroz sito je prosijao sve dugovječne naslove s repertoara. Možda su čak dvije komične opere od tri premijere u protekloj sezoni trebale iskazati nečiji smisao za humor, no njihova ostvarenja ukazuju na ozbiljnost situacije u kojoj se i dalje nalazi Opera. Verdijev Falstaff glazbeno je složen i zahtjevan. Podrazumijeva ozbiljan, staložen orkestar i pjevački ansambl koji mora funkcionirati poput švicarskoga sata te pomnu pripremu. Posezanje za njim odaje želju da se rad i umjetnička razina opernog ansambla podignu na višu razinu, a razina Opere nažalost još nije ustaljena ni na nekoj srednjoj vrijednosti od koje bi se moglo ići dalje. Od glazbenih nedostataka patila je i produkcija Rossinijeve Pepeljuge. Ta dva naslova bila su, i po karakteru i po realizaciji, potpuno suprotna od nove opere Srećka Bradića Crux dissimulata (Prikriveni križ), praizvedene pod ravnanjem Zorana Juranića u koprodukciji s Muzičkim biennalom. Mračnu glazbu snažne dramatike s teškim i neuobičajnim tretiranjem vokalnih dionica (s mnogo govorenoga teksta) kao nelagodnu sliku sve bezizlaznije današnjice uprizorio je redatelj Krešimir Dolenčić.

I tu dolazimo do glavnoga problema koji se zapaža u radu Opere. Dobre predstave ostvaruju domaći umjetnici, a slabe stranci! Angažiraju se strani dirigenti i redatelji, možda s dobrom namjerom da režiranjem određenog naslova komentiraju probleme suvremenog svijeta. Zar stranci bolje osjećaju te probleme? Kada bismo od stranih redatelja vidjeli nešto vrhunsko, ne bismo žalili na njih potrošena novca. No realizacije Arnauda Bernarda, Petera Pawlika, Philippa Himmelmanna ili Olivera Tambosija ni po čemu nisu iznimne. Kreću se u (o)srednjim okvirima srednjoeuropske operne produkcije, koja je i u nas sve manje novitet ili šok.

Usporedba s Europom

U Europi se, osobito u Njemačkoj i Austriji, marljivo eksperimentira kako bi se što dojmljivije komentirali problemi suvremenoga svijeta. Primjer je za to prošlosezonska premijerna produkcija Čajkovskijeva Jevgenija Onjegina Državne opere u Stuttgartu. Redateljica Waltraud Lehner na tragu je novoga vala dekonstrukcije klasične opere koja sve više uzima maha. Riječ je o nepodudaranju i neskladu glazbenih s dramskim prizorima. Primjerice, u Onjeginu, koji počinje kvartetom ženskih glasova, na pozornici vidimo samo Tatjanu i Olgu, svaku u odvojenom razgovoru s nekim muškarcima, dok Larina i Filipjevna nisu na sceni, nego ih samo čujemo. Isto tako, u prizoru u Tatjaninoj sobi, novi prizor i dolazak Onjegina počinje dok prizor u Tatjaninoj sobi nakon pisanja pisma glazbeno još nije završio. Primjera ima još, a svi ilustriraju nove tendencije suvremene opere.

Onjegin je mnogo inovativniji od premijerne štutgartske produkcije Verdijeve Aide redatelja Karstena Wieganda. Aidi su njemački redatelji već početkom šezdesetih dali kantu i metlu u ruke, pa je ovdje njezina pojava kao čistačice u zlatom optočenu sjedištu neke poslovne korporacije doista prevladana.

