O znanosti hrvatskoga jezika

O znanosti hrvatskoga jezika

Kad god znanost ne zauzme i jasan moralni stav – odradila je samo pola posla / Ulazak stranoga jezičnog elementa u hrvatski jezik do određene je crte dobrodošao, a preko te crte postaje rušitelj narodnoga bića / Činjenica je da nam formacija jezičnoga standarda sve češće dolazi iz najnižih i najprimitivnijih slojeva, jer srednjega intelektualnoga sloja – jednostavno nema

U organizaciji Ogranka Matice hrvatske, 10. veljače 2009. godine u Gimnaziji u Velikoj Gorici predstavljen je Hrvatski pravopis čiji su autori Lada Badurina, Ivan Marković i Krešimir Mićanović. Pravopis su sjajno predstavili, uz prisutne autore, još i Bernardina Petrović i recenzent pravopisa, Ivo Pranjković. Zašto kažem sjajno? Odgovor je vrlo kratak i jednostavan, jer sam nakon njihovih izlaganja poželio tu knjigu nabaviti, imati je na radnom stolu i koristiti se njome u svakodnevnom poslu. To i jest primarna svrha svake promocije, za razliku od onih predstavljanja na kojima autori promoviraju sami sebe, pa čovjek zapravo nema pojma o čemu je slušao. Sve u svemu, bio je to pun pogodak i pohvale na račun velikogoričkog Matičina ogranka kao organizatora i Gimnazije kao domaćina, ne mogu biti ni suvišne, a ni pretjerane. Doista, znanost je te večeri briljirala, jasno, na popularan način. Pogođena je prava mjera u odnosu na publiku koju su izlagači imali pred sobom (mahom srednjoškolce, njihove profesore i manji dio vanjskih posjetitelja). Vjerujem da se nitko nije osjećao zamoren veleučenošću ili pak pretjeranim rasipanjem vremena. Atmosfera je bila ugodna, gotovo razgovorna i opuštena, a ipak ozbiljna. Pravopisna građa situirana je u društveni i povijesni jezični prostor, knjiga je predstavljena u svojim najvažnijim obrisima, s naznakom na neke od osjetljivih dvojbi s kojima su se njezini autori susretali tijekom njezina stvaranja, ili su pak te dvojbe prisutne kao jezični ili leksički prijepori aktualni u našoj javnosti. Dodajmo tomu još i dobronamjernost i strpljenje s kojim su sudionici odgovarali na pitanja iz publike i kad ona nisu bila baš u središtu osnovnoga izlaganja ili pak dovoljno suvisla. Drugim riječima, znanost je te večeri odlično odradila svoj posao. Pritom se, naravno, nitko iz publike nije mogao upustiti u onu vrstu procjena ili vrednovanje predstavljenoga djela koje može iskristalizirati samo vrijeme i mnogostruko sučeljavanje mišljenja ljudi od struke. Uostalom, nije li to proces?

Pa ipak, na odlasku sam se osjećao pomalo žalostan. Zašto?

Moralna komponenta znanstvenika

Spomenuto mi je predstavljanje bilo neka vrsta ponovnoga poticaja za razmišljanja koja me već duže vremena zaokupljaju. A nije li i to svrha ovakvih događanja?… Pitam se, naime, već dugo, na koji to kolosijek može skrenuti moderna znanost, a da se jedva i osjeti?

Sjećam se jedne zgode, za vrijeme svoga školovanja u Parizu, kad je na satu francuskog jezika profesor, Francuz, prigovorio mladoj studentici iz Kolumbije: »Zašto vi, kolegice, za riječ novinar, upotrebljavate stranu (englesku) riječ reporteur, kad mi imamo lijepu, domaću (francusku) riječ journaliste?« Gledajući iz pozicije pravilne jezične uporabe, studentica nije pogriješila, pa ipak profesor nije propustio iznijeti svoje upozorenje, koje, razumljivo, nije bilo usmjereno samo na nju, nego i na sve nas, prisutne u onoj pariškoj učionici. Sviđalo se to nekome ili ne, imalo to ikakva ili nikakva utjecaja na slušatelje, francuski profesor nije propustio priliku da uz stručni dio odradi i svoju moralnu zadaću!

Eto, zbog toga imam osjećaj da je znanost, kad god (osim svoje trezvene prosudbe) ne zauzme i jasan moralni stav – odradila samo pola posla. Kad kažem jasan stav, onda ovdje prije svega mislim na jak stav, ili, drugim riječima na vrlo glasan stav, odnosno na stav s autoritetom, kakav i dolikuje ulozi sveučilišnih profesora. Činjenica je da napose engleski jezik danas guši hrvatski jezik. Činjenica je također da se tome teško, nemoguće, pa i u nekom ekstremnom smislu nepotrebno opirati, ali je isto tako teško, čak i na prste jedne ruke, izbrojiti istupe naših jezičnih znalaca, na kojima oni borbeno zagovaraju selektivan, a ako treba donekle i obrambeni gard prema spomenutome jezičnom nasilju. Kao da smo zaboravili pouku iz 1971, i kao da je ono nasilje bilo nešto drugo od ovoga? (Time zaista ne zagovaram, ne daj Bože, bilo kakve negativne emocije prema engleskom ili nekom drugom jeziku i narodu, naprotiv!) A vrlo je slična situacija i s tzv. tehnojezikom, jezikom računala, interneta i mobitela.

