Načela igre

Načela igre

Ante Stamać

Gospođe i gospodo,

Zapala me ugodna čast i dužnost, da odmah na početku naših sjednica o problematici igara i svečanosti ukratko izložim načela igre.

Za razliku od svečanosti, koja je uvijek nečemu aposteriorna, opuštena, mahom stereotipna, institucionalna u društvenom smislu i konkretna, igra je inherentna individualnom i općem ljudskom ponašanju, nadomjesni je posljedak životnog poleta i napona, podložna improvizaciji, viševrsna s obzirom na unutarnju strukturu, a glede semiotičkih tumačenja izložena apstraktnim i univerzalnim značenjima. Igra i svečanost motivirane su različito, jer prate različite i raznolike životne prigode: javno su proklamirane (dakle su svečanosti), odnosno individualno odabrane (dakle su igre). No i jednoj i drugoj zajedničko je presudno obilježje, da su dogovorene i dogovorne, konvencionalne, arbitrarne, te spadaju u preobilje života: u pretičak životnih sila, a nakon zadovoljenja i potrošnje onih potreba koje osiguravaju odnosno potiču praktični opstanak.

Nazivu igra (play, Spiel, jeu, gioco) u svim suvremenim jezicima pridružen je skup slično raspoređenih pojmova (semiotički rečeno: objekata, ali ne i svršnih interpretanata), pa je posrijedi polisemičan leksem razmjerno lako razvidnih a uzajamno naslonjenih semantičkih polja. Suvremeni snimatelj standardnoga jezičnog stanja, (danas pokojni) leksikograf i leksikolog Tomislav Ladan (Riječi, značenje, uporaba, podrijetlo, Zagreb, 2000) oslanjajući se na Akademijin riječnik (obrađivač Pero Budmani, upućuje Ladan), riječ igra opisuje ovako:

– »igra je praslavenska riječ, a u značenju latinski ludus, jocus, chorea;

– to jest: ono što se radi radi zabave, da prođe vrijeme;

– primjeri: igra karata, igra šaha, dječja igra (talijanski gioco, njemački Spiel);

– ono što nije ozbiljno, šala (latinski jocus);

– kad se netko miče po glazbi, pjevanju, sviranju – ples

– (latinski saltatio, chorea, talijanski ballo, njemački Tanz).«

Glagol igrati Ladan u skladu s imanentnim obilježjima glagola kao kategorije (igra kao proces u vremenu) tumači s pomoću nešto specificiranijih značenja, posebice onih vezanih uz kazalište i glazbu.

Praslavensko podrijetlo hrvatske riječi, što ga spominje Ladan, u Petra Skoka (Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, I. sv.) potvrđuje se izvornim oblikom jügra, kojemu se pridružuje polisemija sadržaja izražena s »˚1 ludus,˚2 jocus, ˚3 ples½. (Zanimljivo je da Faust VranÞiµ u svom Dictionarium quinque nobilissimarum Europe linguarum iz 1595. izbacuje tada očito standardno pisano Gigrá, Gyigra, Gigrati kao hrvatske jednakovrjednice za npr. lat. Ludus, Ludicrum, Ludere. – Početno G jamačno je suoblikovalo i oblik izraza današnje (ili već davno negdašnje!) riječi čigra.) Latinske pak riječi jocus i ludus zakladni naš leksikolog Ivan Belostenec (Gazophylacium, 1740, pisan vjerojatno o. 1660, pretiskan 1977) prevodi na hrvatski ovako (pisano suvremenom grafijom): Jocus = 1. »šala, šalnica«, 2. igra, 3. špotnica; Ludus = l. igra (zgodan pridometnuti distih i danas zvuči duhovito: Kad naybolye igra teche, / Obernutje mores pleche), 2. šala, ali ima i ludus litterarius, »meszto navuka, skola«; potom 4. »pesem«, i 5. »osmeh« (!), pridometnuvši i jednoj i drugoj natuknici po nekoliko onodobnih frazema.

Svim tim oblicima izraza i sadržaja, o kojima svjedoče hrvatski izvori, pojedine su kulture diljem svijeta davale svoja specifična obilježja uvje-tovana podrijetlom, običajima, navikama, usta-ljenim vrjednotama, zabranama i tabuima, pa je u 20. stoljeću igra postala predmetom za-nimanja u mnogih, posebice u etnologa i antropologa, kulturologa i teoretičara umjetnosti, psihologa biheviorista, dapače fenomenologa i teologa. Teoretičari umjetnosti – teatrolozi, književni teoretici, muzikolozi i stručnjaci za likovnost – rado je uzimaju kao riječ neupitna značenja, kao leksem ophodnog jezika, pa u njihovu kadšto i visokom teorijskom diskursu riječ igra nema terminološke valjanosti. Ona je, jednostavno rečeno, flatus vocis. A ipak se u pojmu igre skriva mnoštvo kulturnih taložina, što su ih neki od istraživača kanili iznijeti na svjetlo dana, objasniti im smisao, obilježiti sadržaj i opseg, te eventualno ponuditi kakvu-takvu terminološku uporabljivost.

U toj šumi svakodnevnih značenja danas bi valjalo pronalaziti i upućivati na ona, koja svojim semima i njihovim rasporedima mogu biti provedena kroz polje prvosti (ikoničnost), drugosti (indeksičnost) i trećosti (simboličnost). Tako bi postupala moderna semiotika. Kao takva, ona bi se otprve glede pojma igre mogla locirati na istraživanje osjetilnosti (u likovnosti), mentalne dinamike (u književnosti, kazalištu), ustaljene simboličnosti (glede glazbe, npr.). No semiotička se istraživanja, premda semiotika u teorijskom smislu sve više postaje čvrstim tlom, još nisu usredotočila na teoriju igre, tę poglavito antropološki utemeljene discipline.

Kao što se zna, u europskom su mišljenju klasici pri definiranju fenomena igre bili nizozemski povjesnik i polihistor Johann Huizinga, s preslavnom knjigom iz 1938. Homo ludens (podnaslovljenom O podrijetlu kulture u igri; Homo ludens, prev. T. i A. Stamać, MH 1965. i (2. izd.) Naprijed 1992), te švicarski filozof i kulturolog Roger Caillois svojim djelom iz 1958. Igre i ljudi (Les jeux et les hommes; podnaslovljenim pak Maska i zanos).

(Sažetak uvodnog, dosad neobjavljena izlaganja

na Danima hvarskog kazališta 2005.)