Produkcije duga daha

Zanimljivo je da je, što je operna kuća veća, sklonost odnosno dopuštenje redateljima za ekstremnost pristupa manja. Jasno je da Bečka državna opera ne može održavati repertoar s više od četrdeset naslova svake sezone s produkcijama kratka daha, nego izvođenje svake produkcije planira na dugo razdoblje. Zato se u Beču, baš kao i u njujorškome Metropolitanu, može mirno uživati u tridesetak godina starim produkcijama, primjerice, Otta Schenka, u kojima je svaki detalj na svome mjestu kako partitura i didaskalije nalažu. Novije bečke produkcije kao što su Janačekova Jenufa, Korngoldov Mrtvi grad i Straussova Arabella umjereno su modernizirane, uglavnom u vanjskoj pojavnosti scenografije i kostima, dok režija i mizanscena slijede i donose spomenuto savršenstvo u stilu Otta Schenka kako bi se svako pojedinačno djelo što autentičnije protumačilo.

Novi ciklus izravnih videoprijenosa na velikom platnu u HD-tehnologiji Metropolitan u Lisinskom približio nam je djelovanje i te operne kuće raskošnih produkcija. Primjer premijerne Puccinijeve Lastavice redatelja Nicolasa Joëla s Angelom Gheorghiu i Robertom Alagnom u glavnim ulogama potvrđuje iznesenu tvrdnju o planiranju izvođenja svake produkcije na dugo razdoblje, bez obzira koji će ravnatelj naslijediti trenutnoga. Svaki se trudi ostaviti što više za budućnost jer stare produkcije itekako dobro dođu kada nastupi kriza.

Zagrebačka opera ni po čemu se ne može uspoređivati sa spomenutim svjetskim opernim kućama. Ona nigdje ili rijetko negdje gostuje. Ona bi se trebala moći uspoređivati i nadmašiti, primjerice, Operu u Grazu, ali ni to nažalost ne može. Prošlosezonskoga premijernog Wagnerova Tannhäusera u Grazu zanimljivo je i uspješno režirao spomenuti redatelj nesretne zagrebačke Carmen Philipp Himmelmann. Veliki prizor srednjovjekovnoga natjecanja postavio je kao neki ekskluzivni klub čiji članovi održavaju tradiciju viteških nadmetanja. Najviše je dao u osmišljavanju religiozne strane toga djela, u pristupu liku Elizabete. Prikazao ju je kao mučenicu, obiteljsku žrtvu nasilnog oca Hermanna. Ona se u trećem činu pretvara u Bogorodicu, u dojmljivu prizoru kada s Madonina kipa skida njezinu odjeću, postupno se pretvara u Djevicu Mariju i tako okamenjena ostaje do kraja predstave. Zato bi možda bilo bolje inozemne redatelje angažirati da prenesu provjerene predstave, a najbolje bi bilo dati veću priliku domaćim redateljima da se razvijaju, pa i eksperimentiraju s problemima suvremenoga svijeta.

Napredak Riječke opere

Uspješnost domaćih opernih kazališta mora se promatrati u kontekstu njihova djelovanja u vlastitoj sredini i njihove tradicije. U tome smislu Zagrebačka opera djeluje na donjoj granici repertoara od dvanaestak naslova s otprilike prosječno pet predstava mjesečno u bloku samo jednog naslova. Nije jasno zašto se taj broj ne može povećati, a već dva desetljeća nitko ne zna odgovoriti na pitanje zašto su nekad ista tri ansambla HNK, operni, baletni i dramski, na istoj pozornici imali znatno veći broj predstava. Opera u mnogo manjem Grazu, s većim gledalištem od HNK, bez Drame, ima predstave svakodnevno. I Splitska opera već niz godina djeluje s minimalnim brojem predstava. Osječka je opera do prije nekoliko godina uspijevala držati repertoar od desetak naslova, koji je sada prepolovljen.

