Mladenačka samodopadnost

Mladenačka samodopadnost

Neusporedivo snažniji dojam na posjetitelja ostavlja okoliš u kojemu je igrana predstava Liga vremena zagrebačke kolaborativne »izvedbene skupine« BADco. od same njezine izvedbe. Naime, igrana je u jednoj od napuštenih proizvodnih dvorana nekada slavne i snažne Riječke tvornice papira, čuvene Hartere, sada hrvatskoga socijalnog, političkog i gospodarstvenog rugla, u kanjonu Rječine, u ekološkom šupku svijeta, u urušenoj, stravičnoj i napuštenu paklu sličnoj paradigmi pretvorbe i privatizacije, dok je visoko iznad nas bio simbol novoga vremena: kamion na nebu uz dvije velike dizalice na mostu u izgradnji nad rječinskom provalijom. No ima u Rijeci i drugih sličnih prostora (3. maj, nažalost!) u kojima se danas igraju kazališne predstave jer je to postalo nekakva redateljska moda, prestiž… Istinski je izobličeno i doista perverzno, a ne samo farsično, kada skupina od četrdesetak mondeno odjevene čeljadi ulazi u halu na kojoj izvana, visoko gore ispod velike crvene petokrake, piše »obnovljeno 1946.«, a unutra ta kolaborativna skupina, to jest njezinih četvero izvođača toj publici posjedaloj uz rub dvorane predstavlja »parabole budućnosti i rekapitulacije prošlosti«, skakutanjem i izvikivanjem tekstova više autora (Majakovski, Kafka etc.) te redanjem na tlu maketa i natpisa od stiropora i papira, pokušavajući nam tako dočarati »što je sa svim prošlim i budućim vremenima« (navodim njihove riječi!). Riječ je dakle o tipičnoj pubertetsko-adolescentskoj amaterskoj samodopadnosti i nadobudnosti te o tipičnoj uličnoj predstavi: slične je u off-programu Juvančić odobravao, a pokojni Foretić hvalio (ja nisam pa me i danas mrze!) na Ljetnim igrama u Dubrovniku prije četvrt stoljeća i više; nagledao sam ih se na lopate, u nekima i sam sudjelujući… Naime, svaka generacija ponovno ima potrebu pokazati nam »što sa svim prošlim i budućim vremenima«, svaka iznova… Samo, pripada li to u program HNK (koji je profesionalno izvrsno organizirao predstavu!) i festivala koji nije amaterski ni avangardistički, vrijedi li to novca poreznih obveznika, to je drugo pitanje.

Prizor iz predstave BADco.

Sada zamislite: Heleni u togama do zemlje ulaze u epidaurski amfiteatar, dakle ambijentalno, na otvorenom, i oni u najgornjemu, šesnaestome redu razgovijetno čuju čak i uzdah dolje s prostora za igru jer je akustika savršena. Dvije i pol tisuće godina kasnije, neki od potomaka barbara koji su uništili helensku kulturu, sa snobovskim nazivom (BADco.), pripremaju predstavu uz pomoć silne tehnike, mikrofona, razglasa, svega su dva reda stolaca za gledatelje. Sve se čuje, ali buči pa se malošto razaznaje jer je akustika tvornička… Toliko o suvremenim ambijentima, redateljima, naprecima – u umjetnosti i inače!

Inače, BADco., nakon riječke praizvedbe, to će isto prikazivati u nekim europskim zemljama jer su dobili potporu »programa Kultura Europske zajednice«: na tome im treba čestitati! Bolje im ide predstavljanje nego kazalište.

No hoće li oni tamo »predstavljati Hrvatsku« ili samo sami sebe, kako bi bilo ispravnije reći!?

Stijepo Mijović Kočan