Moglo je i bolje

Moglo je i bolje

Kvalitetne izložbe u nedovoljnoj mjeri dolaze kao rezultat sustavna galerijskog promišljanja

Želimo li procijeniti u kolikoj je mjeri likovna scena nekoga grada doista živa i zanimljiva, nužno je steći uvid u djelatnost njegovih malih galerija. U Zagrebu ih je dvadesetak, a izlaganje u njih petnaestak umjetnicima donosi bodove za članstvo u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika, a to onda podrazumijeva i pravo na primanje doprinosa za mirovinsko i invalidsko te zdravstveno osiguranje iz sredstava Republike Hrvatske. I već ovdje – barem kada je riječ o istinskoj umjetničkoj potentnosti pojedinih izlagačkih projekata – nailazimo na prvi, posve banalan problem. Mnogim umjetnicima, naime, želja za izlaganjem ne proizlazi iz iskrene potrebe za javnim iskazivanjem vlastitih likovnih ideja, a samim time i izazivanjem određenog odjeka u široj javnosti, nego isključivo iz nastojanja da se prikupe dragocjeni bodovi. Izložba je za njih tek posao što ga valja odraditi kako bi se ispunili birokratski uvjeti. Ali ni voditelji odnosno umjetnički savjeti galerija često nisu ništa bolji. Izložbe se odvijaju po inerciji, istinski kontakti s umjetnicima – osim ako nije riječ o osobnim poznanstvima – gotovo da i ne postoje, a umjesto stalna posjećivanja radionica i akademija u svrhu otkrivanja novih i zanimljivih autora radije se pasivno čeka na njihovo samoinicijativno javljanje. I na kraju likovna kritika; u velikom broju slučajeva površna je, nedovoljno argumentirana i posve neutjecajna. Uza sve pobrojano, dobivanje izložbe i njezina prikaza u medijima nerijetko ovisi o prijateljskim vezama i kontaktima. Toliko o mračnoj strani priče. Srećom, postoji i ona nešto svjetlija. Zagreb, kao što smo već ustvrdili, ima mnogo izložbenih prostora, pa će kvantiteta ipak u konačnici donijeti i stanovitu kvalitetu. Stoga bismo za razdoblje do sredine godine mogli pobrojati barem desetak iznimnih i još dvadesetak vrlo dobrih izložbi. Je li to dovoljno ili nije, teško je reći. U svakom slučaju, kvalitetne izložbe u nedovoljnoj mjeri dolaze kao rezultat sustavna galerijskog promišljanja te im odveć često prethode ili ih slijede one znatno slabije. Ali, kako ne bismo zapali u neplodne općenitosti, najbolje je ukratko osvrnuti se na rad nekih poznatijih zagrebačkih malih galerija u razdoblju od siječnja do srpnja tekuće godine.

Izložba Ivice Malčića u Galeriji Bačva

Najprije galerije iz sastava Hrvatskoga društva likovnih umjetnosti, pri čemu ćemo Prsten kao veći prostor ostaviti po strani. Preostaju, dakle, PM, Bačva i Karas. Galerija PM i dalje nastoji ostati vjerna izvornoj koncepciji, što proizlazi iz njezina punog naziva (slova p i m označavaju kraticu za proširene medije), a u tome je dosljedna i relativno uspješna. Svakako valja istaknuti vrlo dobru fotografsku dokumentarističko-problematsku izložbu Borisa Cvjetanovića, kao i sjajnu miniretrospektivu kultnog britanskog dizajnera Jonatana Barnbrooka. Galerija Bačva također je pružila uglavnom zadovoljavajući program s vrlo solidnim Ivicom Malčićem, pomalo preuzetnom – ipak ne posve bez pokrića – Ivom Pasarić te Zlatanom Vehabovićem, koji je izložio atraktivne, ali ipak nešto slabije slike od onih kakve je radio prije dvije godine. Čini se kako je Galerija Karas u prvom dijelu godine od svih prostora što se nalaze u sklopu Hrvatskoga društva likovnih umjetnika ponudila najmanje. Jedino projekt Rosane Ratkovčić i Fedora Kritovca svojim se problematskim pristupom izdigao iz sveopće osrednjosti programa.