Riječka je opera u posljednjih nekoliko godina povećala produkciju i njezine se predstave, uz poneku splitsku i zagrebačku, mogu uspoređivati s predstavama europskih opernih kazališta srednje veličine. Veliko je zanimanje prošle sezone izazvala opera Sunčanica Borisa Papandopula i njezino prvo uprizorenje nakon praizvedbe 1942. Izvornu priču o robinjicama što ih janjičari otimlju po našim krajevima i odvode u turski harem redatelj Ozren Prohić prenio je u kontekst današnjega vremena: u podzemnome mafijaškom svijetu odigrava se trgovina ljudima i prostitucija. Najpotresniji trenutak te zamisli bio je poznati baletni prizor, tzv. istočnjački balet, u kojem umjesto egzotične zavodljivosti robinjica vidimo obamrle pripadnice današnjega ljudskog roblja na putu njihove nesretne sudbine. No unatoč predano prostudiranoj i nadahnutoj glazbenoj izvedbi pod dirigentskim vodstvom Nikše Bareze i brojnim lijepim glazbenim ulomcima, nedostaci sama djela nisu mogli biti prevladani. Opera je dosta razvučena, činovi nemaju razvojnu glazbenu liniju, a dramski tijek koji donosi libreto Marka Soljačića prema Gundulićevu Osmanu i napeti odnosi među likovima nemaju uporišta u glazbi. Produkcija je nagrađena nagradom Vatroslav Lisinski Hrvatskoga društva skladatelja.

Riječka premijera Madame Butterfly s jednom od najpoznatijih i najtraženijih svjetskih sopranistica Kineskinjom Hui He u naslovnoj ulozi bila je vrhunac obilježavanja 150. obljetnice Puccinijeva rođenja u Hrvatskoj. Poslije je, na nekoliko izvedbi u svibnju, Cio-Cio-San prvi put pjevala mlada prvakinja zagrebačke Opere Adela Golac Rilović. Što reći o pjevačici koja je praktički sama pripremila tako tešku i kompleksnu ulogu, otpjevala je tehnički suvereno s blistavim visinama, s mnogo emocija i suptilne glume, osim da zaslužuje čestitke i primjerene uvjete za dalji rad. Doličnu glazbenu izvedbu Butterfly osigurao je dirigent Ivan Repušić, a doličnu izvedbu Verdijeve Traviate Nikša Bareza. Redatelj Janusz Kica dao je u svojoj prvoj opernoj režiji drukčiji pogled na Traviatu s jezivo otuđenom i osamljenom naslovnom junakinjom, koja više nema nikakve veze s Damom s kamelijama, slično kao što spomenuti štutgartski Onjegin nema veze s Puškinom.

Još je jedna izvrsna prošlosezonska produkcija, doduše koncertna, u ciklusu Lisinski subotom, vezana uz maestra Nikšu Barezu. Opera Lastavica u izvedbi solista, Zbora i Simfonijskog orkestra HRT bila je još jedan vrhunac Puccinijeve obljetnice, profinjena i pročišćena od bilo kakve patetičnosti.

Od pojedinačnih pjevačkih ostvarenja u protekloj sezoni valja istaknuti još gostovanja tenora Zorana Todorovicha kao Don Josea i baritona Željka Lučića kao Rigoletta u zagrebačkim izvedbama Carmen i Rigoletta; gostovanje solistice Opere u Grazu Margarete Klobučar kao Violette u riječkoj Traviati; svekoliki napredak riječkog tenora Davora Lešića; ostvarenja sopranistice Martine Zadro kao Roze i baritona Davora Radića kao Ivana u Crux dissimulata; sopranisticu Tamaru Felbinger Franetović u naslovnoj ulozi Sestre Angelice u Zagrebu i ulozi Laurette u Gianniju Schicchiju u Splitu, a sopranisticu Valentinu Fijačko u naslovnoj ulozi Sestre Angelice u Splitu; te tenora Tomislava Mužeka, koji je nagrađen nagradom Vladimir Nazor za ulogu Fausta u Splitu. No Tomislav Mužek, unatoč vrijednoj nagradi, u Splitu i Hrvatskoj premalo nastupa, kao i drugi najbolji hrvatski pjevači, dirigenti i redatelji jer je posla malo, a i ono što ima često se nepotrebno daje strancima.

Bogata Bečka državna opera ostvaruje predstavu Mrtvoga grada, i ne samo nju, u koprodukciji s drugim domaćim i inozemnim glazbenim ustanovama. Siromašna hrvatska operna kazališta ne surađuju. Je li to samo njihov problem?

Davor Schopf