Može li danas ruralna proza biti zanimljiva?

Može li danas ruralna proza biti zanimljiva?

Baš nekako u ovo vrijeme prošle godine, na početku ljeta, objavio je Dejan Šorak svoj treći roman, trodijelni i trosveščani Američko-hrvatski u boji; sada mu se pak, kod istog izdavača (Algoritam) i istog urednika (Kruno Lokotar) pojavila zbirka priča, ali pod mnogo dužim naslovom: Gdje je nestala haljina Blažene Djevice Marije Snježne. Nasuprot lanjskoj širokoj, epskoj »sagi o filmu«, dakle o temi bjelosvjetskoj i u stanovitom smislu glamuroznoj, u kojoj je na više od tisuću stranica vremenski obuhvatio pedesetak godina 20. stoljeća, a prostorno »pola svijeta«, sada se javio vrlo kratkom, moglo bi se reći minimalističkom knjigom: četrnaest kratkih priča stisnulo se na oko 130 stranica malog formata, sa zbivanjima lociranim u »selo Kamensko na desnoj obali Kupe« (kod Karlovca), u nekoliko godina poslije Drugog svjetskog rata, s likovima i tematikom ruralnom, za koju bi se malogdje u svijetu, pa i u nas, moglo (pomodno) reći da je in. Ovo posljednje, dakako, u ozbiljnom razmatranju ne podrazumijeva vrijednosni sud – jer su, načelno, sve teme ravnopravne – nego se stavlja u kontekst usredotočenosti autorâ i publike na neke druge teme, za koje se drži da su zanimljivije, literarno intrigantnije, suvremenije, manje „potrošene“.

Ali kad se pokuša shvatiti kako se to Šorak, autor s takvim tematskim i žanrovskim književnim, filmskim i kazališnim stvaralaštvom, našao u blizini recimo kovačićevskoga realizma oblikujući jedan noviji, ali nestali seoski mikrokozmos, to baš neće ići glatko. U uredničkom komentaru knjige otisnutom na koricama kaže se da je te priče o Kamenskom, selu u kojem je Šorak odrastao i koje je za Domovinskog rata porušeno i spaljeno, autor »uhvatio još – vjerovali ili ne – u svojim mladenačkim danima (sa 17 godina!). Ova je knjiga napisana početkom sedamdesetih, njezine priče su već dva puta stekle punoljetnost, prošle kušnju vremena, pa je možemo smatrati i čudom dvostruke arheologije.« Ako ovaj iskaz shvatimo doslovno, onda bi to značilo da je rukopis bio u ladici gotovo četrdeset godina, pa neka pitanja time dobivaju odgovore, a moglo bi se govoriti i o Šorkovoj neobičnoj literarnoj zrelosti u ranoj mladosti. No ako je iskaz da je knjiga napisana početkom sedamdesetih uporabljen u prenesenom smislu, tj. da pisac te priče zapravo nije napisao tada, nego je u ranoj mladosti doživio ili čuo nešto što mu je ostalo duboko urezano („napisano“) u pamćenju, a to je literarno oblikovao tek u novije vrijeme, nismo baš blizu rješenju pitanja koja nas muče.

Javni život sela, kako se nadaje iz Šorkovih priča u ovoj knjizi, bitno su određivale dvije ustanove, koje su smatrane „javnim dobrom“ – crkva i birtija (kao i u naših realista 19. stoljeća); daleko iza njih groblje, rijeka, šuma, škola. Odatle i nezaobilazni likovi župnika, krčmara, seoskih čudaka, pijanaca, svadljivaca, policajaca, žena duga jezika. U Šorkovim pričama uopće se ne osjeća udar radikalnih društvenih i političkih promjena koje su se nakon Drugoga svjetskog rata zbivale u društvu, pa su žestoko bile zahvatile i selo, zarezale u sam korijen seljakova bića – oduzimanje zemlje i tjeranje u zadruge. Da nije uvodne priče Gdje je nestala haljina Blažene Djevice Marije Snježne (po kojoj cijela zbirka nosi naslov), u kojoj se izravno spominje Drugi svjetski rat i povratak mještanina s križnog puta, i završne Učitelj u kojoj jedan pogrešan zaključak društveno svjesnog prosvjetnog inspektora šalje učitelja u prijevremenu mirovinu, te još jedva kojeg sličnog signala, čitatelj ne bi imao pouzdanu vremensku orijentaciju. To više jer se autor usredotočuje na relacije među likovima što ih motiviraju osjećaji kao što su osveta, bijes, zavist, strast, ljubav, inat, fatalizam, zabluda, slučaj. Tako će zbog „neznatne stvari“, a sebičnosti i osvetoljubivosti, jedan od glavnih likova u uvodnoj priči okaljati cijeli valjan životni trud seoskog župnika; Jandra Klapac zbog ljubomore će ubiti jednog od ljubavnika seoske konobarice (Krvave roglje Jandre Klapca); Pavao Pintar umlatit će ženu u nastupu bijesa zbog njezina suprotstavljanja (Badanj); pjeskar Štica Smulj dinamitom će raznijeti bager jer mu odnosi posao (Svršetak Štice Smulja); starica Jana u fašničkoj noći zbog nesporazuma ubit će njemaka Jivu Mutavog (Gost fašničke noći); Miki Telišmanu koji je »na zapanjujući način« mogao predvidjeti nečiju smrt selo je fatalistički pripisivalo veliku moć (Moć Mike Telišmana); itd.

Pripovijedanje Dejana Šorka blisko je klasičnoj realističkoj naraciji, s povremenim ulazima crnog humora i groteske i ponekim bijegom u fantastiku (Vrganj, Rat župnika Finka, Moć Mike Telišmana). Kratki opisi likova uvijek povezuju fizičke osobine s njihovim karakterom ili dojmom koji ostavljaju na ljude i koji će se razvojem radnje potvrditi. U dijalozima autor se služi lokalnim govorom, što pričama daje šarm i pridonosi dojmu autentičnosti. Priču najčešće započinje in medias res, pa se onda vraća u prošlost povezujući događaje koji su doveli do uvodno spomenutog, uglavnom tragičnog, čina ili ishoda. Završetke voli ostaviti u slutnji, čitatelju „na doradu“: ne spominje izrijekom što se zbilo, nego daje dovoljno signala da se to zaključi. Atmosfere priča uglavnom su sumorne, teške, jer su i zbivanja takva, puna straha, nekog tajanstvenog fluida koji struji prema nevolji. U Šorkovoj naraciji nema patetike, nema ni radosnih emocija; tek se u duljoj priči Bolest Franje Gajana na dva-tri mjesta probijaju kratki lirski pasaži slika sela, ali potaknutih (motiviranih) teškom, beznadnom bolešću glavnog lika koji dugo odvojen od kuće leži u gradskoj bolnici.

Priče u ovoj Šorkovoj knjizi neujednačene su po vrijednosti; neke nisu dovoljno osmišljene i izbrušene, u nekima ima viškova ili nepreciznosti u izvedbi, ali većina zavređuje čitateljsku pažnju.

Strahimir Primorac