Galerija Forum posjeduje bogatu povijest i veliku tradiciju, ali oscilacije u programu još su veće. Već petnaestak godina nikako da se posloži više od dvije-tri doista zanimljive izložbe u nizu, a ni proteklih šest mjeseci u tom smislu nije iznimka. Vrlo je dobar bio nastup Krune Vrgoča, pa i Velje Tašovskog, a sve ostalo bilo je ili slabo, ili ispod očekivanja ukoliko se uzme u obzir ime i ugled izlagača.

Galeriju SC valja pohvaliti. Zanimljiv ciklus koji nam predstavlja najmlađe umjetnike nazvan Oni dolaze... – dosad su izlagali Ivan Tudek, Maja Vodanović i Ivana Gorički – dinamičan je prinos zagrebačkoj likovnoj sceni, poslovično solidni Denis Krašković i Ivan Fijolić te dvije međunarodne skupne izložbe (Dok si spavao / While You Were Sleeping i Am I That Name) svjedoče o Galeriji SC kao jednoj od trenutačno najzanimljivijih u gradu. Velika tradicija ovdje je, dakle, u potpunosti opravdana.

Galerija Nova ima vrlo strogo, gotovo rigidno zacrtan program. Izložbe u njoj i dalje podsjećaju na sociološke laboratorije, pri čemu je tradicionalno shvaćena likovnost posve nebitna. Pa ipak, takva je galerija Zagrebu i Hrvatskoj itekako potrebna. Osobito impresionira njezina međunarodna relevantnost, a proteklih nam mjeseci omogućuje sustavan uvid u izložbe što služe kao svojevrstan uvod u 11. istanbulski bijenale, čuvenu međunarodnu smotru koju voditeljice Galerije Nova – kustoski tim WHW – upravo osmišljavaju. Kada bi cjelokupna likovna umjetnost bila poput one kakva se zagovara u Galeriji Nova, zasigurno bi nam postala iritantnom. Ali s obzirom da to nipošto nije slučaj – takva su promišljanja još u manjini – tko voli, nek izvoli!

Galerija Miroslav Kraljević koncepcijski je najsličnija Galeriji Nova. Također je međunarodno umrežena te njeguje program sačinjen od izložbi, radionica, predavanja i organiziranja tzv. rezidencijalnih programa. Projekti su varirali od vrlo uspjelih i inventivnih pa do kaotičnih i pomalo isforsiranih. Ocjena rada galerije u konačnici ipak zadovoljava.

Galerija VN nipošto nema idealan izlagački prostor – ujedno je i čitaonica – ali ipak uspijeva ostvariti zanimljive projekte. Njezine voditeljice naglasak stavljaju na prezentaciju mlađih umjetnika i kustosa koji – kako kažu – angažirano tematiziraju suvremenu socijalnu, rodnu, tehnološku i medijsku stvarnost. Pritom izložba Matije Debeljuha te projekt umjetničke platforme Bacači sjenki zaslužuju posebno spominjanje. Poneka manje uspjela ili nedovoljno razumljiva izložba, a bilo je i takvih, svakako se može opravdati mladošću autora. Mladi autori koji se ne plaše rizika i neizvjesnosti, naime, u Galeriji VN uvijek nailaze na razumijevanje i zainteresiranost za svoje ideje, a to je za svaku pohvalu.

Galerija Josip Račić promijenila je svoju izlagačku strategiju. Nažalost, takvu odluku ne možemo podržati. U vrijeme kada su o njezinu programu odlučivali Igor Zidić, Ana Dević i Željko Marciuš, redale su se odlične, ili barem solidne izložbe. Proteklih mjeseci to više nije slučaj. Nakon korektnoga Mije Vesovića početkom godine uslijedile su neke čudne izložbe, kvalitetom daleko ispod razine ovoga uglednoga prostora.

I na kraju Galerija CEKAO, koja je dotjerala svoj izgled, ali je izgubila ponešto na prepoznatljivosti. Oscilacije su bile (pre)velike, a izložba Daniele Ratkajec Pedišić s pravom može ponijeti naslov najzanimljivije.

I što sada zaključiti? Kvantiteta velika! Kvaliteta? Postoji, ali je primjerenija dvostruko manjem broju galerija i izložbi. Moglo je, dakle, biti mnogo bolje, ali i mnogo gore. Jesen? Nećemo sada o tome!

Vanja Babić