Riječ je o obrani temeljne vrijednosti vlastitog, hrvatskog naroda jer narod, na dugu stazu, može fiziološki opstati samo ako ima pod sobom vlastito tlo, a narodni duh može živjeti samo u svojem jeziku. Prodor stranih riječi u naš jezik sličan je prodoru stranih banaka u našu ekonomiju. Pa, kao što je taj prodor donekle razumljiv, prirodan i potreban, svima je nama jasno da one ne mogu i ne smiju u potpunosti zamijeniti domaće ekonomske potencijale. Zato treba jasno i glasno reći da je ulazak stranoga jezičnog elementa do određene crte dobrodošao, čak i poticajan jer gradi hrvatski jezik, a preko te crte postaje rušitelj našega narodnoga bića jer je podloga za transmisiju kulture (koja nam nije uvijek dobronamjerna), koja nasrće na hrvatsku civilizacijsku bit, na ono što je naša samobitnost, na našu originalnost, na ono što predstavlja naše komparativne prednosti u odnosu na druge i utapa ih u – toliko omrznutu uravnilovku, za koju upravo mladi naraštaji ne žele ni čuti, a svim joj silama baš oni prvi lete u naručje. A hrvatska jezična znanost treba poput budnih graničara bdjeti nad tom granicom i tu brigu prenositi na nove naraštaje.

Profesor treba držati vodu tako dugo dok ona ne počne curiti učeniku u čašu – do njegove mentalne zrelosti. To se ne može prepustiti volji nedorasloga.

Zato se znanosti ne može oprostiti pomanjkanje volje u izražavanju jakoga moralnog stava. To je oblik rata, koji je, što god netko o tome mislio, ipak rat, sa svojim medijskim, civilizacijskim i na kraju ekonomskim ciljevima i rezultatima, osvajanjima i porazima. Zato je danas došlo vrijeme da domaća znanost prestane biti hladne krvi. Ne može se biti hladan prema istini. Znanost na tom području treba biti zauzeta i vrela. Inače ona sama nije dovoljno zrela. Znanost nije tu samo da konstatira činjenično stanje. Ona mora i punom snagom svoga autoriteta sve svoje potencijale koje je iskustvom i znanjem stekla, napokon staviti u službu drugoga – općega dobra hrvatskoga naroda. To je njezina temeljna zadaća, prije i poslije svega.

Kriza jezičnoga optjecaja

Gledajući u obiteljskom krugu na televiziji neki domaći film u kojem se govori hrvatskim jezičnim standardom, gotovo svi moji ukućani i ja, redovito, imamo osjećaj da su nam glumci djelovali neprirodno, otuđeno, hladno i neprihvatljivo. Govorili su nama nepoznatim jezikom. Govorili su zapravo jezikom knjige, škole i fakulteta, jezikom kojega nema u narodu. Ili ga nema dovoljno. Pisanim jezikom koji nije postao govornim.

Upravo se u tome očituje cjelina ranije izložena problema. Ekonomska kriza ne znači pomanjkanje novca. Naprotiv, suma novca uvijek je ista. Kriza novca je – sužen optjecaj novca. Ona znači da je novac preko svake mjere uzet, najprije iz najnižeg i najsiromašnijeg, a potom i iz srednjeg društvenog sloja, i prenesen u najviši i najbogatiji. I to se može ispraviti samo silom autoriteta – državne administracije, a ako ona nije za to sposobna – silom naroda (poželimo da to bude demokratskim metodama).

Isto tako kriza jezika – jest kriza jezičnoga optjecaja. To znači da znanstvenici (osim na stručne simpozije) iz svojih radnih kabineta ne izlaze dovoljno često u narod sa svojim moralnim stavovima, i zbog toga ne žive i ne dišu dovoljno sa svojim narodom. Zapustili su popularne nastupe ili se klone, pa čak možda i boje rizika, da svoje nastupe učine popularnima (da ih se možda ne bi smatralo nedovoljno ozbiljnima ili stručnima). Posljedica je, naravno, izostanak njihove obilate prisutnosti u popularnom medijskom prostoru (u visokonakladnim listovima i u tzv. zabavnim televizijskim emisijama). Podsjetimo se samo kako je široko gledateljstvo sjajno prihvatilo slične televizijske nastupe Tomislava Ladana ili kako to jednako sjajno rade na zagrebačkom radiju u blic-emisijama o pravilnoj uporabi hrvatskoga jezika. Dakle, može se! Ali ne čini se dovoljno.

Zato jasni stavovi jezičnih stručnjaka (osim možda u učionicama) nisu narodu dovoljno razumljivi, prepoznatljivi ni odlučni i dobrim su dijelom lišeni one pozitivne snage i propulzije koja je primjerena njihovom stvarnom znanju, iskustvu i autoritetu. A upravo su oni glavna transmisija kojom se oboje, i stručnost i moralni stav, prenose na nove naraštaje.

Činjenica je da nam formacija jezičnoga standarda sve češće dolazi iz najnižih i najprimitivnijih slojeva, jer srednjega intelektualnoga sloja (koji nam je donedavno koliko-toliko uspješno održavala srednjoškolska populacija proizašla iz starih gim-nazija) – jednostavno više nema. Imamo dakle krizu jezičnih govornika srednjega intelektualnoga sloja. (Recimo si u oči istinu – čak je i pismenost profesora hrvatskoga jezika u osnovnim školama gdjekada upitna!)

Postoji, prema tome, održivi sloj visoke jezične elite, koji se sve više odvaja od svoga naroda i zadovoljava se time da pojavu jezične krize tek – konstatira. A to je nedopustivo. To u konačnici znači da znanstvenicima, doduše, ne nedostaje moralna ljudska i profesionalna komponenta – niti mi pada na pamet da je dovodim u sumnju – ali se oni ne osjećaju dovoljno pozvanima, a ni prozvanima od strane javnosti da osim stručne, i tu svoju moralnu komponentu u svakom svom javnom nastupu i izražavaju.

Zato sam gore spomenuto predstavljanje istaknuo kao poželjan događaj – susret znanosti i naroda. Poželimo da ih bude i više!

Božidar Prosenjak